Na jednome mjestu Plutarh kaže1 da ne vidi tolike razlike između životinja koliko je vidi među ljudima. Govori o snazi duše i unutrašnjim sposobnostima.2 Ja, međutim, vidim toliko razlike između Epaminonde3, barem onako kako ja sudim o njemu, i mnogih koje poznam, a koji su ljudi zdrava razuma, da bih išao još dalje nego Plutarh i ustvrdio da ima veće razlike od jednog do drugog čovjeka nego što je ima između čovjeka i životinje4: hem vir viro quid praestat5; i da ima toliko razlike između ljudskih duhova koliko ima sežanja odavde do neba, pa neka je svaki neizmjeran.
No, kad govorimo o procjeni čovjeka, pravo je čudo da se sve stvari, osim nas, mjere po svojim vlastitim svojstvima. Puni hvale kažemo za konja da je snažan i spretan, volucrem Sic laudamus equum, facili cui plurima palma Fervet, et exultat rauco victoria circo6, a ne hvalimo njegovu ormu; hvalimo hrta zbog njegove brzine, a ne njegovu ogrlicu; pticu zbog njezina krila, a ne zbog njezinih traka i zvonaca7. A zašto isto tako ne sudimo čovjeka po onome što je doista njegovo? Živi na visokoj nozi, ima velebnu palaču, uživa toliki ugled, prihodi su mu znatni: sve je to okolo njega, a ne u njemu. Ne kupujete mačka u vreći. Ako se pogađate oko nekog konja, skinut ćete mu oklop s prsiju, jer ga hoćete vidjeti gola; ili ako je pokrit plaštom, onako kako su u staro doba kraljevima nudili konje na prodaju, da se ne bi zadržavali na ljepoti dlake ili širini sapi i kako bi mogli pomno pregledati noge, oči i kopita, jer su mu to najkorisniji dijelovi.
Regibus hic mos est: ubi equos mercantur, opertos
Inspiciunt, ne, si facies, ut saepe, decora
Molli fulta pede est, emptorem inducat hiantem,
Quod pulchra clunes, breve quod caput, ardua cervix.8
Zašto, procjenjujući nekog čovjeka, njega gledate cijela odjevena i omotana? On nam pokazuje samo ono što nije nikako njegovo, a skriva nam sve ono po čemu ga jedino možemo prosuditi. Kad kupujete mač kakav želite, pitate za cijenu mača, a ne koliko koštaju korice; da ste ga isukali možda ne biste za nj dali ni groša. Valja ga cijeniti po tome kakav je on, a ne po ukrasima. Ili, kao što vrlo lijepo kaže jedan od starih mudraca9: “Znate li zašto mislite da je velik? Jer ste u to uračunali i visinu njegovih cokula.” Podnožje10 nije dio kipa. Izmjerite ga bez njegovih štula; nek se pokaže u košulji, a bogatstvo i časti ostavi po strani. Odgovara li u njega tijelo njegovoj službi, je li čilo i zdravo? Kakav mu je duh? Je li lijep i snažan i ima li tu sreću da mu niti jedan dio ne manjka? Je li bogat po onom što je njegovo ili po tuđem? Ima li u tome sreća kakva udjela? Čeka li otvorenih očiju isukane mačeve; je li mu važno na što će ispustiti život, na usta ili na grlo; je li smiren, pravičan i zadovoljan: eto, to je ono što treba gledati i po čemu valja suditi sve one velike razlike što postoje među nama. Je li
sapiens, sibique imperiosus,
Quem neque pauperies, neque mors, neque vincula terrent,
Responsare cupidinibus, contemnere honores
Fortis, et in seipso totus teres atque rotundus,
Externi ne quid valeat per laeve morari,
In quem manca ruit semper fortuna?11
takav je čovjek za pet stotina glava viši od svih kraljevstava i vojvodstava: on je za sebe sama carstvo.
