Sud je ono što je potrebno u svim pitanjima i u sve se upliće.
Zbog tog razloga u ovim esejima što ih pišem uvodim ga u svim prilikama. Ako je riječ o nekom pitanju koje ne razumijem, ipak ga pokušavam donijeti, ispitujući izdaleka gdje bih mogao rijeku pregaziti; a zatim, kad vidim da je voda za moj stas odveć duboka, držim se brijega; i ta svijest da čovjek ne može prijeći na drugu stranu predstavlja već jednu crtu njegove snage, štoviše, rekao bih, jednu od onih kojom se najviše diči. Čas kod nevažnog i ništavnog pitanja iskušavam može li mu se na neki način dati tjelesnost i naći nešto što bi ga poduprlo i utemeljenjem ojačalo.
Čas ga povezujem uz neko uzvišeno, ali i prežvakano pitanje, u kojem se ne može ništa svojega dodati budući da je put već od tolikih prijeđen da moj sud može samo slijediti trag drugih. Na takvu se mjestu on iskazuje tražeći put koji mu se čini najboljim i kaže da je ovaj ili onaj najbolje izabran.
Prepuštam izbor svojih argumenata sreći. A svi su mi jednako dobri. I nikad ih ne namjeravam iznijeti u cijelosti.1 Jer ni u čemu ne vidim sve, a oni koji nam obećavaju da ćemo sve vidjeti – to ne čine. Od stotinu dijelova i lica što ih ima svaka stvar, uzimam jedno čas samo da ga liznem, čas da ga dodirnem, a čas da ga zgrabim do kosti. I zabadam svoj šiljak, ali ne što šire nego što dublje mogu. I najčešće mi je drago kad mogu sve argumente obuhvatiti s nekog dosad nezauzimanog motrišta. Upustio bih se u temeljito razmatranje nekog pitanja kad bih sam sebe manje poznavao2.
Sijući ovdje jednu a ondje drugu riječ kao uzorke otrgnute od cjeline, odbačene bez neke namjere ili obećanja, zapravo ne moram ići do dna pitanja niti pri njemu ostajati bez mijenjanja kad mi se svidi. I tada se mogu predati sumnji i nesigurnosti i svojoj glavnoj osobini – neznanju.
Svaki nas naš pokret razotkriva. Onaj isti Cezarov duh koji vidimo kako raspoređuje i zapovijeda bitkom kod Farsala3 vidimo ga kako priprema plandovanja i ljubavne sastanke. Konja ne sudimo samo po tome kako se drži na trkalištu, već i onda kad ide korakom, pa čak i kad se odmara u konjušnici.
U činima duše ima i niskih djela; onaj koji je nije takvu vidio, nije ju dokraja upoznao. A često ju i bolje možemo procijeniti onda kad se jednostavno kreće. Oluje strasti jače ju zahvaćaju u njezinim najvećim uzletima. Ona se čitava pruža po svakoj stvari i sva joj se podaje, a ipak nikad ne uzima drugačije nego jednu po jednu. I sa svakom postupa ne prema njezinoj volji nego prema svojoj. Sve te stvari, same za sebe, možda imaju i svoju težinu, mjeru i položaj; ali iznutra, to jest u nama, ona te mjere i težine određuje onako kako joj se svidi. Smrt je Ciceronu strašna, Katon je želi, dok je Sokrat ravnodušan. Zdravlje, savjest, autoritet, znanje, bogatstvo, ljepota i sve ono što im je protivno na ulazu se razodijevaju i od duše primaju novo ruho u boji koju ona izabere: smeđe, zeleno, svijetlo, tamno, oštro, zagasito, duboko, blago i neodređeno, kako se svakoj sviđa, jer one nisu zajednički uskladile ni njihovu namjenu, ni pravila, ni oblike: svaka je kraljica u svojem kraljevstvu. Zbog toga stvari i ne opravdavamo po njihovim izvanjskim svojstvima: na nama je da ih sagledamo.
I naše dobro i naše zlo ovise samo o nama samima. Tome, a ne sreći, moramo podrediti i svoje darove i svoje želje: sreća nema nikakve ovlasti nad našim koracima. Upravo obrnuto, oni je moraju povući za sobom i umijesiti je prema svom uzoru. Zašto ja ne bih sudio o Aleksandru za stolom kako čavrlja i pijucka? A ako igra šah, koju nit njegova duha ne dira i ne pokreće ta glupa i djetinjasta igra? (Ja je mrzim i bježim od nje zbog toga što nije dovoljno igra i što nas odveć ozbiljno zaokuplja, pa me je stid da na nju trošim svoje razmišljanje koje bi se moglo upotrijebiti za kakvu dobru stvar.) Nije bio ništa više zaokupljen kad je pripremao svoj slavni pohod na Indiju, a jednako tako ni onaj drugi kad je htio razjasniti ono mjesto4 o kojemu ovisi spas roda ljudskoga5. Pogledajte samo koliko naš duh uvećava i daje važnosti toj smiješnoj zabavi kad su nam svi živci napeti; koliko on svakome postavlja u tome zakon da sebe upozna i da ispravno sudi o samom sebi. Ni u kojem se drugom stanju ne osjećam tako cjelovito kao u tome. Kakvu li strast u tome ne pokazujemo!
