Kao što vidimo da na zemlji dugo ostavljenoj na ugaru, a koja je inače i rodna i plodna, raste na stotine tisuća divljih i beskorisnih trava i da je, ako je hoćemo iskoristiti, valja težiti i zasijati dobrim sjemenjem kako bi nam bila od koristi; i kao što vidimo da žene same donose bezoblične
komade mesa, ali, da bi došlo do dobra i prirodnog roda, valja ih oploditi drugačijim sjemenom1: isto je i s duhom. Ako ga ne zaokupimo nekom stvari koja će ga obuzdati i umiriti, on će se bez reda prosipati amo tamo po poljima pustih misli.
Sicut aqua tremulum labris ubi lumen ahenis
Sole repercussum, aut radiantis imagine Luna
Omnia perolitat late loca, jamque sub auras
Erigitur, summique ferit laquearia tecti.2
A nema te ludosti ni sanjarije koju on neće u tom nemiru potpaliti, velut agri somnia, vanae Finguntur species3.
Duša koja nema utvrđena cilja – gubi se: jer, kao što je kazano, biti posvuda isto je što i ne biti nigdje.
Quisquis ubique habitat, Maxime, nusquam habitat4.
Kad sam se nedavno povukao u mir svojega doma5, čvrsto odlučiv da se ni u što neću miješati i da ću u miru i daleko od svega proživjeti ono malo vremena koje mi je preostalo, činilo mi se da ne mogu učiniti veći dar svojemu duhu nego da ga ostavim da u pravoj dokolici planduje i da bude zaokupljen samim sobom; a nadao sam se da će mu to odsele biti lakše, budući da je s vremenom postao staloženiji i zreliji. No, nalazim ovo: variam semper dant otia mentem6, a meni se upravo obrnuto čini da se duh poput konja koji se otrgnuo konjaniku prepušta sam sebi i juri sto puta brže nego bi ijedan jahač to od njega iskao, a u meni izazivlje toliko himera i strahovitih prikaza, koje su jedna gora od druge i koje mi se nameću bez reda i svrhe, pa sam ih tada, kako bih u miru mogao sagledati svu njihovu ludost i čudnovatost, počeo popisivati, vjerujući kako ću s vremenom njima posramiti vlastiti duh.
Mišel de Montenj
1 Tu je misao Montaigne našao u Amyotovu prijevodu Plutarha, Preceptes du mariage, LXV.
2 “…kao u posudi s vodom što lomi se svjetlost sunčana / ili treperava zraka što mjesečeva odsijeva sjajna, / amo i onamo skače, te časak spram neba se vine, / časak u visokom domu na stropu zablista i sine.” Vergilije, Eneida, VIII, 22 i d. (prijevod B. Klaića).
3 “Kao što bolestan čovjek sanja kujući lude tlapnje.” Horacije, Ars poetica, 7.
4 “Koga god ima na svim mjestima, Maksime, toga nema nigdje.” Marcijal, Epigr., VII, 23.
5 Bilo je to 1571. godine.
6 “Besposlica razgoni duh na sve strane.” Lukan, Farsalija, IV, 704.