Spisateljica, umjetnica, urednica i utemeljiteljica studija Endicott i časopisa mitskih umjetnosti (Journal of mythic arts) Terri Windling piše o vjerovanjima o mačkama te nekima od poznatih književnih maca i macana.
Moja prijateljica jednom je sanjala da rađa; mnoge žene imaju slično iskustvo, no moja je prijateljica u snu umjesto ljudskoga djeteta rodila leglo mačića. “Jesi li se uplašila?ˮ, upitala sam ju. “Nimaloˮ, odgovorila je. “Ustvari, možda zvuči čudno, ali bilo je to prilično lijepo iskustvoˮ. Iste prijateljice sjetila sam se čitajući pjesmu Laurie Kutchin Birthdream (San o porodu), objavljenu u časopisu The New Yorker: “Ovoga sam puta rodila dijete s izvanrednim repom. Polu-životinju, polu-djevojčicu. (…) Kratko sam je držala u naručju, gladeći njezin rep prije nego smo se razdvojile, dok su njene oči milovale tamne mjesece (…)ˮ.
MAČKE, STVARALAŠTVO I MAGIJA
Iako ovakvi snovi mogu djelovati zapanjujuće, oni su duboko ukorijenjeni u mitologiji: mačke (i divlja Felis sylvestris i pripitomljena Felis catus) se, naime, tradicionalno vezuju uz porod, plodnost, stvaralaštvo i magiju. U mnogim su ranim kulturama mačke bile svete životinje Velike božice, štovane zbog njihove ljepote, inteligencije i neovisnosti. U srednjem vijeku, kada su Božica i ženska magija općenito poprimile negativan prizvuk, za mačke se vjerovalo da su družbenice vještica, mjenjolici i sluge Sotone. I dan danas spona između mačke, “magijeˮ i kreativne plodnosti egzistira u obliku stereotipa o piscu s mačkom – naročito spisateljici (pogotovo ako ista djeluje unutar polja mitskih umjetnosti). Promišljajući o sponama između književnika/ca i ovih elegantnih zvjerki, Joyce Carol Oates bilježi sljedeće:
“Očarani/e smo ovim prekrasnim, divljim stvorenjima koja su nas davnih dana odlučila pripitomiti, i koja pristaju živjeti s nama, na njihovu (naravno, i našu) veliku korist. Moja teorija je da pisac osjeća duboko, smisleno srodstvo s mačkom – s Felis sylvestris zaodjenutoj u njegovan, krzneni ogrtač Felis catus. Divlja je mačka ‘prava’ mačka, duša domaće mačke; nespoznatljiva ljudskome biću, a ipak prisutna unutar naših kućnih ljubimaca koji su nas pred mnogo godina zaveli svojim civiliziranim ponašanjem (dakako, i svojom ljepotom, otmjenošću, neovisnošću, svojeglavošću – utjelovljujući time sve ono što bi ljudska bića trebala biti). Poput bilo kojeg drugog umjetnika, pisac posjeduje nespoznatljivu i nepredvidljivu srž bića koju smo navikli zvati ‘maštom’ ili ‘nesvjesnim’ (kao da imenovanje podrazumijeva spoznavanje ili kontroliranje), stoga u pristupačnosti Felis catus naziremo tajnovito, demonsko, posve nepristupačno prisustvo Felis sylvestris. Jer slična se bića međusobno dozivaju, čak i preko bespuća vrste.”
MAČKE I NOINA ARKA
Prema staroj predaji, mačke su jedina stvorenja na zemlji koje na početku svijeta nije stvorio Bog. Nakon što je opći potop prekrio zemlju, a Noa se ukrcao na arku, plovilo su vrlo brzo preplavili štakori koji su tamanili zalihe hrane. Noa je vapio za čudom, a u odgovor na njegove molitve par mačak iskočio je iz usta lava i lavice. Brzo su se dali na posao i potamanili sve štakore (osim para koji se izvorno ukrcao na arku). U znak zahvalnosti, Noa im je dopustio da prilikom iskrcavanja stupaju na čelu životinjske povorke – zbog toga su, zaključuje predaja, sve mačke i dan danas ponosne.
