Rado ću oprostiti našem narodu što nema drugog uzora ili pravila savršenosti osim svojih običaja i navada; jer svim ljudima, a ne samo onima iz puka, zajednička je mana da slijede put1 kojim su išli njihovi preci. Zadovoljan sam što će mu se, kad vidi Fabricija ili Lelija, činiti da je u njih izgled i ponašanje barbarsko budući da nisu ni odjeveni ni dotjerani na naš način. Ali, tom istom narodu ne odobravam nedostatak zdravog rasuđivanja što se toliko lako povodi i dade zaslijepiti prevagom sadašnjih navika da je kadar svakog mjeseca promijeniti mišljenje i gledanje ako to odgovara sadašnjem trenutku i što je spreman tako različito suditi o sebi samome.
Kad je imao raspor na svom haljetku između sisa, nalazio je stotine načina da dokaže da je raspor na svom mjestu, a nekoliko godina kasnije sišao mu je taj raspor do među bedra, a on se ruga svojoj staroj navici i nalazi da mu ne odgovara i da je nepodnošljiva. Sadašnji način odijevanja sili ga da odmah osudi onaj stari, i to s toliko odlučnosti i općenitog prihvaćanja da biste rekli kako je to u njega neka manija koja mu je ispremiješala razbor. Budući da je naše mijenjanje tako naglo i tako brzo da domišljanja svih krojača ovoga svijeta ne bi mogla pronaći toliko novotarija, često se događa da odbačene stvari ponovno dolaze u modu, ali isto se toliko brzo i zaboravljaju; i da isti sud poprimi u razmaku od petnaest-dvadeset godina dva ili tri ne samo različita nego i suprotstavljena oblika, i to s nevjerojatnom nestalnošću i lakoćom.
Nema takvog lukavca među nama koji se neće dati obrlatiti tom proturječnošću i kome i unutarnji i izvanjski pogled neće biti nesvjesno zaslijepljen. Nabrojit ću ovdje nekoliko starih navika kojih se sjećam; jedne su slične današnjima, a druge su različite, a to ću učiniti samo da bismo, imajući u sjećanju to neprestano mijenjanje ljudskih stvari, na taj način prosvijetlili i učvrstili svoj sud.
Ovo što mi kažemo boriti se plaštom i mačem2 vrijedilo je već kod Rimljana, jer Cezar kaže: “Sinistris sagos involvunt, gladiosque distringunt”3. I već tada zapaža kod našeg naroda manu,4 koja je živa i danas, zaustavljati prolaznike i siliti ih da nam kažu tko su i vrijeđati ih i zapodijevati kavgu, ako odbiju odgovoriti.
Kad su se prali (a Stari su se redovito prali kao što mi peremo ruke) ispočetka su prali samo ruke i noge, ali kasnije, kad je to postalo navikom koja je potrajala više stoljeća i u većini naroda na svijetu, prali su se goli u vodi pomiješanoj s mirisima tako da su držali kako je veoma prosto prati se u samoj vodi.5 Oni koji su bili istančanijeg ukusa i finijih navika namirisali bi tijelo tri ili četiri puta na dan.6 Često su dali da im čupaju sve dlake, kao što su francuske žene od nekog vremena počele raditi s kosom na čelu,
Quod pectus, quod crura tibi, quod brachia vellis7,
premda su imali i pomasti koje su tome služile:
Psilotro nitet, aut arida latet oblita creta8.
Voljeli su ležati na mekom, a kao dokaz izdržljivosti navodili su ležanje na samom madracu. Jeli su dok su ležali, gotovo u istom položaju kao i Turci u naše doba,
Inde thoro pater Aneas sic orsus ab alto9.
Govori se o mladom Katonu da je, počevši žaliti zbog lošeg stanja u javnim stvarima, uvijek jeo sjedeći, jer je bio započeo strožim životom živjeti.10 Velikima su ljubili ruke u znak časti i odanosti, a kad su bili među prijateljima, pri pozdravljanju su se cjelivali onako kao što to rade Mlečani:
Gratatusque darem cum dulcibus oscula verbis11.