Sapiens pol ipse fingit fortunam sibi.12
Za čim još može žudjeti?
Nonne videmus
Nil aliud sibi naturam latrare, nisi ut quoi
Corpore sejunctus dolor absit, mente fruatur,
Jucundo sensu cura semotus metuque?13
Usporedite s takvim čovjekom našu svjetinu, glupu, podlu, puzavu, nestalnu, koja neprestano pliva u oluji svakakvih strasti koje ju bacaju amo tamo i koja u svemu ovisi o drugome; i vidjet ćete da je to razlika kao između neba i zemlje. I, usprkos svemu tome, naša je zaslijepljenost tolika da o tome vodimo malo ili nimalo računa i, kad gledamo seljaka i kralja, plemića i seljaka, magistrata i priprosta čovjeka, bogatuna i siromaha, odjednom nam pred očima iskrsava krajnja oprečnost, mada među njima, kako narod kaže, ima samo razlike u hlačama koje nose.
U zemlji Traciji kralj se razlikovao od svog naroda na čudan i poseban način. Imao je svoju vlastitu vjeru, svog vlastitog boga, kojega njegovi podanici nisu smjeli obožavati: bio je to Merkur, a kralj je prezirao njihove, Marta, Bakha, Dijanu.14 Ipak to je samo privid i u njemu nema neke bitne razlike. To vam je kao kad gledate glumce kako na daskama uzimaju izgled kralja ili vojvode, a čas zatim opet postaju sluge i jadni nosači, jer je to njihovo prirodno i prvotno stanje: stoga i car, čije vas raskošje toliko zasljepljuje, Scilicet et grandes viridi cum luce smaragdi Auro includuntur, teriturque Thalassima vestis Assidue, et Veneris sudorem exercita potat15, onaj što ga vidite iza zavjese samo je običan prosti čovjek možda čak i jadniji od zadnjeg svojega podanika. “Ille beatus introrsum est. – Istius bracteata felicitas est.”16
Malodušje, neodlučnost, slavohleplje, inat i zavist potresaju ga kao i svakoga drugoga:
Non enim gaza neque consularis
Summovet lictor miseros tumultus
Mentis et curas laqueata circum
Tecta volantes17;
a zebnja i strah drže ga za gušu usred svih njegovih četa,
Re veraque metus hominum, curaeque sequaces,
Nec metuunt sonitus armorum, nec fera tela;
Audacterque inter reges, rerumque potentes
Versantur, neque fulgorem reverentur ab auro.18
Zar će ga više nego nas poštedjeti groznica, glavobolja i kostobolja? A kad se starost na njega navali, hoće li mu je strijelci iz njegova zdruga s pleća skinuti? A kad se ukoči od straha pred smrću, zar će mu velikaši s njegova dvora donijeti mir i spokoj? Kad mu ljubomora ili neki drugi hir bude kopao po glavi, hoće li ga naše skidanje kapa i duboki nakloni umiriti? Ono nebo nad posteljom, sve optočeno zlatom i biserjem, nema nikakve moći kad treba zaustaviti napade srdobolje:
Nec calidae citius decedunt corpore febres,
Textilibus si in picturis ostroque rubenti
Jacteris, quam si plebeia in veste cubandum est19.
Laskavci su velikog Aleksandra uvjeravali da je sin Jupitrov. Jednog dana, kad je teško ranjen gledao kako mu krv lipti iz rane, reče: “Pa onda, što na ovo kažete? Tȁ, nije li ovo rumena i prava ljudska krv? Nije to krv one vrste kakva je kod Homera šikljala iz rana bogova.”20 Pjesnik je Hermodor bio ispjevao stihove u čast Antigonu i u njima ga nazvao sinom Sunca, ali ovaj mu je naprotiv odvratio: “Onaj koji svakog jutra prazni moju noćnu posudu dobro zna da u tome nema ni zrnca istine”21. To je najobičniji čovjek22, a ako je usto od rođenja nikakav, ni sva carstva pod suncem ne mogu ga popraviti:
puellae
Hunc rapiant; quicquid calcaverit hic, rosa fiat23,
pa što onda ako je to gruba i budalasta duša? Ni u nasladi ni u sreći ne može se uživati, ako nemate snage ni duha:
haec perinde sunt, ut illius animus qui ea possidet,
Qui uti scit, ei bona; illi quinon utitur recte, mala24.
