Njemac Richard Sorge je 15. Juna 1941. javio Moskvi da će operacija Barbarosa, napad Trećeg rajha na Rusiju, početi nedjelju dana kasnije. Staljin mu nije vjerovao. Postoje svjedočenja da je po prijemu depeše iz Tokija, odakle je Sorge posalo informaciju, Gruzijac doslovno rekao: “Postoji ovaj gad, koji je osnovao fabrike i bordele u Japanu i čak izvještava da će biti njemački napad 22. juna. Da li vi predlažete da mu povjerujem?”
U vrijeme mog odrastanja u kući u provinciji gdje sam živio, nikada se nijesu kupovale knjige s namjerom. Ponekad bi, mada rijetko, došao neki klipan, magacioner ili šofer, nemam pojma, iz očeve firme i donio bi isporuku: sabrana djela nekog socrealističkog, dogmatskog glasnogovornika, u tamno koričenom, tvrdom povezu. Te knjige nikad niko u familiji nije čitao. Ja sam ih listao krišom, tražeći neku crkavicu koju su moji ostavljali sa strane na “sigurno mjesto” za “da se nađe”. Bilo je tu lijepih para za zadovoljenje ranih kockarskih poriva ovaploćenih u snažnim trzajima šake birajući manju ili veću. Na dnu posljednje police regala vitrine, u ćošku, bila je jedna knjiga druge boje. Privlačila mi je pažnju pa sam je negdje u prvom srednje pročitao. To je vrijeme moje apstinencije od vikend izlazaka izazvane kućnim bioskopom petkom u ponoć. Prikazivani su vesterni, a ja sam ostajao da ih gledam izazivajući čuđenje drugarčica što propuštam folkoteku u “Denonu”. Uzgred, na drugom kanalu je oko 02 h počinjao jedan drugi program, u narodu poznat kao zabava za odrasle. Kakav ugođaj! S vesterna na Ćićolinu!
Elem, knjiga, o kojoj je riječ, imala je naslov “Sorge, obavještajac stoljeća” autora Mihaila Marića. Mirisala je fenomenalno, bila je previše “debela” ali je imala i dosta fotografija, pa je nijesam odbacio na vrijeme, da je ne pročitam. Tada sam i zavolio taj žanr. Tu neku specifičnu mješavinu publicistike, dokumentarca, biografsko – istorijskog štiva. Neka mi ne zamjere oni koji mi upravo zamjeriše na ovako “preciznom” definisanju književnog žanra.
Ko je bio Richard Sorge i koja je bila njegova uloga?
Taj tip je rođen 1895. u Bakuu u Azerbejdžanu gdje je njegov otac, inženjer iz Njemačke radio sa naftom i gdje je oženio Ruskinju, Richardovu majku. 2012. u tom gradu ce Antonije Pušić zapjevati u ime Crne Gore i to će isto toliko biti značajno za muziku i Crnu Goru koliko i za ovaj tekst o Richardu Sorgeu.
Familija Sorge se početkom 20. vijeka vratila u Njemačku gdje se Richard školovao. Završio je ekonomiju i u svojim dvadesetim doktorirao političke nauke u Hamburgu. U međuvremenu, učestvovao je u Velikom ratu na zapadnom frontu, u Belgiji, gdje biva ranjen usljed čega dobija doviječni biljeg, skoro neprimjetno, ali ipak kraću desnu nogu. Tokom ležanja u bolnici, Sorge, junak ovog teksta, proučava marksizam, radnički pokret, društvene klase i slično. Ujedno, u tom period upoznaje ljude koji će ga uvesti u organizacije, koje će, opet neminovno odvesti Sorgea u članstvo u Komunističku partiju Njemačke. Izuzetan fakat za kroki Sorgeovog karaktera: mladi naučnik, doktor politikologije stupa u članstvo KP Njemačke u vrijeme buđenja Firerovog Nacizma.
Iz bezbjednosnih razloga Sorge odlazi u Moskvu. Tamo ga regrutuje ruska obavještajna služba i šalje u Šangaj odakle, pod maskom novinara, šalje povjerljive informacije Moskvi izvještavajući o Kini, Mandžuriji, militantnoj japanskoj vladi i njenim namjerama. Postoje brojni dokumentovani događaji koji prate Sorgeov život u Kini. On uspijeva da dođe u kontakt sa visokim činovnicima kineske i japanske administracije, koristeći najpovjerljivije informacije o namjerama Čang Kaj Šeka. Ideološki nepokolebljiv, vjerujući u svjetsku pravdu i socijalističku revoluciju Sorge, obavještajac stoljeća, informiše Moskvu šaljuci šifrovano, telegrafski, hiljade različitih, najpovjerljivijih informacija.
SSSR nije zvanično priznavao ulogu i rad doktora Richarda Sorgea dugo nakon kraja Drugog svjetskog rata. Sujeta velikog brka vjerovatno nije mogla podnijeti toliko vrijednu i značajnu ulogu i doprinos koju je Sorge dao pobjedi saveznika nad fašizmom. Ipak, dvadesetak godina nakon rata, kada je i posljednji Ilija Čvorovic u SSSR-u uredno odložio portret Gruzijca s brkovima u podrum, doktor Richard Sorge je dobio počasnu titulu heroja Sovjetskog Saveza. Posthumno.
Šta se desilo najboljem i najpoznatijem obavještajcu komunisti?
Negdje 1933. ili 1934. Moskva poziva Sorgea i šalje ga nazad u Njemačku sa zadatkom da se infiltrira u Hitlerovu Naci partiju. Sorge veoma brzo uspijeva da izgradi karijeru uglednog novinara u Njemačkoj i nalazi put do povjerenja u redovima opasne Nacional socijalističke partije. Sa tim referencama odlazi u Tokio gdje ga dočekuju prijateljski, sa uvažavanjem koje može imati nacistički novinar u zemlji kamikaza pred sami početak Drugog svjetskog rata.
Sorge je u Tokiju formirao tim i u tom timu se našao jedan Jugosloven. Bio je to Branko Vukelić, rođeni Zagrepčanin koji je u Tokiju bio dopisnik nekog francuskog časopisa.
Sorge i njegov tim su poslali informaciju o napadu na Perl Harbur. Da li su im tada povjerovali i preduzeli nešto?
Krajem 1941. jedan član grupe doktora Richarda Sorgea biva provaljen i uhapšsen. Sorge se hitno sprema da napusti Japan. Prima poruku da su otkriveni i pravi fatalnu grešku. Papirić na kome je pisalo upozorenje o otkrivanju grupe, umjesto da spali, baca na ulicu. Japanski obavještajac koji je pratio Sorgea nakon hapšenja njegovog druga, uzima odbačeni papirić i idućeg dana Sorge se našao u japanskom zatvoru. Uhapšena je čitava grupa. Grupa koja je javila Moskvi da Japan neće napasti na istoku čime je omogućila Crvenoj Armiji da se punom snagom odupre Hitlerovoj operaciji Barbarosa i odbrani Moskvu.
Doktor Richard Sorge je ležao u japanskoj tamnici do kraja 1944. Biografi pišu da je mučen i da je, kao i svaki junak, obavještajac, u idealnom scenariju Iana Fleminga za posljednji film u serijalu o najpoznatijem svjetskom špijunu, ćutao.
Ja im vjerujem, istinita priča o doktoru Richardu Sorgeu, obavještajcu stoljeća, mnogo je bolji scenario od svih 007 izvikanih i istrošenih fabula.
