Od Celana do Kafke i Benjamina, pa do Artauda i Joycea…i dalje
Gershom Scholem kazuje da je njegov prijatelj Walter Benjamin svoje zapise o slici Paula Kleea, Angelus Novus pisao na Ibizi u stanju posvemašnje bijede. Štoviše, kako nastavlja Scholem, mogao je upravo u takvim nesretnim prilikama svođenja na elementarne potrebe uzdići se iznad gliba svakodnevice i koncentrirati se na misaoni rad. Samu riječ koncentracija Benjamin je u eseju povodom Kafke raščlanio do gole supstancije, pokazujući da je posrijedi prirodna molitva duše. Ovo možemo pronaći u tekstu govora Paula Celana, Meridijan, prigodom dodjele nagrade Georg Büchner u Darmstadtu 22. listopada 1960. godine. (Paul Celan, Crna mostarina, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 238. Izabrala i prevela Truda Stamać) Pogledajmo niz, Scholem-Benjamin-Kafka-Celan. Sve odreda genijalni židovski mislioci, teolozi i filozofi, intelektualci, književnici i pjesnici.
Kafka piše Umjetnika u gladovanju, Benjamin piše u situaciji ekstremnoga gladovanja svoj proročanski esej o Kleeovu Anđelu kao navjestitelju propasti na kraju povijesti, a Scholem i Celan, svaki na svoj način uranjaju u mistično polje koncentracije mišljenja kad je tijelo na rubu životarenja. Netko bi iz ovoga mogao, posve mjerodavno, meditirati o zlehudoj židovskoj sudbini ahasverstva u strahotnome svijetu 20. stoljeća, u predahu između pogroma i genocida. No, stvar je puno složenija i stoga jednostavnija. Prirodna molitva duše o kojoj govori Benjamin vodi nas kroz život poput Angelusa Novusa, pokazujući smjer i kad je sve u znaku katastrofe i apokalipse. Scholem još kaže nešto ekstremnije, što vrijedi navesti.
Naime, u njegovu zapisu ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’, tvrdi da mu je Benjaminova rođakinja citirala i ovu nezaboravnu rečenicu iz jednog njegova izgubljenoga pisma. ʺBerem cvijeće na rubu egzistencijalnog minimuma.ʺ (Gershom Scholem, ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 147. S njemačkoga prevela Snješka Knežević)
Koncentracija proizlazi iz dubine mišljenja. Ono je usmjerena na duhovni cilj i sve drugo se čini drugorazrednim, pa tako i iskustvo gladovanja. Tijelo pritom neizmjerno pati, ali se ne da oteti pobudama i nagonima zadovoljenja tzv. primarne žudnje za održanjem na životu. Tako su i Kafka i Benjamin, a isto vrijedi i za Scholema i Celana, posvećeni onome što ih anđeoski vodi iznad granica ovog svijeta ogrezloga u bijedu preživljavanja. No, život se ne živi da bi se živjelo, već da bi se nadživjelo ono što tzv. egzistencijalni minimum čini od duše-duha. Koncentrirati se na nešto uzvišeno moguće je samo ako je čovjek sa sobom na čistu da je ova odluka o pisanju unatoč svemu prvi i posljednji smisao egzistencije. Iako je posve bio u pravu Theodor W. Adorno kad je ustvrdio da je za pisca i intelektualca najbolje kad mu je život dosadan i sređen, gotovo malograđanski uhodan poput Kantovog sata a ne onog s katedrale u Königsbergu, moguće lebdjeti čak i iznad razine egzistencijalnoga minimuma.
Ali pritom ‘brati cvijeće’ pretpostavlja žrtveni asketizam kao izbor, ne ipak kao lifestyle, već kao stalni rizik mogućeg pada u bezdan bijede. Koncentracija u mišljenju svagda ovo mora imati na umu, taj ropski-stoički užas egzistencije koja prisiljava onog koji ispisuje ponore vlastite slobode kako je pitanje duhovnoga preživljavanja istinsko pitanje odlučnosti ustrajavanja u istini s onu stranu lagodnosti i ugode opstanka. Artaud je u pismima neprestano molio komad kruha više uz olovke i bilježnice kad je bio u psihijatrijskome azilu u Rodezu, a čitav niz pisaca iz bliže prošlosti, čak i danas u svojim prepiskama, pa tako i James Joyce u pismima bratu Jimu u Dublin iz Pule 1904. godine govori samo o tome da mu pošalje više novaca, jer su on i Nora doslovno na rubu očaja.
Gladovanje nije uvjet mogućnosti prirodne molitve duše da bi stvaralački poriv dospio do najviših vrhunaca. No, možda bez toga ne bi nikad već spomenuti Joyce u posljednjem pismu bratu iz Pule veljače 1905. godine zapisao ovu rečenicu. Čini se da ona možda najbolje iskazuje bit modernoga spisateljstva.
Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.
Da, mišljenje i pisanje ne može biti ništa olako bez žrtvovanja sebe ovoj čudovišnoj slobodi odricanja. Nije nužno ‘gladovati u pustinji’ da bi se dospjelo do posljednje oaze. Ali, nužno je biti posvećen onom demonu koncentracije mišljenja bez kojeg sve to nema nikakvog smisla, pa makar ga Benjamin pronalazio u slici Angelus Novus, a Joyce u slici pobunjenoga umjetnika u mladosti, sebe samoga kao Stephena Dedalusa, koji prolazi kroz svijet kao kroz tamnu noć beskraja, i nema straha da će se ikad u njoj izgubiti.
Žarko Paić