MAČKE I VELIKA BOŽICA MAJKA
U najstarijim prikazima mačaka otkrivenima na zidovima pećina i urezanima u kamen, divlje mačke javljaju se kao pratioci i čuvari Velike božice (često su smješteni s obiju strana božice koja rađa). Ova vrsta prizora prisutna je na drevnim nalazištima diljem Europe, Afrike, Indije i Srednjeg Istoka. U Kini, lav Shih (vezuje ga se uz kišu) jedan je od četiri glavna životinjska zaštitnika, čuvar mrtvih i njihovih živućih potomaka. U Novome svijetu, dokazi o kultovima divljih mačaka potječu iz raznih dijelova srednje i južne Amerike, gdje jaguar figurira kao pratitelj šamana i moćna totemska životinja. Ai apaec iz peruanskog naroda Mochica obožavano je mačje božanstvo, prikazano kao starac naboranog lica s dugim pandžama i mačjim brkovima. Nedaleko od obale Floride pronađena je prekrasna, izuzetno dobro očuvana drvena rezbarija klečećeg lika s glavom mačke, stara više od 3 000 godina. Prve zapise o Felis catus, maloj rođakinji divlje mačke, nalazimo u drevnome Egiptu, gdje je ova životinja uživala posvećeni status, a onaj tko bi ju ubio i sam bi bio osuđen na smrt. Nakon smrti kućne mačke, čitava bi obitelj u znak tuge obrijala obrve; osim toga, mumificirane mačke (zajedno sa sićušnim mumificiranim miševima) pronađene su u egipatskim grobnicama. U 1. stoljeću pr.n.e. grčki povjesničar Diodor bilježi sudbinu nesretnog Rimljanina koji je nehotice skrivio smrt mačke:
“Svjetina je okružila kuću Rimljanina koji je počinio ‘ubojstvo’; ni nastojanja sudaca koje je sam kralj poslao da ga zaštite, ni strah od moćnoga Rima nisu mogli spasiti čovjekov život (iako je ustanovljeno da je djelo počinio sasvim slučajno). Ovo nije zgoda za koju sam čuo, već nešto čemu sam osobno svjedočio za vrijeme mog boravka u Egiptu.”
Egipatski naziv za mačku, “mauˮ, istovremeno je imitacija mačjega glasanja i slog za majku. Mačka-majka Bast (Bastet) božica je čiji se kult javlja u gradu na delti Nila Bubastisu, da bi se postupno, za vrijeme uspona XXII. dinastije proširio na čitav Egipat. Za razliku od zastrašujućeg božanstva s lavljom glavom Sekmeta iz ranijih egipatskih mitova, Bast utjelovljuje dobroćudne aspekte mačke: plodnost, seksualnost, ljubav i životodajnu toplinu. Brončane skulpture iz toga razdoblja prikazuju božicu u liku mačke (u sjedećem položaju, urešenu naušnicama), kao i u ljudskom liku (s mačjom glavom i mačićima pod nogama). Godišnje proslave u njenu čast koje opisuje Herodot bile su karnevali glazbe, plesa, opijanja vinom, vođenja ljubavi i vjerskoga zanosa, te kao takvi posvećeni Bast-božici ljubavi i tjelesnih užitaka. Srednjovjekovno vjerovanje da mačka ima devet života (ili da se vještice u mačku mogu preobraziti devet puta) vjerojatno potječe od Deveterostruke božice iz egipatskih mitova. Folkloristica Katharine Briggs smatra da zastrašujuća srednjovjekovna vjerovanja vezana uz mačke ukazuju na njihov status svetih životinja u kontekstu ranijih religija, koje su potom demonizirane uslijed širenja kršćanstva. Mačke su svakako bile svete životinje Freyje, božice ljepote, plodnosti i nezavisne seksualnosti štovane širom sjeverne Europe, koja je svijetom putovala u kočiji koju su vukle čarobne mačke. Na britanskim otocima, mačka i zec slovili su za glasnike podzemnoga svijeta i svete životinje piktske i keltske božice mjeseca.
