Pa ma kako bile različite trave što ih imamo pred sobom, mi ih sve obuhvaćamo pod imenom salate. Tako ću i ja – govoreći o imenima – ovdje izmiješati jedan ričet od najrazličitijih članaka.
Svaki narod ima po nekoliko imena, koja se – ne znam zašto – shvaćaju kao poruga. Kod nas su to Jehan, Guillaume, Benoit1. Item2, čini se da su neka imena u rodoslovljima vladarâ bila sudbinski označena: Ptolomej u Egiptu, Henrik u Engleskoj, Karlo u Francuskoj, Baldovin u Flandriji, a u našoj nekadašnjoj Akvitaniji Guillaume, a kažu, osim toga, da je iz tog imena nastalo i naše ime pokrajine Guienne, ali to je tako neprihvatljiva usporedba kakve nema ni kod Platona.3
Takođe, neozbiljna je stvar, ali ipak vrijedna spomena sa svoje čudnovatosti, a zabilježio ju je očevidac: naime, kad je Henrik, vojvoda normandijski, sin Henrika Drugoga, Kralja engleskoga, u Francuskoj nekom prigodom priredio veliku gozbu, skupilo se na njoj toliko plemstva da su se onako iz zabave podijelili na skupine po imenima; u prvoj skupini, gdje su bili sve Guillaumei ili Viljemi, za stolom ih se našlo sto i deset vitezova imenjaka, ne ubrajajući u taj broj obične plemiće i poslugu.4
Bilo je zanimljivo podijeliti stolove prema imenima prisutnih svečara kao što je caru Geti5 palo na um da raspodijeli jela vodeći računa o prvom slovu imena za svako jelo što su ga služili, pa su tako služili ona koja počinju sa J: janjetinu, jarčevinu, junetinu, jarebice, jegulje, a tako su postupili i s jelima drugih slova.6
Govori se da je korisno imati dobro ime, to jest dobar glas i ugled; ali, zapravo, najbolje je imati ime koje je zgodno, koje se lako izgovara i pamti, jer nas kraljevi i velikaši lakše prepoznaju, a teže zaborave; a i među onima koji nas služe radije uzimamo u kuću i zapošljavamo one čija nam se imena lakše podaju jeziku. Vidio sam da kralj Henrik nikad nije mogao pravilno po imenu spomenuti nekog plemića iz ove moje gaskonjske zemlje, a za jednu kraljičinu dvorsku gospođu odlučio je da joj dâ prezime njezina roda, jer mu se ono njezine očinske kuće činilo nekako odveć čudnovatim.
A i Sokrat cijeni da mora biti očeva briga djetetu nadjenuti lijepo ime.
Takođe, govori se da je do gradnje velike crkve naše Blažene Djevice u Poitiersu došlo tako što je jedan mladi razvratnik, koji je na tom mjestu stanovao, našao jednu drolju i upitao je za ime; čim je saznao da se zove Marija, bio je sav obuzet vjerom i poštovanjem pred tim presvetim imenom Djevice, majke našega Spasitelja, da je tu djevojku ne samo odmah otjerao nego je i ostatak svog života popravio; u čast i spomen tog čuda, na mjestu gdje je stajala kuća tog mladića sagrađena je kapelica posvećena Gospinu imenu, a nakon toga i velika crkva kakvu danas poznajemo.7
To pobožno popravljanje do kojeg je došlo kroz glas i uši pogodilo je čovjeka ravno u dušu; a ovo drugo, jednako takovo, uvuklo se u čovjeka samo tjelesnim putem: kad je Pitagora bio s nekim mladićima, čuo je da se onako uspaljeni gozbom i čašćenjem spremaju provaliti u neki časni dom i odmah je naredio voditeljici pjevačica da promijeni ton, a tada je ozbiljna, stroga i spondejska8 glazba malo po malo zaokupila srca tih mladića i utišala im žar.
Takođe, zar budući naraštaji neće reći da je naša današnja reformacija bila blaga i pravična, da se nije samo borila protiv zabluda i poroka i ispunila svijet pobožnošću, umilnošću, posluhom, mirom i svim vrstama vrlina, nego da se upustila u borbu protiv naših starih krsnih imena, Karla, Ludovika, Franje, da bi svijetom proširila imena kao što su Matuzalem, Ezekijel, Malahija, koji tobože bolje vjerom odišu? Jedan ple- mić iz mog kraja nije propustio da stavi na vagu ponositost i veličajnost imena što su se nadjevala u plemenitaškim kućama našeg vremena, kao što su Grumedan, Quedragan, Agesilan, koja, kad ih samo slušaš kako odzvanjaju, odmah osjećaš kako označavaju drugu sortu ljudi nego što su Petar, Vid i Mihovil.