I dodirivali su koljena u znak pozdrava ili molbe nekom velikašu. Filozof Pasikles, brat Kratetov, umjesto da stavi ruku na koljeno stavi je na spolovilo. Kad ga je onaj kome se bio obratio grubo odgurnuo, on mu odgovori: “Što, zar i ovo nije vaše dobro koliko i koljena?”12
Kao i mi, jeli su voće nakon objeda. Brisali su guzicu (valja prepustiti ženama taj isprazni strah pred nekim riječima) spužvom: eto zašto je spongia u latinskome opscena riječ. Ta je spužva bila pričvršćena na kraju štapa, kao što nam potvrđuje priča o onom čovjeku što su ga vodili baciti zvijerima pred gomilom, a on je zatražio dopuštenje da ode obaviti nuždu i, nemajući drugog načina da se ubije, sebi je štap i spužvu zabio u ždrijelo i tako se zagušio.13 Kad su bili gotovi, osušili bi kurac14 namirisanom vunom:
At tibi nil faciam, sed lota mentula lana15.
Na rimskim raskršćima bile su postavljene posude i mali kablovi da prolaznici mogu u njih mokriti,
Pusi saepe lacum propter, se ac dolia curta
Sommo devincti credunt extollere vestem16.
Između glavnih bi obroka nešto prezalogajili. A ljeti je bilo prodavača snijega kojim su osvježavali vino, a bilo ih je koji su se i zimi služili snijegom, jer im se vino nije činilo dovoljno hladnim. Bogataši su imali svoje peharnike i sluge koji su im rezali meso, a i lȕde koje su ih zabavljali. Zimi su im hranu posluživali na pladnjevima što su ih zajedno s grijalicama donosili na trpezu; a imali su i prenosive kuhinje, kakve sam i ja vidio, i u kojima je za njima išla sva služinčad.17
Has vobis epulas habete lauti;
Nos off endimur ambulante cena.18
A za ljetnih dana njihovim je donjim dvoranama tekla bistra i svježa voda, a u tim kanalima bilo je mnogo žive ribe među kojom su nazočni izabirali i uzimali u ruke one komade da ih dadu prirediti po svojem ukusu. Kad je riba u pitanju, ona je uvijek imala tu povlasticu, kao što je uostalom ima i danas, da si veliki umišljaju da je znaju pripremati: mnogo je ukusnija nego meso, barem je tako za mene. No u svim vrstama raskošnosti, neumjerenosti i izmišljanja u uživanju, u mekoputnosti i neobuzdanom sjaju mi doista činimo sve kako bismo se s njima izjednačili, jer je volja u nas isto toliko izopačena kao i njihova, samo što ih svojom sposobnošću ne možemo dostići; ni naše snage nisu kadre s njima se mjeriti ni u iskvarenosti ni u kreposti; a tome je tako, jer i jedno i drugo proishodi iz snage duha, koja je – bez mogućnosti ikakve usporedbe – u njih mnogo veća negoli u nas. A duše, što su manje jake, to imaju manje moći da čine nešto što je izrazito dobro i nešto što je izrazito loše.
Najčasnije mjesto za njihovim stolom bila je sredina. Ono što je ispred ili što mu slijedi nije kod njih imalo nikakve važnosti ni u pismu ni u govoru: oni će reći Oppius i Caesar isto tako često kao i Caesar i Oppius, bilo im je svejedno reći ja i ti ili ti i ja. Eto zašto mi je u francuskom Plutarhu19 upalo u oči jedno mjesto gdje mi se učinilo da pisac, govoreći o borbi za slavu između Etoljana i Rimljana, zbog pobjede koju su zajedno izvojevali, polaže neku važnost tome što se u grčkim spjevovima spominje Etoljane prije Rimljana, naravno, sve to ako nema amfibologije20 u francuskim riječima.
Kad su gospođe bile u kupelji, primale su muškarce i tu su se davale slugama da ih trljaju21 i mažu pomastima,
Inguina succinctus nigra tibi servus aluta
Stat, quoties calidis nuda foveris aquis22.
Tijelo su posipale nekim prahom kako bi uklonile znoj.
Stari su Gali, kaže Sidonije Apolinar23, sprijeda nosili dugu kosu, a zatiljak su šišali do gola, a to je ono što se počinje ponovno uvoditi u našem iskvarenom i omekopućenom vremenu.
Rimljani su brodarinu plaćali lađarima čim bi se ukrcali u brod; a mi to činimo tek kad stignemo u luku,
dum aes exigitur, dum mula ligatur,
Tota abit hora24.