MAČKE I PRAZNOVJERJE, MJENJOLICI
Mačku okružuju brojna (često međusobno oprečna) praznovjerja. U nekim dijelovima Europe i Amerike smatra se da crna mačka donosi nesreću; međutim, za druga je područja karakteristično vjerovanje da crna mačka donosi sreću, dok bi bijele mačke trebalo izbjegavati. Velški moreplovci krikove brodske mačke tumačili su kao upozorenja o nadolazećem olujnom nevremenu; drugi moreplovci nisu puštali mačke na palubu jer bi njihovo prisustvo (čak i sam spomen njihova imena) moglo izazvati bijes mora. Mačke rođene u svibnju slove za melankolike, dok mačka u kolijevci proriče siguran porod. U istočnoj Europi rašireno je vjerovanje da skok mačke preko lijesa mrtvaca pretvara u vampira. Dok neki ljudi vjeruju da mačka u krevetu donosi sreću i zaštitu Velike majke, drugi smatraju da ona isisava dah spavača, uzrokujući bolest ili smrt. U Kini, prisustvo mačke označava zaštitu od zlih duhova i prikaza; nasuprot tomu, u Francuskoj se vjeruje da mačka koja noću ulazi u kuću sa sobom donosi duhove. U Indoneziji, kišne oluje nekoć su se dozivale kupanjem mačke, dok na američkome jugu kišu (ili reumu!) stvara udaranje mačke nogom. Vjerovanje da mačka vidi duhove, prikaze ili vile javlja se širom svijeta, a nalazimo ga već u drevnom Egiptu (gdje se također vjerovalo da mačke skupljaju i čuvaju sunčevu svjetlost u svojim očima, te je koriste kako bi vidjele noću). Na britanskome otočju za mačke se katkad tvrdi da su prerušene vile ili da služe vilama (njihova je zadaća promatrati ljude i o tome obavještavati njihove vilinske gospodare). U pričama iz raznih krajeva svijeta vile i duhovi mogu gledati kroz mačje oči (vrijedi i obrnuto: duboko zagledati u mačje oči znači vidjeti Vilinsku zemlju).
Brojne su predaje o ljudima koji se preobražavaju u mačke. Iako i neki čarobnjaci i šamani posjeduju ovu moć, sposobnost preobrazbe češće se pripisuje ženi-vještici. Za mačke (kao i šišmiše, sove i žabe) vjerovalo se da su družbenice vještica koji njihove poruke prenose vragu i pomažu pri čaranju. Za vrijeme progona vještica koji su u 16. i 17. stoljeću zahvatili Europu (riječ je o holokaustu u kojemu su mučeni i ubijeni milijuni ljudi, poglavito žene) mačke se spaljivalo, vješalo i utapalo zajedno s njihovim gospodaricama. Vještice, vjerovalo se, preuzimaju mačje obličje za punoga mjeseca. Ljude se savjetovalo da u to vrijeme pospu svoje pragove posvećenom solju; u protivnom bi ih vještice mogle prisiliti da se pridruže njihovom slavlju. Brojne su priče o ljudima koji bi ranili šapu crne mačke i idućeg jutra otkrili da lokalna vještica oko ruke ima zavoj.
