Ima toliko ništavnih i ispraznih majstorija s pomoću kojih ljudi ponekad misle doći do koristi i glasovitosti; kao pjesnici slažu čitava djela u stihovima koji počinju istim slovom; tako vidimo kojekakove oblike poput jaja, kruglji, sjekira što su ih stari Grci uobličili mjerom svojih stihova, produžujući ih ili skraćujući tako da nam nakraju predoče ovu ili onu sliku. U tome je ležalo i znanje kod onoga koji se zabavljao brojeći na koliko se različitih načina mogu posložiti slova u abecedi, pa je došao do nevjerojatnog broja koji spominje i Plutarh1. Mislim da je ispravno mišljenje onoga kome su bili doveli čovjeka koji je znao s tolikom izvježbanošću, i to uvijek bez promašaja rukom ubaciti zrno prosa kroz igleno uho; kad su ga zamolili da dade kakvu nagradu za tako rijetku vještinu, on naredi, doista duhovito, a prema mom mišljenju i ispravno, da se tom čovjeku dadu dvije ili tri mjere2 prosa kako tako veliko umijeće ne bi ostalo bez građe s kojom će se i dalje vježbati. U tome je divno svjedočanstvo o našem sudu, koji preporuča stvari gledajući ih po tome što su rijetke ili nove ili pak po tome što su teške, a njihova vrijednost ili korisnost tu nisu uključene.
Upravo smo se u mojem domu igrali tko će naći više stvari koje se drže sa svoje dvije krajnosti; kao na primjer naslov Sire, a taj se naslov daje najvišoj ličnosti naše države, to jest kralju, ali se njime označava i prost svijet3, kao što su trgovci, a nikako se ne odnosi na one koji su između njih. Visokorođene gospođe nazivaju se damama, one iz srednjeg staleža Damoiselles4, a damama se nazivaju i žene najnižeg reda. Kockanje za stolovima dopušteno je samo u vladarskim kućama i po krčmama.
Demokrit je govorio da su ćutila u bogova i u životinja izoštrenija nego kod ljudi koji su negdje na sredini.5 Rimljani su nosili jednako ruho u dane žalosti i u dane svečanosti. Isto je tako sigurno da smrtni strah i najveća hrabrost jednako djeluju na želudac i čine da popušta.
Nadimak Drhtavac, koji su nadjenuli XII. kralju navarskom, Sanchu6, pokazuje nam da hrabrost jednako kao i strah čine da nam se uda tresu. A onaj kojemu su sluge postavljali oklop i vidjeli da mu se koža naježurila, pa su ga pokušali osokoliti umanjujući neizvjesnost bitke u koju se upušta, ovako im je odgovorio: “Slabo me poznate. Kad bi moja koža znala kamo će ju moje srce začas odvesti – ona bi se s mene svukla.” Slabost što nas obuzima od hladnoće i pražnjenja nakon što smo se podali Venerinim stvarima dolazi nam isto tako i od prevelike želje i od raspomamljena žara. I najveći led i najveća vrućina i žegu i suše. Aristotel kaže da se šipke7 olova tope i teku od leda i zimske hladnoće jednako kao i za prevelike vrućine.8 Želja i zasićenost ispunjaju s boli sva stanja iznad i ispod strasti. Glupost i mudrost nalaze se na istom stupnju osjećanja i čvrstine kod ljudskih nezgoda; mudraci svladavaju zlo i upravljaju njime, a drugi ga ne poznaju; ovi su, da se tako izrazim, s ovu stranu nevoljâ, a oni prvi s onu stranu i, nakon što su dobro odmjerili i razmotrili kakve su, preskaču ih snagom silne hrabrosti; oni ih preziru i gaze, imajući jaku i postojanu dušu i kad je strelice usuda pogode, moraju se od nje odbiti i otupjeti, jer su naišle na nešto gdje ne mogu imati moći; svakidašnje i prosječno stanje ljudi nalazi se između tih dviju krajnosti, a to je stanje onih koji opažaju zlo, osjećaju ga i ne mogu ga podnositi. Djetinja i staračka se dob susreću u slabosti mozga, jednako kao i škrtost i rasipnost, jer je i u jedne i u druge slična želja za privlačenjem i stjecanjem dobiti.
Slobodno se može reći da postoji abecedno neznanje9 koje prethodi znanju; i jedno drugo, recimo doktoralno, koje dolazi nakon znanja: to je neznanje koje je znanje začelo i rodilo, upravo onako kao što raščinja i razara ono prvo.