U dobrima što nam ih sreća daje, kakva jesu da jesu, valja imati osjećaja da bismo u njima uživali. A nas čini sretnima ne posjedovanje, nego uživanje u njima:
Non domus et fundus, non aris acervus et auri
Agroto domini deduxit corpore febres,
Non animo curas: valeat possessor oportet,
Qui comportatis rebus bene cogitat uti.
Qui cupit aut metuit, juvat illum sic domus aut res,
Ut lippum pictae tabulae, fomenta podagram25.
Glup je, a okus mu je oslabio i otupio i u njega ga nema kao u onoga koji je prehlađen pa obloženo grlo ne može uživati u slatkoj malvaziji26 ili kao što ni konj ne uživa u raskošnoj ormi kojom su ga uresili; upravo onako, kako kaže Platon27, da je zdravlje, ljepota, snaga, bogatstvo i sve što se dobrom naziva, jednako tako nevaljalo za nepravednog kao što je dobro za pravednika, a sa zlom da je obrnuto.
A onda, ondje gdje su tijelo i duh u lošem stanju, što mogu te izvanjske pogodnosti? Kad nam već i najmanji ubod čiode i zanesenost duše može oduzeti uživanje u slastima ovoga svijeta. Već kod prvih napada kostobolje uzaludno mu je biti kralj i veličanstvo,
Totus et argento conflatus, totus et auro28,
zar mu onda neće nestati sjećanje na sve njegove dvorce i sjećanje na bogatstvo? Ako se rasrdi, hoće li ga njegova kraljevska vlast očuvati da se ne zajapuri, da ne problijedi, da kao bjesomučan ne škrguće zubima? A ako je spretan i blagorođen čovjek, kraljevski će grimiz malo pridonijeti njegovoj sreći:
Si ventri bene, si lateri est pedibusque tuis, nil
Divitiae poterunt regales addere majus29;
odmah će vidjeti da su to trice i kučine. Da, a možda će i misliti kao kralj Seleuk30, koji je rekao da kad bi netko znao svu težinu žezla, nikad ga ne bi ni s ulice podigao.31 On je tako govorio zbog velikih i mučnih dužnosti koje dopadaju dobra kralja. Doista, nije mala stvar morati upravljati drugima kad nam upravljanje nama samima pričinja toliko teškoća. A što se tiče zapovijedanja, koje se svima toliko mili, s obzirom na slabost ljudskog rasuđivanja i na teškoću izbora u novim i neizvjesnim stvarima, duboko sam uvjeren da je lakše i ugodnije slijediti nego voditi i da je za duh odmor kad mora slijediti samo jedan zacrtani put i odgovarati samo za sebe:
Ut satius multo jam sit parere quietum,
Quam regere imperio res velle32.
A valja i imati na umu da je Kir govorio kako zapovijedati ne priliči čovjeku koji nije bolji od onih kojima zapovijeda.33 Ali kralj Hijeron34, kod Ksenofonta35, tome dodaje da su u uživanju nasladâ oni u gorem položaju nego obični smrtnici, i to zato što im bogatstvo i lakoća oduzimaju ono nešto istodobno i trpko i slatko, što mi u nasladi nalazimo.