MAČKOBAJKE
Međutim, u tradicionalnim bajkama (koje su najvećim dijelom pripovijedale i prenosile žene) mačke koje mijenjaju obličje u pravilu ne djeluju prijeteće. Bijela mačka barunice Marie-Catherine dʼAulnoy popularna je francuska bajka iz 17. stoljeća u kojoj se trima kraljevskim sinovima zadaje niz zadaća. Najmlađi među njima susreće ljupku bijelu mačku – vladaricu začaranog dvorca napučenog macama-sluškinjama i dvorkinjama. Ona pomaže kraljeviću obaviti zadane zadatke, a on se s vremenom zaljubi u nju. Na koncu, ona ga zatraži da joj odrubi glavu što mladi kraljević (doduše, teška srca) i učini. Spomenuti čin razbije čaroliju i mačka povrati svoje pravo obličje – ono ljudske kraljevne. U ruskoj bajci “Kip, začarana mačkaˮ mama maca i njeno mlado zapravo su majka i kći koje je začarala vila. Mačkica odrasta uz kraljevnu kojoj u toku priče pomaže obaviti nekoliko čudesnih zadataka čime se na koncu čarolija prekida, a junakinje se udaju za kraljeviće (kad sam bila mala, ova priča o ženskom prijateljstvu bila mi je posebno draga). “Mačja nevjestaˮ priča je o obrnutoj životinjskoj preobrazbi: kućna se mačka pretvara u ljudsku nevjestu, no njen suprug – inače dobar i blag čovjek – dopušta tračevima susjeda da upropaste njihovu bračnu idilu. Ljupka inačice ove priče objavljena je u ilustriranoj zbirci Dream Weaver (Prelja snova) koju je priredila Jane Yolen. “Moja gospa od ognjištaˮ Storm Constantine senzualna je verzija priče o mačjoj nevjesti, objavljena u antologiji erotske fantastike Sirens (Sirene). Zapanjujuću mačju preobrazbu nalazimo u mračnoj “Tigrovoj nevjestiˮ Angele Carter (priča o životinjskom mladoženji i inačica “Ljepotice i zvijeriˮ), objavljenoj u njenoj briljantnoj zbirci bajki za odrasle Krvava odaja.
Ruska bajka Potkovan srebrom govori o siromašnome čovjeku, djevojčici, njenoj voljenoj sivoj mački i čarobnome jelenu koji ostavlja dragulje u snijegu. Spomenuta bajka nadahnula je Ellen Steiber da napiše dugu pjesmu objavljenu u zbirci The Armless Maiden: And Other Tales for Childhood’s Survivors (Djevojka bez ruku: i druge priče za one koji/e su preživjeli/e djetinjstvo, ur. Terri Windling). Ista autorica potpisuje novelu Mačke San Martina, utemeljenu na talijanskoj priči Kolonija mačaka u kojoj siromašna djevojka postaje sluškinjom u kući punoj mačaka na rubu sela (iz ove priče potječe talijanska uzrečica, “Otišla je živjeti s mačkamaˮ – drugim riječima, pobjegla je od kuće). Najlukaviji bajkoviti macan nije čovjek u mačjem ruhu, već mačak koji hoda i govori poput čovjeka. Riječ je, dakako, o odvažnom lupežu poznatom kao Mačak u čizmama. Verzija koju najbolje poznajemo ona je Charlesa Perraulta iz 17. stoljeća. U ranijim verzijama koje potpisuju talijanski autori G. F. Straparola i Giambattista Basile, Mačak je podjednako prepreden, no nedostaje mu prepoznatljiva obuća. U skandinavskoj verziji priče naslovljenoj Gospon-Per, dosjetljivog mačka zamjenjuje mačka, za koju se ispostavlja da je ljudska princeza koju je začarao zli trol, što priču smješta u ranije spomenutu tradiciju preobrazbi. Razuzdanu reinskripciju bajke namijenjenu odraslom čitateljstvu ponudila je (između ostalih) Esther M. Friesner u priči Macan (objavljena u antologiji Snow White, Blood Red/Bijela kao snijeg, crvena kao krv, ur. Ellen Datlow i Terri Windling).
PRIČA FRITZA LEIBERA O TELEPORTIRAJUĆEM MAČIĆU
Uz mačka u čizmama i druge dosjetljive fakine iz drevnih bajki ovdje valja spomenuti i upečatljive mace kojima obiluje engleska književnost 19. i 20. stoljeća. Tko bi mogao zaboraviti nacerenu Cerigradsku mačku iz Carrollove Alice u Zemlji čudesa, ili sirotog gladuša Simpkina iz božićne priče Beatrix Potter Krojač iz Gloucestera? Ili Mačka koji hoda sam Rudyarda Kiplinga? Ili Sovu i macu Edwarda Leara koje se otiskuju na pučinu u svom brodiću boje graška? Ili naočitog Growltigera iz Knjige starog mačka o mačkama svakodnevnim T.S. Eliota? Ili Mehitabela, prijatelja žohara Archyja u poeziji Dona Marquisa? Škotski književnik Nicholas Stuart Gray (aktivan na književnoj sceni 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća) u fantastičnim pripovijetkama “Grimboldov drugi svijet, “Kameni kavezˮ i “Uglavnom na mjesečiniˮ stvorio je neke od najupečatljivijih mačaka dječje književnosti. Priča Fritza Leibera o teleportirajućem mačiću (“Space-Time for Springersˮ, 1958) jedna je od najboljih priča o mačkama svih vremena. Ostale nezaboravne mace uključuju one koje vrebaju sa stranica knjiga The Lives of Christopher Chant (Životi Christophera Chanta) Diane Wynne Jones, Cats Have No Lord (Mačke nemaju gospodara) Willa Shetterlyja i The Off Season (Izvan sezone) Jacka Cadyja.
