Uvijek sam mislio da je Gavrilo Princip jedina svjetski slavna osoba ikada rođena u opštini Bosansko Grahovo. Mislim, nije ni to sitnica. Prije rata je u Grahovu živjelo osam hiljada i tristo jedanaest stanovnika. Ono, to je manje od pet posto Banjaluke, a nije ni Banjaluka sad neki veliki grad. A opet, nije u Banjaluci rođen čovjek koji je promijenio istoriju dvadesetog vijeka.
Od tih osam hiljada i tristo jedanaest ljudi popisanih u Grahovu 1991. godine, sedam hiljada osamsto osamdeset osam bili su Srbi. Kažu da su tri šestice đavolov broj, ali ove tri osmice su simbol nesreće. Ne kaže se džaba, osam – na kurcu te nosam. Hrvata je 1991. u Grahovu bilo dvjesto dvadeset šest. Ne znam šta je bilo s tim Hrvatima devedeset druge, pretpostavljam da nisu svi dobro prošli, ali nas su devedeset pete Hrvati sve protjerali. Ja sam bio dijete, bilo mi je deset godina. Mom bratu Iliji je bilo devetnaest i on je poginuo.
Rat se završio poslije nekoliko mjeseci. Moji roditelji nisu željeli da se vraćaju u Grahovo. Grad je ostao pod ustašama, kako su govorili. Ostali smo u Banjaluci. Većina ljudi iz Grahova je produžila za Srbiju. U Banjaluci nas nema puno pa lokalci prema nama nemaju taj odijum kao prema ljudima iz Glamoča. Ja ipak uvijek svima kažem da sam iz Grahova. Kad mi kažu da je to vukojebina, ja potegnem Principa. Mislio sam da mi je to jedini argument sve dok nisam upoznao Džeremija.
Džeremi je Amerikanac, odnekud iz jebene Alabame. Insistira na svom hrišćanstvu, ali nije neki bogomoljac ko ovi naši kad se nalože na religiju. Piše doktorat o ranom hrišćanstvu, sa akcentom na svetog Jeronima. Došao je na Balkan da istraži dvije hipoteze o njegovom mjestu rođenja.
Sveti Jeronim je jedan od najvažnijih ljudi u istoriji zapadne civilizacije. On je taj koji je preveo Bibliju sa hebrejskog i starogrčkog na latinski. On je autor Vulgate, zvaničnog latinskog prevoda Biblije koji je u temeljima zapadnog hrišćanstva. Rođen je 331. godine, a umro 420. Umro je u Vitlejemu kao pravi svetac. A rođen je u Stridonu, na granici rimskih provincija Panonije i Dalmacije. Danas se s potpunom pouzdanošću ne zna gde je tačno bio Stridon, a u nauci je dilema između dvije lokacije: ili negdje na granici između današnje Hrvatske i Slovenije oko Trsata i Ilirske Bistrice ili u okolini Bosanskog Grahova. Zbog mase razloga koje mi je jedne večeri strastveno nabrajao, a koje ja nisam najbolje skapirao jer ne znam ništa ni o ranom hrišćanstvu ni o istoriji Rimskog carstva, Džeremi je bio ubijeđen da je Sveti Jeronim rođen u blizini današnjeg Bosanskog Grahova.
Htio je da obiđe taj kraj, da napravi neke fotografije i trebao mu je neko da ide s njim kao prevodilac i fikser. Ponudio mi je pristojnu kintu. Nisam bio u zavičaju dvadeset godina, ali nikad od svog neodlaženja nisam pravio zavjet ni svetinju. Jednostavno me ništa nije vuklo i nisam imao razloga da idem. Sad se taj razlog pojavio, pa sam pristao.
Nikad nisam bio u Hrvatskoj. Nije da mrzim Hrvate, ali mrzim tu politiku koja mi je u Drugom svjetskom ratu ubila dedu i bezbroj rođaka, a prije dvadeset godina i brata. Tanja me je još prije nego smo se vjenčali nagovarala da idemo na more u Dalmaciju, ali ja nikad nisam htio. Govorila je da nam je Makarska strašno blizu, da je grehota da ne odemo barem na vikend. Ja sam odgovarao da bih radije vozio ne samo do Crne Gore ili Grčke, nego i do Španije ako treba. Čitao sam da su Grahovo osvajale brigade iz Dalmacije, šta bih trebao, da unajmim sobu za trideset evra na noć od tipa što mi je ubio brata?!