Takođe, zahvalan sam Jacquesu Amyotu što je u jednom francuskom proznom djelu latinska imena ostavio onakvima kakva jesu, a da ih nije prekrajao i mijenjao kako bi zvučala na francuski način9. To je ispočetka bilo malo teško, ali zaslugom ugleda što ga je imao njegov Plutarh, potpuno je nestala svaka čudnovatost. I sâm sam često želio da oni koji pišu povijest na latinskome ostave naša imena onakvima kakva jesu, jer pretvarajući Vaudemont u Vallemontanus, i tako ih mijenjajući, da bi se okitila na grčki ili rimski način, doista više ne znamo gdje smo i više ih ne prepoznajemo.
Da bismo zaključili ovu pripovijest, moramo reći da u nas postoji jedan ružan običaj koji u našoj zemlji ima vrlo loše posljedice, a to je da se svatko preziva po imenu svog imanja i zemlje kojoj je gospodar, a to je ono što najviše čini da se miješaju i zaboravljaju pojedine loze. Mlađi sin neke dobre kuće, koji je baštinio zemlju po čijem je imenu poznat i čašćen, ne može se tog imena jednostavno odreći; desetak godina nakon njegove smrti zemlja će prijeći u posjed nekom strancu koji će to isto učiniti: pa sad, recite mi, molim vas, gdje smo sad s poznavanjem tih ljudi. Nije potrebno ići tražiti druge primjere. Dovoljno je pogledati našu kraljevsku kuću, gdje ima toliko dijeljenja, toliko različitih obiteljskih imena, da više ne znamo za izvorno ime te loze.
Toliko je slobode u tim promjenama da ja za svojih dana nisam vidio niti jednog čovjeka kojega je imanje uzdiglo na neki izvanredno visok položaj, a da mu ne bi odmah prilijepili neke nove rodoslovne nazive, za koje ni njegov otac nikada nije čuo, i da ga ne bi navrnuli na neku veleslavnu lozu. A kad ih i sreća malo potpomogne, najnevrednije obitelji najbolje prolaze u tim krivotvorinama. Koliko li samo u Francuskoj imamo plemića koji za sebe kažu da su kraljevske krvi?
Čini mi se da ima više takvih nego onih drugih. Zar tako nije u dobroj namjeri govorio i jedan od mojih prijatelja? Bilo ih je nekoliko na okupu zbog prepirke nekog plemića s jednim drugim, a taj je drugi imao nekog temelja po naslovima i po ženidbi koji su bili iznad običnog plemstva. U vezi s tom utemeljenošću, želeći se izjednačiti s njime, svaki je od njih navodio jedan podrijetlo, drugi lozu ili sličnost imena, neki opet svoj grb, a neki i starodrevnu povelju što ju je imao kod kuće, tako da je čak i najmanji među njima bio praunuk nekog prekomorskog10 kralja. Kad je došlo vrijeme objedu i kad su se morali posjesti oko stola, moj prijatelj umjesto da uzme svoje mjesto počne se duboko klanjati, moleći prisutne da mu oproste što je, zbog svoje lakoumnosti, sve dotada živio s njima kao da je njihov par, ali sada, kad je čuo za njihove prastare pretke, tek sada ih počinje štovati prema njihovim starinama i skromno izjavi da nije dostojan sjediti između tolikih kraljevskih potomaka. A kad je odglumio svoju igru, obaspe ih pogrdama: “Zadovoljite se, pobogu, onim čime su se naši očevi zadovoljavali i onim što zbilja jesmo; dovoljno smo visoko, samo to valja znati očuvati; ne odričimo se časti i položaja svojih djedova i otarasimo se tih glupih maštanja o nekakvom kraljevskom podrijetlu, jer će na svakog takvoga pasti ljaga da je to besramno iznosio”11.
Ni grbovi nisu ništa bolje jamstvo negoli obiteljska imena. Moj grb je plave boje sa zlatnim trolistima, lavljom šapom i trima raljama. Kakvu li to vrijednost ima ta slika da stalno bude znak moje kuće? Kad mi se kći uda, moj će zet taj grb prenijeti drugoj obitelji, neki će gologuzi kupac od njega napraviti svoj prvi grb: doista nema stvari gdje srećemo više promjena i zbrke.
