Budeći se prije svitanja, u tuđoj kući,
čujem radio iz kuhinje.
Sumaglica praminja ispred prozora dok
ženski glas čita vijesti, a onda i vremensku prognozu.
Čujem to, i kako meso cvrči
sjedinjujući se s vrelom mašću u tiganju.
Slušam još malo, u polusnu. I sve je isto,
no ne baš sasvim,kao dok bijah dijete koje leži u krevetu
i sluša u mraku kako neka žena plače
i muški glas, povišen, pun srdžbe i očaja,
a sve to izmiješano sa zvucima radija. No,
što jutros čujem je muškarac
koji pita: “Koliko mi je još ljeta ostalo?
Odgovori mi!” Žena ćuti. A šta bi mu i mogla
reći na to? Nakon toga čujem ga
da govori o nekom koga već odavno
nema: “Taj je mogao reći:
– O Mesopotamijo! –
i dirnuti publiku do suza.”
Istoga časa ustajem iz kreveta i oblačim pantalone.
U sobi je već dovoljno svjetla da bih shvatio
gdje sam. Na kraju, odrastao sam čovjek
a ti ljudi su moji prijatelji. Ne ide im
baš najbolje ovih dana. Ili, možda im
ipak ide bolje nego ikada,
jer su ustali rano i govore o ozbiljnim stvarima
kakve su smrt i Mesopotamija. U svakom slučaju,
osjećam da me nešto vuče u kuhinju.
Toliko se toga tajanstvenog i važnog
dešava tamo ovog jutra.