Pinguis amor nimiumque potens, in taedia nobis
Vertitur, et stomacho dulcis ut esca nocet.36
Zar mislimo da mlađahni pjevači u crkvenom zboru doista uživaju u glazbi? Kako su je siti, ubrzo im postaje dosadnom. Gozbe, plesovi, krabulje, viteške igre uveseljavaju one koji nisu na njima često i koji ih vruće žele vidjeti, ali onima kojima je to svakodnevna stvar, sve to ubrzo postaje bljutavo i odbojno; ni lijepe gospođe ne izazivaju toliko onoga koji u ženama uživa do mile volje. Onaj koji sebi nije priuštio da bude žedan, ne može naći zadovoljstva u piću. Opsjenarske nas igre i šale po sajmovima uveseljavaju, ali za one koji ih izvode to je pravi kuluk. A da je tome tako, vidi se po tome što je velikima pravi užitak kad se pokoji put mogu prerušiti i opustiti se da mogu makar malo živjeti na način prosta puka,
Plerumque principibus vices,
Mundaeque parvo sub lare pauperum
Cenae, sine aulaeis et ostro,
Sollicitam explicuere frontem37.
Ništa nije tako zamorno i bezukusno kao obilje. Koja pohota ne bi splasnula kad ti se nudi tri stotine žena, kao što ih na izbor ima veliki sultan u svom seraju?38 A kakvu je želju za lovom imao i kako je na lov gledao onaj njegov predak koji nikad nije išao u lov s manje od sedam tisuća sokolara?39
Osim toga, mislim da sav taj velikaški sjaj donosi i neke male neugodnosti kad se hoće uživati u najslađim stvarima, i to zato što se sve odvija gotovo javno i pred očima sviju.
Ne znam zašto se od njih traži da skrivaju i taje svoje greške. Jer ono što je, kad smo mi u pitanju, samo indiskrecija, kod njih to narod smatra tiranijom, preziranjem i omalovažavanjem zakona; osim što su skloni grijehu, čini se da svemu tome još dodaju uživanje što mogu kršiti i slobodno gaziti ono čemu se svi drugi pokoravaju. Doista, Platon u svom Gorgiji40 definira tiranina kao onoga koji u jednom gradu može činiti sve što mu se svidi. A često, upravo zbog tog razloga, iskazivanje i proglašavanje tog poroka više vrijeđa nego porok sam. Svatko se boji biti uhođen i kontroliran, ali s vladarima je upravo tako, jer im se gleda svaki korak i svaka misao, budući da sav narod misli da ima pravo i korist o njima suditi; i ne samo da se mrlje kod velikih uvećavaju prema odličnosti i slavi onoga na kojem se nalaze, nego i neki znak ili bradavica na čelu izgledaju veće nego veliki ožiljak kod nekog drugoga.41
Eto zašto pjesnici prikazuju da je Jupiter vodio ljubav pod nekim drugim licem, a ne pod svojim; i između svih ljubavnih zgoda što ih je imao, u jednoj jedinoj je, koliko ja znam, prikazan u svoj svojoj veličini i veličanstvu.
No, vratimo se Hijeronu. On tako pripovijeda42 koliko neugode nalazi u svojoj kraljevskoj časti, jer ne može slobodno ni šetati ni putovati, zato što je kao zatočen u granicama svoje zemlje i što se na svakom njegovom koraku oko njega gura neka dosadna čeljad. I doista, kad vidim naše kraljeve kako sami sjede za trpezom, opkoljeni tolikim govornicima i nepoznatim ljudima, dođe mi prije da ih žalim nego da im zavidim.
Kralj Alfons je govorio da su magarci što se toga tiče u boljem položaju nego kraljevi: njihovi ih gospodari puštaju da pasu do mile volje, dok kraljevi to ne mogu postići od svojih slugu.