Srdžba, inat, mržnja, nestrpljivost i žestoka volja da pobijedimo u stvari gdje bi bilo opravdanije težiti za tim da budemo pobijeđeni. Jer rijetko viđeno prvenstvo koje je iznad onoga što je zajedničko svima, a kad je u pitanju beznačajna stvar, nikako ne priliči časnu čovjeku. Ovo što kažem u ovom primjeru može se reći i za sve druge: svaki i najmanji korak, svaka zaokupljenost otkriva čovjeka i pokazuje ga jednako kao i drugoga.
Demokrit i Heraklit su bili dva filozofa, od kojih je prvi, cijeneći da je stanje čovjekovo i ništavno i smiješno, uvijek u javnosti pokazivao podrugljivo i nasmijano lice; a u Heraklita, koji se sažalijevao nad tim istim našim stanjem, lice je bilo uvijek tužno, a oči pune suza
alter
Ridebat, quoties a limine moverat unum
Trotulerat pedem; flebat contrarius alter6.
Draža mi je ona prva narav, i to ne samo zato što je ljepše smijati se nego plakati, nego zato što bolje nego ona druga pokazuje kakvi smo; a mislim da nikad ne možemo biti onoliko osuđeni koliko mi to zavređujemo. Tuženje i sažalijevanje pomiješani su s nekim cijenjenjem stvari koju žalimo, a stvari kojima se rugamo smatramo da su bez cijene.
Ne mislim da u nama nema isto toliko jada koliko ima taštine, ni toliko pakosti koliko gluposti: nismo toliko ispunjeni zlom koliko smo puni bezvrijednosti; nismo toliko jadni koliko smo kukavni. Tako je Diogen, koji se, valjajući svoju bačvu, u sebi svemu smijuljio i izazivao velikog Aleksandra7 te cijenio da smo mi svi samo mušice i mjehuri puni vjetra, bio mnogo stroži i oštriji, pa, prema tome, i pravedniji sudac nego Timon8, kojega su nazvali čovjekomrscem. Jer, ono što mrzimo to i uzimamo srcu. Ovaj nam je želio zlo, bio je sav zaokupljen željom za našom propasti, bježao je od našeg društva koje je smatrao pogibeljnim, pakosnim i izopačenim; onaj prvi je do nas toliko malo držao da ga ne bismo mogli ni smesti ni okužiti svojim dodirom, izbjegavao nas je, ali ne iz straha, nego iz prezira prema našem društvu; on nas jednostavno nije smatrao kadrim ni da činimo dobro niti da činimo zlo.
Iste je vrste bio i odgovor Statilijev kad ga je Brut nagovarao da pristupi urotnicima protiv Cezara9; smatrao je pothvat pravednim, ali nije vidio ljude koji bi zavrijedili da se čovjek imalo pomuči.10 Sukladno Hegesijinu11 učenju koji je govorio da mudar čovjek sve mora raditi samo za sebe, jer je samo on toga vrijedan, i učenju Teodorovom12 da je nepravedno da se mudar čovjek izlaže za dobro svoje zemlje i da tako zbog luđakâ dovede u opasnost mudrost.13
Naše vlastito stanje je isto toliko smiješno koliko je i vrijedno smijeha.
Mišel de Montenj
1 Izdanja prije 1595. ovdje se donekle razlikuju, jer se dodaje: i do dna bačve; od tisuću lica što ih svaki ima, uzimam ono koje mi se najviše svidi: najradije se zaustavljam na nekom stajalištu izvanredne jasnoće: pronašao bih i bogatijih i punijih kad bih pred sobom imao neki drugi cilj osim onoga koji imam. Svaki je čin dobar da nam pokaže što smo.
2 U ranijim je izdanjima bilo dodano: …i kad bih sam sebe varao o svojoj nemoći.
3 Farsal je grčko mjesto u Tesaliji, poprište Cezarove pobjede nad Pompejem.
4 Za “pohod” i za “mjesto (u Bibliji)” Montaigne uzima istu riječ passage.
5 Tj. da razjasni jedan odlomak iz Svetoga pisma koji se tiče neke važne dogme.
6 “Čim bi iz kuće iskročio, jedan se smijao, a drugi je naprotiv plakao.” Juvenal, X, 28.
7 Kad mu je rekao da mu se makne sa sunca; usp Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 10.
8 Timon Atenjanin, pojam mizantropa; junak istoimene drame W. Shakespearea.
9 Plutarh, Život Marka Bruta, III.
10 Diogen Laercije, Život Aristipov, II, 95.
11 Hegesija iz Kirene, grčki filozof (oko 300. pr. Kr.).
12 Teodor Atej, grčki filozof, sljedbenik hedonističke kirenske škole.
13 Diogen Laercije, Život Aristipov, II, 98.