Od priprostih duhova, koji su i manje znatiželjni i manje obrazovani, čine se dobri kršćani, koji iz bogobojaznosti i posluha jednostavno vjeruju i drže se u podložnosti zakonima. U osrednjoj snazi duhova i osrednjim sposobnostima rađa se pogrešno mišljenje; oni slijede privid prvog utiska i tada imaju nekakvo pravo da naše koračanje po utabanim stazama prosuđuju kao jednostavnost i glupost, gledajući u nama one koje učenje nije dovoljno prosvijetlilo. A viši i plemenitiji duhovi, staloženiji i dalekovidniji, tvore jednu drugu vrstu onih koji vjeruju; kako za sobom imaju dugo vjersko ispitivanje, prodiru uz više duboka svjetla teškog za poimanje u svete knjige i osjećaju u čemu je misteriozna i božanska tajna našeg crkvenog sustava. Pa ipak, vidimo da su neki od njih doprli do tog posljednjeg stadija putem onog drugoga uz čudesan plod i potvrdu kao do krajnje granice kršćanske spoznaje; oni tada uživaju u svojoj pobjedi s duhovnom utjehom, mijenjanjem svojih običaja i neizrecivom umilnošću. No, među njih ne mislim svrstati one druge koji, da bi se otresli sumnje za stare zablude i da bi nas ostale uvjerili da su zdravi i postojani, idu u drugu krajnost, postaju bezobzirni i nepravedni u zastupanju naše stvari, koju tada kaljaju neprestanim prigovaranjem o nasilništvu.
Prostodušni su seljaci čestit svijet, a čestiti ljudi su i filozofi, ili, kako mi danas kažemo10, snažne i jasne naravi, obogaćene širokim stjecanjem korisnih znanja. A oni mješanci, pola jedno a pola drugo, koji su prešli prvo stanje nepoznavanja slova, ali se nisu mogli vinuti do onog drugog stanja (kojima je stražnjica između dvaju stolaca, a među kojima sam i ja i toliki drugi), oni su opasni, nesposobni, nesnosni; a to su oni koji u svijet unose nemir. Stoga sam se, što se mene osobno tiče, uvijek nastojao smjestiti u ono prvo i prirodno stanje, odakle sam uzaludno nastojao krenuti.
Narodna i posvema prirodna poezija posjeduje onu naivnost i draž po kojoj se može uspoređivati s glavnom ljepotom savršene poezije nastale po pravilima umjetnosti, kao što se vidi u gaskonjskim vilanelama11 i u pjesmama o kojima nam govore da postoje među narodima koji ne poznaju nikakvu znanost, pa čak ni pismo. A ona poezija koja je između toga dvoga ne zavređuje ništa i nije ni na kakvoj časti ni cijeni. Ali, videći da je duhu prokrčen prolaz, zaključio sam, kako se redovito i zbiva, da smo pristupili kao mukotrpnom poslu i rijetkom predmetu nečemu što nije ni mukotrpno ni rijetko; i nakon što se naša mašta zagrijala, počela je pronalaziti bezbroj sličnih primjera, a ja ću navesti samo jedan; kad bi ovi pokušaji zavrijedili da se o njima sudi, moglo bi se dogoditi da se oni nimalo ne svide ljudima obična i prosta duha, a isto tako ni onima u kojih je duh jedinstven i odličan; oni prvi u tome ne bi mnogo razumjeli, a ovi potonji razumjeli bi i odveć; i tako bi oni mogli nekako lebdjeti između toga dvoga.
Mišel de Montenj
1 Gozbena pitanja (Sumposiakû probl)mata). I Rabelais je u svom Tiers livre (III, 3) govorio o tom čovjeku i njegovim računanjima. Kod njega je to bio Ksenokrat.
2 U izvorniku stoji deux ou trois minots de mil, a minot je bilo poprilici 40 litara. Anegdota je preuzeta iz Kvintilijana, Inst. oratoria, II, 20.
3 Franc. riječ sire (< lat. senior “stariji”) preživjela je kroz povijest više značenja i uporaba. Već od X. st. u religioznom je vokabularu označavala “gospodara” kad se govorilo o Bogu, odatle nostre Sire “Isus Krist”. Od XI. st. bio je to naslov koji se davao kralju u izravnom obraćanju, pa je formula le sire notre roi još u XVII. st. značila kralja. U feudalnom društvu sire je najprije bio sizeren, a kasnije se uporaba širi, pa se oznaka uzima čak i za građane koji obnašaju neku službu. U pejorativnoj uporabi uzima se sire samo uz neku oznaku i tako nastaju frazemi etrange sire “nikakav čovjek”, pauvre sire “jadnik”, dok se kao arhaizam do danas očuvalo samo triste sire “kukavac”. U svakodnevnoj uporabi danas je sve potisnuo termin Monsieur.
4 Iz kasnolat. *domnicella < dominicella iz klas. domina. Tek pri kraju XVII. stoljeća označava “neudanu ženu”, a ironično se upotrebljava još i danas za “laku ženu”.
5 Prema Plutarhu, Filozofske priprave.6 Ovdje je Montaigne pobrkao imena vladarâ: Garcia V. je nosio nadime Drhtavac.
7 Montaigne piše cueus de plomb, a to je u XVI. st. bio tehnički termin za masu lijevana željeza pri taljenju; kasnije se pisalo gueuse.
8 Aristotel zapravo govori o tom svojstvu za kositar, a ne za olovo.
9 Ignorance abecedaire.
10 U ranijim je izdanjima stajalo: ili kako ih naše vrijeme naziva…
11 Riječ villanelle je u Montaigneovo doba bila recentna posuđenica iz tal. villanella “seoska pjesma i ples” (izvedena iz villano “seljak”).