Nikad mi nije palo na pamet da bi čovjeku od uma i pera predstavljalo veliku blagodat kad bi imao dvadesetak onih koji mu čak i zahod nadgledaju; niti da bi brojna služinčad čovjeku koji ima deset tisuća libri prihoda ili koji je osvojio Casal43 ili obranio Sienu44 bila podnošljivija i prihvatljivija nego jedan dobar i spretan sluga. Vladarske su prednosti gotovo imaginarne. Svaki stupanj moći nosi u sebi sliku nekog vladarskog ponašanja. Cezar naziva vladarčićima45 sve velikaše koji su imali neke sloboštine u Francuskoj za njegova vremena. I doista, ako izuzmemo način oslovljavanja sa Sire, sve je jednako i s našim kraljevima.
Pogledajmo pokrajine nešto udaljenije od Dvora, a za primjer uzmimo Bretanju: raskošan život, vazalstvo i podaništvo, dužnosnici, časti, služinčad i ceremonije jednog velikaša koji živi daleko od središta na svom imanju i oko njega samo sluge, a pogledajte kako mu mašta visoko leti; nema ništa što bi bilo kraljevskije nego kod njega; jednom godišnje čuje da se govori o njegovu gospodaru kao da je riječ o kralju perzijskom, a priznaje ga samo po nekom prastarom srodstvu čiji mu spomen njegov tajnik čuva u nekom registru u obiteljskoj pismohrani. Uistinu, naši su zakoni dosta slobodni pa teret svog sizerena francuski plemić osjeti jedva dva puta u životu. Među nama se stvarno i pravo podaništvo tiče samo onih koji ga traže i koji se vole isticati i bogatiti u takvim službama, jer onaj koji se hoće mirno šćućuriti na svojoj djedovini i koji zna bez svađa i parbi voditi svoje domaćinstvo, možemo reći da je slobodan kao dužd mletački:
“Paucos servitus, plures servitutem tenent”46.
Međutim, Hijerona najviše pogađa to što je lišen svakog prijateljstva i uzajamnog druženja, a u tome leži najsavršeniji i najdraži plod ljudskoga života. Jer, kakvo prijateljstvo mogu očekivati od onoga koji, htio on to ili ne htio, meni duguje sve ono što može učiniti? Mogu li tvrditi da je skroman na riječima i da me uljudno poštuje kad on nema mogućnosti da mi bilo što odbije? Čast što nam je ukazuju oni koji nas se boje nije nikakva čast; te iskaze poštovanja oni duguju kraljevskoj moći, a ne meni:
maximum hoc regni bonum est,
Quod facta domini cogitur populus sui
Quam ferre tam laudare47.
Zar ne vidim da i zao kralj i dobar kralj, i onaj kojega mrze i onaj kojega vole, i jedan i drugi jednako prolaze? Uz jednak sjaj i uz jednake ceremonije služili su mog prethodnika kao što će služiti i mog nasljednika. Ako mi moji podanici ne čine ništa nažao, nije to znak neke dobre volje: zašto bih to tako shvaćao kad to ne bi mogli niti kad bi htjeli. Nitko me ne slijedi zbog prijateljstva koje bi postojalo između mene i njega, jer se prijateljstvo ne može roditi gdje ima tako malo povezanosti i slaganja. Moja me uzvišenost izdvojila iz društva ljudi: preveć je tu nejednakosti i nerazmjera. Slijede me samo naizgled i zato što tako hoće običaj ili, da budem točniji, ne slijede mene nego ono što imam kako bi time povećali ono što oni imaju. Sve što mi kažu i sve što mi čine samo je pretvaranje, jer je njihova sloboda sa svih strana ograničena velikom moći što je imam nad njima, tako da je sve što oko sebe vidim samo himba i krabulja.
