Narod je šljam koji potpisuje lojanost svakom smeću koje dođe u poziciju moći. I onda igra po tim notama. Ne kuži kad ga netko pokušava emancipirati, uvijek to doživljava kao napad na vlastitu nemoć u kojoj mu je udobno
Pjesnik Marko Tomaš, rođen je u Ljubljani 1978. godine. Jedan je od pokretača i urednika mostarskog časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Novinar je portala Žurnal. Poeziju i prozu objavljivao je u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici, a pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, francuski, njemački i engleski jezik. Živio je, studirao i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru.
Marko Tomaš nedavno je boravio u Banjaluci gdje je promovisao svoju novu zbirku poezije „Regata papirnih brodova“. Njegova poezija govori o problemima društva, o onome što boli ljude, a ne znaju kako da to kažu. Riječ je o društveno angažovanoj poeziji, a Marko kaže da je svaki pokušaj komunikacije angažman na ovaj ili onaj način, ali druga je priča koliko smo svjesni te akcije.
„Meni je bitno makar i na silu iskazati sve što mislim i sve što me muči. Jer želim stupiti u komunikaciju čist, jasan, izvan sive zone u koju se sve pokušava strpati. Čak i eskapizam je politički čin, jasna politička izjava. Želim biti zvan svega ovoga“, kaže Tomaš za BUKU.
Reakcije na njegovu otvorenu društvenu kritiku su različite, ali to je cijena onog što radi i Marko je, kaže, spreman na to.
„Znaš, puno ljudi koji pišu isključivo o politici često se žali na prijetnje i slično. Zamislite kako je onda kada pišete o nogometu, zamislite kako reagiraju i što vam sve pišu navijači. Ali to je cijena toga čime se bavim. Katkad namjerno provociram. Najterati ljude da misle svojom glavom, da se naljute je već velika stvar jer smo nakon svega što se događalo ovdje zapali u potpunu letargiju u kojoj se čini da nikome ni do čega nije stalo. A bitno je promišljati stvarnost koju živimo. Bitno je, jebiga, biti živ kad nas je već tako zapalo“, ističe Tomaš.
Poezija može, ali i ne mora da progovara o društvenim problemima. Kroz poeziju Marka Tomaša to radi, ali on kaže da je isto toliko važno koliko poeziju pritišće to što autor živi, koliko je opterećuje, vrlo često na uštrb poezije same kao umjetnosti.
„Meni je bitno da tu igru igram kako mislim da je pošteno, da odražava sve od čega sam sačinjen i s čime se suočavam“, priča nam Marko.
ŽIVOT U BIH
Ono sa čim se Marko Tomaš, ali i svi građani BiH suočavaju jeste nacionalizam koji je sveprisutan na našim prostorima, u regiji, a širi se i dalje. Marka smo pitali kako se boriti sa onima koji sve glasnije propagiraju nacionalističke ideje:
„Gledajte, od sredine osamdesetih kod nas je taj diskurs u stalnom porastu. To je odavno postao politički mainstream. Fašisti sjede u parlamentu, ti isti koji to zagovaraju. Ali oni nisu problem, problem su oni koji nasjedaju na tu priču. Jer nacionalizam je politički alat, tek sredstvo koje služi da se dođe do nekog drugo cilja, a kod nas je cilj, banalno rečeno, obična pljačka. Nije to drugačije bilo gdje drugo. Politka se uvijek vrti oko preraspodjele materijalnih dobara. Nacionalizam je nešto što podilazi ljudskoj gluposti zato uvijek pobjedi, barem na kratke staze. A malo tko se zapita koji je sadržaj te političke ideje. Što stoji iza svega toga, tko smo to mi, a tko su to oni i što, dovraga, itko od nas hoće i zbog čega? E, tu već dolazimo do problema. Sadržaja nema. Samo zdrpi i zbriši“.