No, ta me misao nasilu odvodi nekoj drugoj stvari. Za ime božje, promotrimo izbližega i dobro ispitajmo na kakvim temeljima gradimo tu slavu i glas zbog kojega postavljamo svijet naglavce. Na čemu zasnivamo plemenitost roda koju neprestano i mukotrpno okolo moljakamo? Na kraju krajeva nju ima Petar ili Pavao, a na tebi je da pripaziš koga se sve tiče. Doista je nada hrabra sposobnost kad u jednom smrtnom stvoru i u jednom jedinom trenu zlorabi beskrajnost, neizmjernost i vječnost! Tu nam je priroda podarila lijepu igračku.
A taj Petar ili taj Pavao, zar to nije isti poklopac za sve lonce? Ili tri-četiri poteza perom, koje je lako mijenjati, pa bih ja zato upitao kome pripada slava tolikih pobjeda: Guesquinu, Glesquinu ili Gueaquinu12, a to bi ovdje bilo važnije nego kad Lukijan13 raspravlja bi li trebalo pisati S ili T14, jer non levia aut ludicra petuntur Praemia15; nego je u pitanju nešto važnije: pitamo se koje od tih slova mora biti plaćeno tolikim opsadama, bitkama, ranama, sužanjstvom i drugim službama kojima je taj veliki vojskovođa zadužio francusku Krunu. Nicolas Denisot nije vodio brigu samo o slovima svojeg prezimena već je sasvim preobrnuo njihov raspored i od njih učinio Conte d’Alsinois čime je ovjenčao slavom svoje pjesništvo i slikarstvo16. A povjesničar Svetonije nije volio svoje ime i odbacio je Lenis, što mu je bilo ime po ocu, a ostavio je Tranquillus kao ime koje će pronijeti glas njegovim djelima.17 Tko bi povjerovao da je slavni kapetan Bayard sva svoja junačka djela imao samo po onome što je pozajmio od Pierrea Terraila18? Ili da je Antoine Escalin dopustio da mu tolika putovanja i tolike službe na moru i na kopnu ukrade neki Capitaine Poulin ili Baron de la Garde19?
A ti su potezi pera jednaki kod tisuća ljudi. Koliko li ima u svim narodima osoba istog imena i prezimena! A koliko tek u različitim stoljećima i zemljama! Povijest je znala za tri Sokrata, za pet Platona, osam Aristotela, dvadeset Demetrija, dvadeset Teodora,20 a pomislite koliko ih uopće nije poznavala. Tko brani mom konjušaru da se zove Pompej Veliki?
Ali, na kraju krajeva, kakva sredstva, kakve tajne moći vezuju uz mog pokojnog konjušara ili uz onog drugog Pompeja, kojemu su odrubili glavu u Egiptu, tu veliku slavu i te tako slavne poteze pera da bi se oni time okoristili?
Id cinerem et manes credis curare sepultos?21
Kakav osjećaj obuzima dvojicu koji su na najvećem glasu među ljudima: Epaminondu kad čuje ovaj slavni stih koji o njemu kola od usta do usta:
Consiliis nostris laus est attonsa Laconum?22
a Africanus23 kad čuje ovaj:
A sole exoriente supra Maeotis paludes
Nemo est qui factis me aequiparare queat?24
Preživjele golica blagost tih glasova i, izazvani zavišću i željom, lakoumno u mislima na mrtve prenose svoje osjećaje i zanoseći se varljivom nadom sebe uvjeravaju da su i oni tome dorasli. O, dragi Bože!
Ipak
ad haec se
Romanus, Graiusque, et Barbarus Induperator
Erexit, causas discriminis atque laboris
Inde habuit, tanto major famae sitis est quam
Virtutis25.
Mišel de Montenj
1 Jehan, Jean kao i naše Ivan iz lat. iohannes. Yohanan vrlo rano u pučkoj frazeologiji znači “budala, glupan”; Guillaume, koje potječe iz germanskoga Wilhelm (starije Willahelm), vrlo
rano znači “neotesanac” i “zvekan”, a gros-guillaume je naziv za najlošiji kruh; Benoit (danas Benoît) iz lat. benedictus semantičkim je prijelazom dalo benet “siromašan duhom” → “priglup mladić”. Sve te konotacijske vrijednosti sežu duboko u francuski Srednji vijek.
2 Item je vrlo rano preuzeto iz lat. priloga item od ita “tako”. U jeziku Montaigneova doba to je trgovački termin, koji se postavlja u račune sa značenjem “isto tako” da bi se izbjeglo ponavljanje.