Jednog su dana dvorjanici hvalili cara Julijana48 da pravedno sudi. “Ponosio bih se s te vaše hvale, odvrati im on, kad bi ona dolazila od ljudi koji bi se usuđivali kuditi me i tužiti zbog mojih protivnih djela ako ih počinim.”49
Sve istinske prednosti što ih vladari uživaju zajedničke su njima i srednje bogatim ljudima (jer samo je bogovima dano jahati krilate konje i hraniti se ambrozijom); ni san ni želja za jelom nisu kod njih drugačiji nego kod nas; njihovo nado nije ništa boljeg kova nego ovo kojim se mi naoružavamo, a kruna ih ne štiti ni od sunca ni od kiše. A Dioklecijan, koji je nosio toliko poštovanu i sretnu, odrekao se te krune da bi se povukao u slasti mirnoga života; a kad su nakon nekog vremena zbog nužnosti državnih poslova tražili da se vrati, odgovorio je onima koji su ga došli moliti: “Ne biste ni pokušavali da me na to nagovorite da ste kojim slučajem vidjeli onaj lijepi red stabala koje sam sâm posadio i one lijepe dinje što sam ih sâm posijao”50.
Po mišljenju Anaharzisovu, najsretnije bi stanje neke vladavine bilo kad bi se, kod u svemu jednakih stvari, prednost određivala po vrlini, a nevaljalost po manama.51
Kad se kralj Pir spremao prijeći u Italiju, njegov mu je mudri savjetnik Cyneas52, želeći mu ukazati svu ispraznost tog poduhvata, rekao: “Pa dobro, Veličanstvo, ali u koju svrhu pripremate tako veliko djelo? – Da zagospodarim Italijom, otprve mu odgovori kralj. – A zatim, nastavi Cyneas, kad to učinite? – Prijeći ću u Galiju i Hispaniju. – A onda? Ići ću pokoriti Afriku; i, nakraju, kad sebi podložim svijet, odmarat ću se i živjet ću kako mi bude drago. – Ali, zaboga, Veličanstvo, zašto se sad odmah ne predate takvom životu za kojim žudite i tako si prištedite toliko muka i opasnosti u koje sada srljate?”53
Nimirum quia non bene norat quae esset habendi
Finis, et omnino quoad crescat vera voluptas54.
I zaključit ću ovaj ulomak ovim starim stihom koji mi se čini da ovdje divno pristaje: “Mores cuique sui fingunt fortunam”55.
Mišel de Montenj
1 U raspravi O tome da se nerazumne životinje služe razumom
2 …jer, što se tiče tjelesnog ustroja, očito je da se životinjske vrste razlikuju po daleko većim razlikama nego što su one po kojima se mi razlikujemo jedni od drugih…, dodano je u izdanju iz 1580.
3 Epaminonda, vojskovođa tebanski, poginuo je kraj Mantineje u bitki protiv Spartanaca; njegovom je smrću prestala prevlast Tebe.
4 …to jest da je najbolja životinja bliža čovjeku iz najnižeg sloja nego što je taj čovjek blizu drugom velikom i odličnom čovjeku, stajalo je u ranijim izdanjima.
5 “O! koliko čovjek može nadići drugog čovjeka!” Terencije, Eunuchus, II, iii, 1.
6 “Hvalimo konja s njegove hitrosti, za brojne palme što ih je zavrijedio u trkalištima uz odobravanje bučne gomile.” Juvenal, VIII, 57.
7 U izvorniku: longes et sonettes. Riječ je o sokolovima i drugim pticama rabljenim u sokolarstvu, za njihovo dresiranje uporebljavane su trake (longes), a zvonca (sonettes) su im pričvršćivali na noge da ih lakše pronađu kad se udalje.
8 “Tako i kraljevi neki, kad dođu da kupuju konje, / pokrite hoće da motre, da zgledavši obličje lijepo: / sapâ im kakav je kras, glava kratka, šija visoka…” Horacije, Satire, I, ii, 86 (prepjev Jurja Zgorelca).
9 Seneka, Epistulae, 76: “Quare magnus videtur? Cum basi illum sua metiris.” Iz toga pisma potječe većina primjera u ovom odlomku.
10 Montaigne je u Senekinu primjeru hotimice zamijenio basis “podnožje (kipa)” s patins, ali se u tekstu koji slijedi vraća na pravo značenje “la base”.
