Tito i partizani udarili su temelje novoj Jugoslaviji 29. novembra1943. godine, na ilegalnoj konferenciji u Jajcu, u Bosni, u vrijeme zahuktaloga Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući toj drskosti (tada još nisu imali pojma kakav će biti ishod rata), a valjda, i hrabrosti, a onda i općem ishodu Drugog svjetskog rata, građani su dobili novu državu, Jugoslaviju, i godinama slavili 29. novembar kao njezin rođendan.
Sve dok se nije raspala. Jugoslavija, mislim. Sada svih pet (a uskoro i šest, a možda će ih biti i sedam) državica, koje su se izlegle iz bivše Jugoslavije, slave svoje personalne rođendane.
Prije neku godinu, nekolicina nas odlučila je da u jednom amsterdamskom baru proslavi rođendan nepostojeće države. Što iz šale, što iz nostalgije, što iz potrebe da se malo vidimo i “onjušimo”, emigrantska posla! U bar su u dogovoreno vrijeme stali curiti jugoemigranti, Hrvati, Bosanci, Srbi, Slovenci, Albanci, svi koji su se u Holandiji obreli zbog rata.
U jednom kutu za šankom sjedila su dva Bosanca. Jedan od njih je tobože ljutito gunđao…
– E, jebem ti Tita u ludu glavu!
– Zašto?
– Pa, đe se, bolan, pravi zemlja u novembru!?
– Pa što?
– Da je bilo u maju, sada bi lijepo okrenuli roštilj…
Barmen – koji je takvu “masovku” očito vidio prvi put u svome barmenskome životu – upitao je.
– A što vi to, ljudi, slavite?
– Rođendan.
– Čiji rođendan?
– Rođendan bivše Jugoslavije.
– Titove diktature?
– Da, te, bivše…
– Čekaj malo, to znači da ste svi vi za diktaturu!? – zaškiljio je sumnjičavo barmen.
– Ne, mi smo za demokraciju – odgovorio je mirno Bosanac.
– Pa zašto onda slavite dan kada je diktator došao na vlast?!
– Zato što nam je s diktaturom došla demokracija.
– Vi ste ludi! – promucao je barmen.
– Da, mi smo ludi – odgovorio je mirno Bosanac.
Kako sada – kada krenu tzv. opće istine, potpomognute medijima i uvjerenjima masa – pokušati nešto drugo reći? Kako jednome barmenu objasniti da su stvari stajale malo drukčije nego što on misli, kada ni sami više nismo sigurni da su stajale drukčije nego što to barmen misli. Nismo li i mi sami – za volju života koji teče dalje – retuširali osobnu povijest, približivši je tzv. općoj istini.
Kada sam u vrijeme rata u Jugoslaviji pokušala jednoj zapadnoevropskoj znanici objasniti što se to događa, ona me nestrpljivo prekinula:
– Nama se takva stvar nikada ne bi mogla dogoditi! – rekla je, upotrijebivši takva stvar, valjda da riječju rat ne bi uprljala usta.
– Zašto?
– Zato što imamo demokraciju! – rekla je uvjereno. Umjesto da se ona sažali nada mnom, ja sam se naglo sažalila nad njom. S takvim pravovjernim tonom mogla je reći i “Zato što imamo komunizam”. Ne bi bilo razlike, i ništa ne bi mijenjalo na stvari.
U komunističkim diktaturama obični ljudi nisu bili tako ideologizirani (kao što to moj barmen, pretpostavljam, misli), većina je, baš kao i svugdje drugdje, gledala kako da preživi. Pa ipak, diktature su, ako ništa drugo, bile besplatne škole političkoga osvještenja: i nepismena čistačica imala je “politiku” u “malome prstu”. Ljudi su da bi preživjeli bili prevejanci i prefriganci, lažovi (homo duplex, homo sovieticus) i ulizice; izvodili su svoje male političke “slalome” s neobičnom elastičnošću; svakodnevno su hodali po tankoj žici iznad provalije, bili su fleksibilni; tja, život u diktaturi nije bio lagan. Da, bili su kompromiseri, potkupljivci, gadovi, sve su bili, samo se jedno ne može reći: da nisu bili politički osviješteni. Lovili su političke nijanse kao muhe u letu, poznavali signalni sistem, novine su znali i štampati i čitati “između redova” sa zadivljujućom pronicljivošću. Svi su, naravno, držali “figu u džepu” i snishodljiv osmijeh na licu, brzo su naučili da budu licemjeri. Jugoslaveni su, doduše, bili politički tuplji od Čeha, Mađara i Poljaka, naprosto zato jer su u “Titovoj diktaturi” živjeli nemjerljivo bolje. Ulijenili su se, izgubili reflekse, možda su zato i propustili da vide signale svoje predstojeće katastrofe.
Vratimo se našem barmenu. Kako sada da barmenu objasnim da se u novoj, postkomunističkoj demokraciji, u “demokraturi”, moram boriti za prava koja sam u komunističkoj diktaturi imala bez ikakve borbe?! Pravo na jednakost među spolovima; pravo na abortus; pravo da u školi ne pohađam vjeronauk, ako to neću; da ne nosim križ oko vrata, ako to neću; da se ne izjašnjavam koje sam nacionalnosti, ako to neću; pravo da ne mrzim Drugoga, ako to neću; pravo da glasno kažem da možda nisam živjela obasjana vatrometom demokracije, ali nije baš bilo ni suviše mračno, uostalom, u komunizmu je elektrifikacija bila na prioritetnom mjestu, nije li? Kako da, dakle, povratim svoja prava stečena u komunizmu, a da pritom ne moram snositi i grube posljedice: gubitak posla; gubitak javnog glasa; gubitak zubara (koji je postao osobni zubar predsjednika Tuđmana, a meni se gadilo da dijelim zubara s predsjednikom države); gubitak ginekologa, koji je, igrajući tenis s predsjednikom, postao ministar zdravstva; gubitak prijatelja koji tvrde da su dosada bili slijepci i da su napokon “progledali”; gubitak pedikerke koja je u salon objesila Pavelićevu sliku (a ja ne dopuštam da mi režu nokte i pritom me prisiljavaju da buljim u fašistu); gubitak vodoinstalatera, koji više ne popravlja pipe “Srbima, Ciganima i Jugonostalgičarima”; gubitak urednika, koji je u međuvremenu postao šef policije; gubitak izdavača, koji je u međuvremenu odlučio da živi na račun petog izdanja Mein Kampfa.
Dvije ruske Lolitese – Lena Katina i Julija Volkova – zapalile su prije tri godine tradicionalnu Eurosong Evropu sa strastvenim ljubakanjem na sceni. Mnogima se to dopalo kao mala prezentacija nove, seksualno oslobođene Rusije (jer u vrijeme komunizma nije bilo ni banana, pa, valjda, ni lezbijki). Lezbijčice su planule na medijskoj pop sceni kao šibice i isto se tako brzo ugasile. Onda im je, valjda, njihov imagemaker sugerirao da se malo redizajniraju. Katina krenula je u medijsku kampanju, izjavivši da nije lezbijka, da je ljubakanje s muzičkom partnericom bio tek jeftini medijsko-promidžbeni trik, da je trenutno duboko zagazila u pravoslavlje, da čita Dostojevskoga i da svaki dan vježba klavir. Sve to nije ostavilo osobit medijski dojam, pa su djevojčice odlučile da se, za promjenu, malo “politiziraju”. Voklova je na nekom američkom TV programu viknula “Fuck the war!”, misleći, valjda, na rat u Iraku, iako se to ne može sa sigurnošću reći, što, navodno, nije bilo dobro primljeno.
Sve u svemu, rezultat djevojačkih napora u redizajniranju ovih dana kola You Tubeom. Muzički spot se zove “Jugoslavija”. Katina pjevuši tužnu pjesmicu, a pritom se redaju kadrovi čije porijeklo nitko, ni uz najbolju volju, ne može dešifrirati. Između kadrova neke vode, nekih eksplozija, nekih zalazaka sunca, nekog cvijeća, neke djece i nekih vojnika, pojavljuje se i crnokosa Volkova koja je zadužena da personificira Jugoslaviju. Njezino ljepušno lice prekriva cijeli ekran. Ni njoj, niti ikome drugome ne pada na pamet da ona sa svojim ramencima skriva sve one mračne i masne glavurde lokalnih ubojica i krimosa. Zašto bi joj to padalo na pamet, zašto bi ona ili bilo tko drugi dovodio u vezu stvari koje su posve udaljene jedna od druge.
Like a confused dark-eyed girl, you stand on the other side, but to reach over to that side, I can not, I can not, I can not. Forgive me, my sister, Yugoslavia, because death came with the spring’ s rain.
Because I didn’t come to your rescue, forgive me, my sister, Yugoslavia…
Jugoslavija je evidentno Srbija. “Sestra Jugoslavija” je, još evidentnije, pravoslavna Srbija. Tekst pritom tuguje zbog smrti Velikoga Brata i priziva Sovjetsku armiju, onu iz davne 1949. godine, kada je postojala realna opasnost da će Sovjeti okupirati Jugoslaviju, da bi je spasili, kao što su spasili i druge zemlje istočnoga bloka. Sada su, međutim, druga vremena, sorry, ty prosti menja… Kako se dogodilo da se mrtvi Veliki Brat – prešavši svjetlosne godine – uvukao u stihove modernih ruskih Lolitesa, ne znam, i ne zanima me. To što me u cijelom slučaju brine je ignorancija privlačna lica, koja nateže žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji kao žvakaću gumu i pritom pravi seksi balončiće. Ni to me, zapravo, suviše ne brine. Brinu me medijski dometi tih balončića, popularnost koju video spot ima, mahom među mladim bivšim Jugoslavenima i mladim Rusima. Ni oni, baš kao ni njihovi pop idoli, pojma nemaju Who-is-Who u cijeloj stvari.
Moj barmen bi odmah stao u obranu i izvukao iz rukava uobičajeni adut: one slasne televizijske kadrove – koji svaki put kad zatreba iskoče s ekrana kao vrag iz kutije – s grupom ojađenih starih ljudi koji na Crvenom trgu mašu olinjalim crvenim zastavama. Hoćete li reći da je ovo drugo bolje?! – pita me s pravovjernim tonom koji tako dobro poznajem. Ah, ne, ne želim ništa reći. Slažem se, stare komunjare, ružni ljudi nalik na kupus nikao na kakvom polju u blizini Černobila…
Pa ipak, ima jedna stvar koja mi se čini opasnijom od starih ljudi koji su rasli u diktaturama i zbog opće ideološke zagađenosti danas sliče na ružan, deformiran kupus. Koja je to stvar?! Hm, mnogi mladi ljudi, konzumenti demokratskih sistema – i onih zapadnih i ovih novih, istočnih – zadovoljna djeca demokracije, mladi ignoranti ispražnjeni od svake ideologije, osim ideologije uspjeha.
Ugodno zavaljeni u demokraciji, kao miševi u siru, oni – dokono grickajući sir – složno rade na nekoj budućoj golemoj rupi. Možda me zabrinjava ta buduća rupa, jer na mladima svijet ostaje (posljednje mi suflira iz groba mrtvi komunizam). Jer iz nje, iz te prazne rupe, mogla bi jednoga dana niknuti poslušna vojska i staviti se bez krzmanja u službu nekih budućih manipulatora. Manipulatora, kažem, ne moraju čak biti ni diktatori.
Dubravka Ugrešić