Realnost BiH je takva da je BiH zemlja sa koja ima dvije škole pod jednim krovom, zemlja u kojoj imamo tri nacije i one ostale, zemlja u kojoj se govori tri jezika, a opet zemlja u kojoj političari ne vode računa o građanima, u kojoj vlada korupcija i pljačka, a Marka smo pitali šta on misli da li će narod ikad progledati, vidjeti šta se dešava.
„Narod je, jebiga, stoka. To se uvijek iznova pokazuje istinom. Narod je šljam koji potpisuje lojanost svakom smeću koje dođe u poziciju moći. I onda igra po tim notama. Ne kuži kad ga netko pokušava emancipirati, uvijek to doživljava kao napad na vlastitu nemoć u kojoj mu je udobno. A inače, u BH se govori jednim jezikom. Štogod tko mislio o tome. Volim vjerovati da ljudi vide što se odgađa ali to što ih nije briga mi govori da se slažu sa svim tim. Znaš kako, ovi posljednji popis, meni je to isto kao i priča o Reformistima pred rat, svi su kao glasali za njih a rezultate znamo odavno. Isto tako svi su pred popis govorili e vidjet ćemo kad Ostalih bude 20 i kusur posto što ćemo onda. A ostalih ni punih 2 posto. OK, narode, meni je jasno. Svi znamo tko smo i što smo. Znači da nam je i dobro. Uostalom, par su me puta ljudi i suočili s tim. Pitali što se uvijek bunim kad se sve zna. Zna se kako se dolazi do posla i blagostanja. Samo trebaš to i to napraviti. I, istinabog, nejasno je što se netko buni kad se zna kako se živi. Mi koji ne znamo kako živjeti e to je naš problem i trebamo prestati zanovijetati“, kaže Tomaš.
PJESNIK I NOVINAR
Marko Tomaš je književnik i novinar i kaže da živi isključivo od pisanja, a ponekad je prinuđen da piše i naručene eseje. Kada je riječ o izdavaštvu u BiH Tomaš kaže da je ono u istoj situaciji kao i sve drugo u našoj zemlji – bori se za opstanak!
„Istina stoji da sve što se radi kako spada opstaje u sivim uvjetima. Tako je i sa nakladništvom i s književnošću. Poteškoća ima ali opstati se može. Borba je svakodnevna“, priča Tomaš.
U današnje vrijeme imamo mnogo književnika, izdanih knjiga, a Tomaš kaže da pisca na kraju odredi kontinuitet i trajanje.
„Stvari se poslože onako kako trebaju na koncu, valjda. Javni život je ispražnjen od priče o bilo čemu što se čini ozbiljnim. Izuzev politke. Jelte. Ljudi ipak čitaju u jednakom omjeru kao što su čitali i prije, jedino je u ovim okolnostima mjesto knjige i kulture uopće drugačije, nisu toliko bitni u javnom diskursu. I to je to. I, znam da sam rekao da je narod stoka, ali jedan njegov dio samostalno se emancipira, traga za stvarima koje su mu bitne“, rekao je Tomaš.
Književnost i posao Tomaša vodi širom bivše Jugoslavije i on se trudi da isprati regionalnu književnu scenu. Kaže da u regionalnoj književnosti ima puno interesantnih stvari.
„Puno je toga što mi se dopada. Još je više stvari koje mi se ne dopadaju. Ali ja nisam nikakav parametar, nisam sudac. Neka ljudi čitaju sve na što naiđu. Knjiga je putovanje, otvaranje novog svijeta. Tu je utjeha, tu su suputnici i sapatnici. Lijepo je ono što radi moj mladi drugar Alen Brlek. Lijepo je ono što radi Ognjenka Lakičević. Treba čitati Bekima Sejranovića, Damira Karakaša, Olju Savičević Ivančević, Dašu Drndić, Dijalu Hasanbegović, Mehmeda Begića, Bojana Žižovića, moju dragu Dortu Jagić, Šimu Majić, Faruka Šehića, Tanju Mravak, Branu Mandića, Milenu Marković, Srđana Valjarevića, Marka Pogačara… Sve živi i vrijedni i dragi ljudi. Na žalost kod nas se ljude uči da književnost pišu mrtvi izliveni u broncu. A, gle vraga, nije baš tako“.