11 “[Tko je slobodan dakle?] To mudrac je sobom što vlada, / kojega ni oskudnost pusta, nit samrt, nit okovi plaše, / strasti odoljeti jak, prema častima gojiti prezir, / I sam potpun u sebi, sav isklesan čistom oblinom, / da mu ne može ništa o površje zapeti glatko, / siguran sasvim pred nasrtom usuda…” Horacije, Satire, II, vii, 83 (prepjev Jurja Zgorelca).
12 “Zaista! Mudar je čovjek kovač svoje sreće.” Plaut, Trinummus, II, ii, 84.
13 “Zar ne treba spoznati ovo, / Ništa da ne traži za se priroda drugo do ovo, / Tijelo da bude bez boli, dok duša da uživa stalno / U oćućivanju vedrom, a slobodna brige i straha?” Lukrecije, De natura rerum, II, 16 (prijevod M. Tepeša).
14 Herodot, V, 7.
15 “Dašto, i vel’ki smaragdi, što svjetlo se zeleno sjaju, / Zlatni u prsten se meću, i nosi se grimizno ruho / Stalno, te iz njeg se cijedi, ponošenog, ljubavni znoj već…” Lukrecije, De rerum natura, IV, 1126 (prijevod Marka Tepeša).
16 “Prava sreća je u čovjeku, sve drugo je sreća samo izvana.” Seneka, Epistulae, 115.
17 “Jer ni sve blago, ni konzulski liktor ne uklanjaju jadne nemire duha i brige što oblijeću oko bogata stropa.” Horacije, Ode, II, xvi, 9.
18 “Ako li vidimo, kako sve to je neozbiljno, smiješno, / Kako doista ljudske tjeskobe, neprestane brige / Niti se oružja zveke ne boje ni strjelica divljih, / Već se drzovito bane medj’ kraljima samim i drugim / Medju vladarima, niti ne poštuju sjajnost od zlata…” Lukrecije, De rerum natura, II, 47 i d. (prijevod M. Tepeša).
19 “Niti napuštaju brže ti tijelo groznice vruće, / Da li na vezenom ti se valjaš i grimizu samom, / Ili ti moraš da ležiš na običnoj ponjavi pučkoj.” Lukrecije, De rerum natura, II, 34 i d. (prijevod M. Tepeša).
20 Plutarh, život Aleksandrov, IX.
21 Istu ovu anegdotu, preuzetu iz Plutarhovih Izreka kraljeva i vojskovođa, nalazimo i kod Rabelaisa u njegovoj Quart livre, I, LX.
22 U izvorniku C’est un homme pour tous potages, doslovce “čovjek za svaki lonac”. Isti izraz nalazimo i kod Rabelaisa (Pantagruel, VI): “Tu es Lymosin pour tout potage”, “ti si najobičniji Limuzinac”.
23 “Nek djevojke luduju za njim i nek mu pod svakim korakom rastu ruže!” Perzije, II, 38.
24 “Stvari vrijede onoliko koliko vrijedi srce onoga koji ih ima: onome koji se zna njima služiti dobre su, a onome koji ih loše rabi – nevaljale.” Terencije, Heautontimorumenos, I, iii, 21.
25 “Ni kuća ni zemlje, ni kup mjedi ili zlata neće bolesnoga izliječiti od tjelesne vatre ni od duševnih briga; onaj koji ih ima mora biti zdrav da bi u njima mogao uživati. Ako ga nagriza pohlepa ili strah, kuća i sve imanje su mu isto što i slike krmeljivcu ili pomasti onome koji od uloga pati.” Horacije, Epistulae, I, ii, 47. Ranija izdanja donose jedan stih više: Sincerum est nisi vas, quodcunque infundis accessit.
26 U izvorniku: la douceur du vin grec.
27 Zakoni, II, 662.
28 “Sav napuhan od srebra, sav optočen zlatom.” Tibul, II, 71.