3 To bi slučajno podudaranje između antroponima Guillaume i toponima Guienne bilo doista neprihvatljivo kad sličnih stvari ne bi bilo i kod Platona. Ovdje Montaigne misli na Kratila. Izvođenje Guienne iz Guillaume Montaigne je našao kod svog suvremenika, historičara Jeana
Boucheta, i to u njegovim Annales d’Aquitaine.
4 I tu je anegdotu Montaigne našao kod Jeana Boucheta.
5 Publius Septimius Geta (189-212), rimski car, drugorođeni sin Septimija Severa. Ubio ga je njegov stariji brat Karakala s kojim je dijelio vlast.
6 Tu crticu, što je donosi Sparcijan (Alius Spartianus, IV. st.) u svom spisu o Geti, navode i brojni kompilatori iz Montaigneova doba. U izvorniku su navedena jela koja na francuskome počinju sa M: mouton, marcassin, melus, marsoin.
7 Montaigne je unio neke izmjene u pričanje Jeana Boucheta iz Annales de l’Aquitaine (izdanje 1557).
8 Tj. ozbiljna kao heksametri u kojima prevladavaju spondeji.
9 Jacques Amyot je gotovo uvijek prenosio vlastita imena u izvornom obliku, suprotstavljajući se tako preporukama Plejade; usp. Du Bellayovu Deff ence et illustration de la langue francoise, II, 6.
10 Misli se na nekog križara koji je bio imenovan kraljem u Palestini ili u nekom istočnom carstvu. Taj se izraz često sreće u viteškim romanima.
11 Prema suvremeniku Florimondu de Raemondu, taj bi plemić bio Bertrand de Baylens de Poyane, vrhovni sudac oblasti Landes i guverner Daxa. Bio je jedan od najviđenijih katoličkih vođa u Gaskonji. Godine 1538. zauzeo je Mont-de-Marsan, a Montaigne je 1584. posjetio taj grad za vremena dok je bio gradonačelnik Bordeauxa.
12 To su različiti načini pisanja imena velikog francuskog ratnika Bertranda du Guesclina (1315-1380): Jean Bouchet je pisao Guesquin ili Gueaquin, kroničar Froissart Glesquin, a François Villon čak Clacquin Ballade des seigneurs du temps jadis).
13 Lukijan, najpoznatiji grčki satiričar (oko 120-180), koji je ubrajan među najveće stiliste postklasičnog vremena.
14 Sigma ili Tau. Aluzija na Lukijanov spis o Parničenju glasova.
15 “Jer tu se ne radi o beznačajnoj ili lakoj nagradi.” Vergilije, Eneida, XII, 764.
16 Conte d’Alsinois je zapravo anagram pučkog imena i prezimena slikara i pjesnika koji se zvao Nicolas Denisot (rođen 1515). Poznato je da su anagrami bili u velikoj modi u XVI. stoljeću. O tome pišu Joachim du Bellay i Etienne Tabourot des Accords (1549-1590).
17 Preuzeto iz Života Svetonijeva, koji je bio otisnut u uvodu izdanja Svetonija koje je imao Montaigne. Poznato je da je Tranquillus bio Svetonijev cognomen.
18 Francuski nacionalni junak Capitaine Bayard, nazivan i Vitezom bez straha i mane, zvao se Pierre Terrail seigneur de Bayard (1476-1524).
19 Robert (a ne Antoine) Escalin, baron de la Garde, poznatiji kao Capitaine Poulin, bio je običan mornar koji je postao “glavnim namjesnikom svih kraljevskih galija”. O njemu piše i Brantôme.
20 Sve te podatke Montaigne uzima iz Života Diogena Laercija.
21 “Misliš, da za to prah il’ Mani mare u grobu?” Vergilije, Eneida, IV, 34 (prijevod T. Maretića).
22 “Mojim je slavnim djelima uništena slava Lacedemonjana.” Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 17. Taj latinski stih prevodi prvi od četiriju grčkih stihova urezanih na podnožju Epaminondina kipa; usp. Pausanija, Vodič po Grčkoj (Peri)ghsiV t²V Ἑll(doV).
23 Tj. Scipion Afrički.
24 “Od sunca na istoku preko mejotskih močvara nema toga čija bi junačka djela mogla stati uz bok mojima.” Ciceron, Tusc. disp, V, 17.
25 “Zato upinju svoje snage rimski, grčki i barbarski osvajač, zbog toga se izlaže tolikim pogibeljima i naporima. Jer istina je da čovjek hlepi više za slavom nego za vrlinom!” Juvenal, X, 137.