MAČKOFOLKLOR
Svi/e oni/e koji/e žele doznati više o folkloru i predajama o mačkama, upućuju se na Katharine Briggs, poglavito njenu informativnu i zabavnu studiju Nine Lives: The Folklore of Cats (Devet života, folklor mačaka). Korisni izvori su i Lady of the Beasts: The Goddess and Her Sacred Animals (Gospa od zvijeri: božica i njene svete životinje) Buffie Johnson te Deerdancer: The Shapeshifter Archetype in Story and in Trance (Jelenski plesač: arhetip mjenjolika u priči i transu) Michele Jamal (kod Jamal ipak valja upozoriti na naglašenu new age orijentaciju). Toplo preporučujem zbirku The King of the Cats and Other Feline Fairy Tales (Kralj mačaka i druge mačje bajke) koju je uredio John Richard Stephens i koja objedinjuje poznate i manje poznate varijante bajki o mačkama iz svih krajeva svijeta. Dražesna zbirka All Cats Go to Heaven (Sve mačke idu u raj) koju je uredila Beth Brown (objavljena 1960. i prilično slabo dostupna) sadrži pedeset mačjih priča koje potpisuju, između ostalih, Lewis Carroll, Lafacadio Hearne, Karel Čapek, Paul Gallico, Suki, Colette, Sylvia Townsend Warner i Lloyd Alexander. Svaku preporuku zaslužuje i antologija The Sophisticated Cat (Sofisticirana mačka) koju su uredili Joyce Carol Oates i Daniel Halpern.
Riječ je o opsežnom izdanju koje okuplja velik broj priča koje potpisuje niz uglednih književnika/ca, od Antona Čehova, Émilea Zole, P.G. Wodehousea, Ernesta Hemingwaya i Damona Runyona do Angele Carter, Soseki Natsume, Alice Adams i Ursule K. Le Guin. Tu su i pjesme Keatsa, Shelleyja, Yeatsa, Gravesa, Rilkea, Nerude i mnogih drugih. Arthur A. Levine japansku je priču “Dječak koji je crtao mačkeˮ pretvorio u prekrasnu slikovnicu s ilustracijama francuskog umjetnika Frederica Clementa. Istom pričom (premještenom u magloviti krajolik Dartmoora) nadahnjuje se i Ellen Steibert u čudesnoj priči za djecu i mlade Fangs of Evil (Očnjaci zla).
Urnebesne pjesme Staroga mačka T.S. Eliota dostupne su u raznim izdanjima, od kojih bih posebno preporučila slikovničku verziju s ilustracijama Errola Le Caina, Growltiger’s Last Stand (Growltigerova posljednja bitka). The Wild Road (Divlja cesta) ljupki je britanski fantasy roman o junačkom mačjem podvigu, prepun dragocjenih mrvica mačjeg folklora koji potpisuje daroviti dvojac u sastavu Jane Johnson i M. John Harrison. Mačkoljupcima bi se mogla dopasti i dosjetljiva knjižica Caroline Alexander Mrs. Chippy’s Last Expedition: The Remarkable Journal of Shackleton’s Polar-Bound Cat (Posljednja ekspedicija Gospođe Chippy: Izvanredno putovanje Shackletonove mačke na putu za Južni pol). Knjiga je pisana kao dnevnik Gospođe Chippy, (muškoga) mačka na palubi broda “Enduranceˮ koji je 1914. zaplovio prema Antarktici. Uvod u dnevnik (komplementiran zemljovidima i fotografijama) potpisuje drugi mačak, Lord Mišolovac. Četverotomna serija antologija Catfantastic (Mačja fantastika) koju urednički potpisuju Andre Norton i Martin H. Greenberg sadrži čitav čopor (ili pleme?) čarobnih mačaka. Osobno sam ipak sklonija antologiji “mačjih horor pričaˮ Twists of the Tale (Obrati u priči) koju je uredila Ellen Datlow, a preporučujem ju čak i onima koji u pravilu ne vole žanr horora (ili tematske antologije). Radi se o divnoj zbirci čarobnih, jezivih, neobičnih i vrlo informativnih priča, čiju urednica njene vlastite dvije mačke očito drže u stanju pripravnosti.
