Ja nemam jezik
Kada pričam miješa mi se riječki naglasak s čistim književnim koji se govorio doma
zbog kojeg sam uvijek bila pozvana da čitam na satu
I zbog kojeg mi je jedan mamlaz u osnovnoj školi rekao da sam vukovarsko smeće
Ja se šalim na srpski, bosanski i slavonski
Tako pijem i rakiju
Ja nemam grad
Mirišem po riječkom asfaltu, taxiju i pekarama
Umjesto srca u meni kuca dizalica
Oči su mi tužne
Nose u sebi tajne Dunava i onaj prešutni prkos vodotornja
Zato me se ne može ubiti koliko god da se u mene pucalo
Ja imam ličke i bosanske gene koji jebu mater depresiji
Pa kada se sve raspada ja smotam duhan kao deda i zainatim se kao baka
Ja imam dubrovačke gene, zato me mnogi ne razumiju kada kažem da ne mrzim
Ja imam vojvođanske gene
Zato kad sjajim, sjajim duplo jače kao sunce ljeti u ravnici
I zbog toga kada odem mene stvarno nema, sva u maštu krenem
A sve se čini kao tu sam
Ja mrzim biografije
I sve granice i pripadanja
I mrzim ponekad što ne mrzim ljude
A tako rijetko nađem čovjeka
Bojana Guberac