29 “Ako je želudac zdrav, zdrave prsi i noge tvoje, / ni blago kraljevsko ne će pridodati moći što veće.” Horacije, Epistulae, I, xii, 5 (prijevod J. Zgorelca).
30 Seleuk Dobitnik (S=leukoV Æ Nik(twr), vojvoda Aleksandra Velikoga, potom kralj sirski.
31 Iz Amyotova prijevoda Plutarhova spisa Je li državništvo za starca, XII.
32 “Tako da mnogo je bolje pokorit se mirno i tiho, / Negoli htjeti bit vladar sa vlašću, pa i kraljevat.” Lukrecije, De natura rerum, V, 1127-1128 (prijevod M. Tepeša).
33 Tu maksimu navodi Jacques Amyot u svojoj Epitre au Roy, kojom započinje njegov prijevod OEuvres morales de Plutarque.
34 Hijeron, vladar u Sirakuzi.
35 U spisu Hijeron.
36 “Ljubav koja je tovljena i odviše tetošena pretvara se u dosadu, i ona čovjeku škodi kao preslatka hrana želucu.” Ovidije, Amores, II, xix, 25 (prijevod Tomislava Ladana).
37 “Često se promjena sviđa velikima: obični je objed pod sirotinjskim krovom, bez tepiha i bez grimiza, razvedrio njihovo brižno čelo.” Horacije, Odae, III, xxix, 13.
38 Montaigne je turske običaje mogao upoznati iz djela Histoire des Turkes, što ga je napisao poklisar Franje I. Guillaume Postel (1510-1581), a objavljeno je 1575 (I, 92).
39 Iz francuskog prijevoda djela Decadence de l’Empire grec, što ga je napisao bizantski povjesničar Laonikos Halkondyles (1452-1490).
40 U XXIV. poglavlju.
41 Usporedba je preuzeta iz Amyotova prijevoda Plutarhove rasprave Upute onima koji se bave državničkim poslovima.
42 Ksenofont, spis Hijeron.
43 Casal je Casale Monferrato, što ga je za vrijeme pohoda Henrika II. protiv Karla V. osvojio francuski maršal de Brissac 1555.
44 Aluzija na drugu slavnu bitku iz istog pohoda, kad je Monluc obranio Sienu od carskih trupa.
45 Roytelets. U De bello gallico, VI, 23, ali govoreći o Germanima, a ne o Galima.
46 “Malo je ljudi prikovano uz ropstvo, ali se mnogi sami uz ropstvo vezuju.” Seneka, Epistulae, 22.
47 “Najveća je prednost kraljevske moći u tome što narod mora ne samo trpjeti, nego i hvaliti ono što gospodar učini.” Seneka, Th yestes, II, i, 30.
48 Julijan II. rečeni Apostata (332-363), rimski car; odrekavši se kršćanstva, uveo kult Mitre i drugih antičkih bogova.
49 Amijan Marcelin, Res gestae ab excessu Nervae, XXII, 10.
50 Navod je preuzet iz Liber de Caesaribus što ga je napisao Sextus Aurelius Victor, rimski carski činovnik iz IV. stoljeća, koji je sastavio povijest Carstva od Augusta do Julijana. To mjesto redovito navode kompilatori XVI. stoljeća.
51 Prema Amyotovu prijevodu Plutarhovih Gozbenih pitanja.
52 Zapravo Cineas (Kin=aV), Tesalac, dvoranin Pirov.
53 Iz Plutarha, Život Pirov, VII. Istu anegdotu nalazimo i kod Rabelaisa
(Gargantua, XXXIII).
54 “Na žalost ne znajuć svoju za stjecanjem težnju obuzdat, / A nit znajuć dokle mu prava naslada siže…” Lukrecije, De rerum natura, V, 1433–1434 (u prijevodu M. Tepeša).
55 “Svakom čovjeku njegov značaj određuje sudbinu.” Kornelije Nepot, Život Atikov, II.