Veza između pisaca fantastike i mačaka nije proizvod ovoga stoljeća. Godine 1817. Washington Irving, autor kratkih priča “Rip Van Winkleˮ i “Predaja o Sanjivoj doliniˮ posjetio je škotskog književnika i folklorista Sir Waltera Scotta. Sljedeći redci (prvi put objavljeni 1835. godine) preuzeti su iz Irvingovog opisa njihova susreta:
“Ugodnu večer proveli smo u neobičnom, pomalo staromodnom stanu, u prostoriji koja je napola radna soba, a napola dnevni boravak. Scott je pročitao nekoliko odlomaka iz stare romance o Arturu svojim ugodnim, dubokim glasom i strogim tonom za koji mi se učinilo da odgovara starinskoj knjizi pisanoj goticom. Slušati takvo djelo, koje čita takva osoba i na takvome mjestu, bila je prava poslastica. Njegova pojava, dok je tako sjedio u velikom naslonjaču i čitao, s njegovim omiljenim psom Maidom u podnožju, okružen knjigama i starinskim predmetima i trofejima, tvorila bi zavidnu i vrlo karakterističnu sliku. Dok je Scott čitao, mudrac Grimalkin [Scottov mačak] smjestio se na stolicu kraj vatre i ostao tako, uprtih očiju i ozbiljnoga držanja, kao da sluša čitača. Scottu sam rekao kako mi se čini da životinja voli djela pisana goticom. ‘Ah’, odvrati Scott, ‘te su mačke tajanstvena stvorenja. Uvijek im je više na pameti negoli mislimo. To je zacijelo zbog njihova srodstva s vješticama i čarobnjacima’. Onda je ispričao priču o nekome čovjeku koji se jedne noći vraćao u svoju kolibu kadli je na osamljenom i udaljenom mjestu naišao na lijes pokriven crnim baršunastim pokrovom. Zaprepašten i napola prestravljen tako neobičnim prizorom, vrijedni je čovjek požurio kući i ispričao ženi i djeci što je vidio. Tek što je dovršio priču, golemi crni mačak koji je sjedio kraj vatre uspravio se i uskliknuo, ‘Ja sam, dakle, kralj mačaka!’, te nestao kroz dimnjak. Pogreb na koji je čovjek naišao bio je, znači, za člana mačje dinastije. ‘Naš Grimalkin’, dodao je Scott, ‘ponekad me svojim kraljevskim držanjem podsjeti na tu priču. I ja sam spreman prema njemu se ophoditi s poštovanjem jer znam da je on možda prerušeni kraljević, te da bi jednoga dana mogao zasjesti na prijestolje’.”
Kao spisateljica koja također živi s mačkama moram priznati da
dijelim Scottov stav, kao i stavove drevnih Egipćana – sklona sam
se prema mačkama ophoditi s brigom i poštovanjem kakvi su inače
rezervirani za ljude visoka roda (na veliko, dodala bih, veselje
mojih prijatelja i prijateljica koji nemaju mačke). S trosjeda i
prozorske daske promatraju me dva para očiju. U njima se iskri
Vilinska zemlja. Vrijeme je da vas napustim, jer vještičji je sat,
a na obzoru se nazire puni mjesec…
Terri Windling
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić.