Skidam kaput
Postao je hrana za moljce.
U česticama njegove tkanine nagomilana je prerasla duhovna verzija mene samog.
Lutao bih svuda, bez povratne tačke,
Pamtim lica i pejzaže kao sliku, koju crtam očima.
Kao sliku kojoj pripadam, samo na tren.
I vrvim od sna, kao Vezuv, kao život,
sam i neumoren.
U zagrljaj nepoznatom sam trčao,
Što više i dalje sam išao
Stizao sam bliže.
Sebi.
Sa dušom koja traži nokat i komanduje- daj, zagrebi.
Moja samovolja drugima je nemir,
Moja nestalnost uliva sumnju.
Prema ljudskom rodu sve je to bio prezir
Jer niko ne kontroliše olujnu munju.
Gard lakta je visok sa štitom na
njemu,
I ne propušta nijedan ubod.
Sa spoljašnje strane oklop je nepromjenljiv
A iznutra iskasapljen, izdan kao izrod.
I možda vanjski duhovi zaobilaze moje
žarište,
I možda svačiji korak kleca kad čuje moj,
I možda sve tame i rane se zacijele
Al ova praznina, njen sam vječni rob.
Danica Roganović
O autorki:
Danica Roganović, iz Herceg Novog, život troši u selidbama i nepredvidljivim promjenama.
Napustila Škver i prešla okean u želji za iskustvom, sa distancom od svega već poznatog, i strahom od dosade.