Bio je kraj avgusta: jake vrućine, ali se već nekako naslućuje jesen. Trava je visoka i žuta, s njiva izviruju zreli kukuruzi. Džeremi je vozio, a ja sam mijenjao radio-stanice. On se svako malo zaustavljao da slika. Predložio mi je u nekom trenutku da ja preuzmem volan, a da on ponešto može da slika i iz vožnje. Pejzaž je prelijep, ali je Grahovsko poljo skoro pa pusto. Džeremi je govorio da je ovo raj na zemlji, da se svetac kao Jeronim sigurno rodio ovdje.
Bojao sam se trenutka kad ću prepoznati neki detalj, neko mjesto, neko drvo, neki kadar. Ništa, međutim, nisam prepoznao, sve do table sa imenom grada. Tad sam se već pripremio za prepoznavanje, ali i dalje nisam prepoznavao ništa. Kad smo došli do centra, parkirao sam, pa smo izišli da prošetamo.
Nikad nisam vozio po rodnom gradu, po zavičaju. Čim sam izišao iz auta, međutim, kao da me nešto puklo. Noge su me same vukle prema našoj kući. Džeremi me šutke slijedio.
U avliji je još bila moja ljuljačka. Na štriku se sušio veš. Naslonio sam se na tarabu. Žena od nekih šezdesetak godina je izišla i upitala koga tražimo. Prije nego sam stigao da odgovorim, Džeremi je rekao „Do you speak English?“ Žena je odmahnula glavom. Džeremi mi tada na engleskom reče da joj objasnim ko je on i da je pitam da li zna išta o teoriji da je Sveti Jeronim rođen u ovom kraju. Kad sam pomenuo svečevo ime, žena je dotakla lančić koji je joj visio oko vrata pa izvadila privjesak koji je dotad skrivala haljina. Na privjesku je bio krst. Zagledala se u Džeremija. On je imao minđušu sa krstom. Blago se nasmiješila pa nas je pozvala da uđemo u avliju, na kavu, kako je rekla. Prije nego je ušla u kuću rekla mi je: „Kažite mu da mu je lip križ.“
Ne znam da li je Džeremi shvatio da je ovo bila naša kuća, da sam se u njoj rodio, da je ova avlija bila moj čitav svijet. Pretpostavljam da jeste. Pametan je on. Žena se uskoro vratila s džezvom i tri fildžana. Sipala nam je kafu. Rekla je da se zove Cecilija. Ja sam rekao da se zovem Ivan, a da se moj prijatelj Amerikanac zove Džeremi.
Shvatio sam vrlo brzo da ona misli da sam ja Hrvat. Zna se desiti da ljudi iz nekog razloga misle da je svaki Ivan Hrvat pošto bi tobože srpska verzija imena Ivan trebala biti Jovan. Rekla je da je iz Komušine kod Teslića, da su je prvo protjerali četnici pa je otišla kod sestre u Kakanj, a onda su i njenu i sestrinu familiju iz Kaknja protjerali Muslimani.
I jedva da mi je druga cigareta dogorjela, a znao sam da su ona i njen Jozo imali samo jednog sina, Valentina, ko zlatna jabuka je bio, mobilisan čim je školu završio i poginuo ovdje kod Grahova, „kad smo ga, ono, oslobodili“. I kako je Jozo umro prije dvije godine i kako je sad sama i kako je sestra koja je dobila kuću u Benkovcu zove kod sebe i svojih, da ne bude sama, ali kako ona neće da bude daleko od sinovog groba. A ja osjetim kako suze hoće da mi udare pa je pitam opet oko Svetog Jeronima.
„Ne znam ja to ništa, sine. Samo mi je ovaj križ nada da ću na onom svijetu opet vidit svog Valentina. A znam da se i oni što su ga ubili istom Bogu mole, al šta ću im ja,“ tako je rekla pa zapalila cigaretu.
Na odlasku me je pitala imam li djece. Rekao sam joj da imam sina i ćerku. „Bog im dao zdravlja,“ rekla je zatvarajući kapiju.
Sjeli smo da popijemo po pivo u nekom kafiću blizu parkinga pa smo krenuli nazad za Banjaluku. Džeremi je vozio, pošto sam ja poslije prvog popio još dva piva. Šaltao sam po radiju i naletio na jednu pjesmu onog Džibonija kog Tanja voli, dok meni ide na nerve to proseravanje s dalmatinskom ikavicom. Pjevao je kako ga vodi bijes kroz godine i kako je vrijeme da se pomiri sa svijetom. Sreća da sam si kupio dvije limenke piva da imam za puta, pa sam otvorio jednu i otpio dobar gutljaj. Blam bi mi bio da se rasplačem pred Džeremijem.
Muharem Bazdulj