O BANJALUCI
Banja Luka se širi, fizički, dugo nisam bio pa mi se tako čini, ali to širenje mi se čini istovremeno kao potpuni raspad. Nešto što ima toliku osobnost kao što ima rijeka Vrbas kao da se više niti vidi niti čuje u tom gradu. Provincija se bori protiv vlastitog položaja, to je polvalno, ali sve je nekako diktirano, na silu. Ne znam kako izgledaju stvarne diktature, ali dojam da sve ovisi o jednom čovjeku koji imam u Banja Luci tjera me da mislim da postoji neka čudna vrsta straha kod ljudi, straha od moći jednog čovjeka, dakle, diktatura je tu očitija nego negdje drugo. A toliko uspomena nosim u sebi iz kavana pored Vrbasa, toliko dragih ljudi je tu živjelo i živi i dalje da mi se teško pomiriti s tim stvarima koje nekako intuitivno osjećam. Teško mi je bilo, iskreno. Ali nije to ništa što mi se ne događa s drugim gradovima koji su okupirani nekim čudnim silama. Srećom uvijek me ugoste predivni, lijepi i dragi ljudi pa samom sebi kažem da nije sve izgubljeno. Jer ti ljudi su taj grad. Ali kad kao društvo dođemo do toga da je ono najbolje od nas to što imamo dati onda nećemo biti oni koji spuštaju pogled i samo žure kroz život ne bi li se negdje sakrili. Ne treba Banja Luka silom pokušavati biti nešto što nije, bilo bi dovoljno da bude slična najboljim ljudima koje ima. Toj Banja Luci volim dolaziti u posjet. Političkim projektima se samo mogu gaditi. A svi su naši gradovi nasilno postali politički projekti nekih sumanutih megalomana koji izgubili mjeru za to dokle seže njihov stvarni utjecaj.
O MOSTARU
Slična je priča i tu kao i s Banja Lukom. Mostar, paradoksalno, u svojoj nesreći ima sreću. Mora se boriti sa onim što mu je namjenjeno jer stvar nije rašičišćena do kraja u ratu. Srećom, kako rekoh. Mostar je time istovremeno i slika poraza i jedina nada koju imamo. Eto kakva je zemlja u kojoj živimo. Mostar je sve manje grad kakav je mogao biti. Neka ideja grada, kao i slučaju Banja Luke, izdana je. Sada ga svatko pokušava skrojiti po svojoj mjeri. Mostar je time, zapisao sam negdje, selo u pokušaju. Sreća je da se na Mediteranu uvijek živi bolje nego je propisano. Ali to nema veze s politikom, to uvjetuje klima. Ali, znaš kako je to, jebiga, smiješno je, BDP ti ovisi o broju sunčanih dana, kao, recimo u Hrvatskoj, i onda to netko pripiše svom političkom djelovanju. Apsurd. Mostar je kloaka, ali, kako rekoh i jedino moguće rješenje za ovu zemlju, jer se nije očistio do kraja, nije do kraja raseljen niti naseljen. On je dokaz poraza, ali da je pameti mogao bi biti šansa da na koncu pobjedimo kao društvo. Kada bismo uopće htjeli izgraditi društvo, zajednicu. Rijeka je preživjela. To jedino. Sve drugo se bori za dah. Nešto se kao i radi, turisti dolaze, ljudi grade apartmane, hotele, ali i to je prodavanje vlastitog života i grada dok ne budemo konačno živjeli u utvari, u prikazi, hologramu. A bojim se da je to konačni cilj. Hologram. Podražavanje života.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
http://www.6yka.com/novost/131747/marko-tomas-za-buku-narod-je-jebiga-stoka