Žene su ležale na onoj strani gdje je prostor između postelje i zida, pa su zato Cezara nazivali “spondam Regis Nicomedis”25.
Uzimali su dah dok su pili. Krstili su vino26
quis puer ocius
Restinguet ardentis falerni
Pecula praetereunte lympha?27
A ono bezočno ponašanje naših slugu već su i oni poznavali,
O Jane, a tergo quem nulla ciconia pinsit,
Nec manus auriculas imitata est mobilis albas,
Nec lingua quantum sitiet canis Apula tantum28.
Grčke i rimske gospođe u znak žalosti nosile su bijelu boju29, kako su i naše bile počele i bile bi tako i nastavile da se mene slušalo.
No, o svim tim pitanjima napisane su čitave knjige.
Mišel de Montenj
1 Montaigne se ovdje služi neprevedivom metaforom arret de lance iz viteške terminologije oružja.
2 Ustaljeni francuski frazem a l’espee et la cape.
3 “Zaogrnuli su ljevicu kabanicom pa trgnuli mačeve.” Cezar, De bello civili, I, 75 (prijevod Tona Smerdela).
4 Cezar, De bello Gallico, IV, 5.
5 Seneka, Epistulae, 86.
6 Seneka, Epistulae, 108.
7 “Skidajući dlake s grudi, s nogu i s ruku.” Marcijal, II, lxii, 1.
8 “Pomasti nanosi na kožu ili pak suhu kredu.” Marcijal, VI, xciii, 9.
9 “A s počivala otac Eneja visokog počne…” Vergilije, Eneida, II, 2 (prijevod B. Klaića).
10 Plutarh, Život Katona Utičkoga, XV.
11 “Pozdravljajući te sa slatkim riječima dat ću ti poljupce.” Ovidije, Epistulae ex Ponto, IV, iv, 13.
12 Diogen Laercije, Život Kratetov, VI, 89.
13 Iz Senekinih Epistulae, 70.
14 U izvorniku stoji catze. Nešto različitu grafiju cas nalazimo kod Brantômea. Neki pretpostavljaju da je riječ preuzeta iz tal. cazzo, nedovoljno utvrđenog postanja.
15 “A tebi neću ništa učiniti, ali ću ti udo najprije obrisati vunom.” Marcijal, XI, lviii, 11. Montaigne navodi Marcijala prema izdanjima svog vremena.
16 “Često dječaci oda sna savladani misle, da stoje / Pokraj oniske bačve il’ kace, te podižu ruho…” Lukrecije, De natura rerum, IV, 1020 (prijevod M. Tepeša).
17 Seneka, Epistulae, 78.
18 “Držite za sebe ta jela, bogatuni, nama ne trebaju te pokretne večere.” Marcijal, VII, xlviii, 4.
19 Tj. u francuskom, Amyotovu prijevodu Plutarha (Život Flaminijev, V).
20 Amphibologie je vrlo stari francuski latinizam rabljen već u XIII. stoljeću, a znači “nedovoljno jasna konstrukcija koja dopušta da se iskazu pridaju dva različita značenja”.
21 U izvorniku frotter, odakle je internacionalizam frotirati.
22 “Rob s crnom pregačom preko pasa služi te dok se naga u toploj vodi kupaš.” Marcijal, VII, xxxv, 2.
23 Gaius Sollius Modestus Apollinaris Sidonius, rimski pisac iz V. st., kršćanin i biskup, poštovatelj klasične rimske književnosti.
24 “Dok platiš brodarinu, dok privežeš mazgu, prođe ti čitav sat.” Horacije, Satire, I, v, 13.
25 “Posteljom kralja Nikomeda”, prema Svetonijevu Životu Cezarovu, XLIX.
26 Tj. razvodnjavali su vino; i danas se u nekim našim govorima za razvodnjeno vino kaže da je kršteno.
27 “Koji će brzo razvodniti snagu tog falernca [sc. vina iz Falerna] vodom što tu pored nas teče?” Horacije, Ode, II, xi, 18.
28 “O Jane, za kojim ne pokazuju rogove, nit magareće uši svijajući bijele ruke, tebi kome se ne plazi jezik nalik na onog u apulskog žednog psa!” Perzije, I, 58.
29 Prema Plutarhu, Rimska pitanja, 26.