Treći dio: Engleska revolucija (2)
II
Rat je istjerao socijalizam iz udžbenika i stvorio od njega određenu ostvarljivu politiku.
Nepodobnost privatnog kapitalizma ispoljila se u cijeloj Evropi. Londonski East End najbolji je dokaz njegove nepravičnosti. Patriotizam, koji su socijalisti tako dugo grdili, postao je sredstvom strašne snage u njihovim rukama. Ljudi koji bi se u bilo kojem drugom vremenu grčevito držali bijednih ostataka svojih privilegija, spremno ih se odriču kad je njihova domovina u opasnosti. Rat je najveći uzročnik svih promjena. Ubrzava sve procese, odnosi sitne razlike, razotkriva zbilju. Povrh sveta, pojedincima rat otkriva da nisu baš sasvim pojedinci. Samo zato što su toga postali svjesni, ljudi su spremni poginuti na bojištu. Ovog se trena ne radi toliko o žrtvovanju života, koliko se radi o žrtvovanju dokolice, udobnosti, slobode ekonomske akcije, socijalnih privilegija. Danas u Engleskoj vrlo malo ljudi želi da im domovinu poraze Nijemci. Kad bi im se moglo dokazati da poraz Hitlera znači i ukinuće klasnih privilegija, velike mase prosječna svijeta, sloj kojem pripadaju oni sa zaradom od 6 funti na tjedan do 2.000 funti na godinu, vjerojatno bi se pridružio našoj strani. A taj nam je sloj nužno potreban, jer on obuhvaća tehničke stručnjake. Očito je da će snobizam i nedostatak političke svijesti u ljudi kao što su zrakoplovci i mornarički časnici predstavljati vrlo veliku prepreku. Ali bez tih zrakoplovaca, zapovjednika na razaračima, itd., itd., ne bismo preživjeli ni tjedan dana. Jedan razuman socijalistički pokret iskoristit će njihov patriotizam umjesto da ga vrijeđa, kao dosad.
A želim li ja time reći da otpora više neće biti? Naravno da ne želim. Djetinjasto bi bilo to i pomisliti.
Uslijedit će ogorčena politička borba i svuda ćemo se spoticati o svjesno i polusvjesno podrovavanje. Ponekad će trebati upotrijebiti i nasilje. Lako je zamisliti izbijanje profašističke pobune, recimo, u Indiji. Morat ćemo se boriti protiv mita, zatucanosti i snobizma. Bankari i veletrgovci, veleposjednici i rentijeri, činovnici na visokim položajima sa svojim debelim stražnjicama, suprotstavit će nam se svim silama. Čak će se i srednji slojevi previjati kad ugrozimo njihov način života na koji su navikli. Ali upravo stoga što se engleski osjećaj nacionalnog jedinstva nikad nije raspršio, jer je patriotizam jači od klasne mržnje, velika je vjerojatnost da će volja većine prevagnuti. Bilo bi nerealno pomišljati da se mogu sprovesti temeljite socijalne promjene, a da pri tom ne dođe do raskola u naciji; no, izdajnička manjina bit će mnogo manja u vrijeme rata nego što bi bila u bilo koje drugo vrijeme.
Već je došlo do preokreta u mnijenju, ali ne može se računati da će se on odvijati dovoljno brzo sam od sebe. Ovaj je rat trka između konsolidacije Hitlerova carstva i jačanja demokratske svijesti. Po cijeloj se Engleskoj čuje zaglušni odjek te bitke što se kreće naprijed-natrag – u Parlamentu i u vladi, u tvornicama i u oružanim snagama, u krčmama i u skloništima, u novinama i na radiju. Svaki dan donosi sitne poraze, sitne pobjede. Morissona za ministra unutrašnjih poslova – još jedan korak naprijed. Priestley izbačen s radio valova – i opet korak natrag. Vodi se borba između onih što hoće naprijed i onih kojima se ne da ništa dokazati, između starih i mladih, između živih i mrtvih. Ali najvažnije je da nezadovoljstvo, što nedvojbeno postoji, poprimi svrsishodnu, a ne jednostavno neku apstraktnu formu. Došlo je vrijeme da narod odredi svoje ratne ciljeve.
Nedostaje samo jednostavan, konkretan akcioni program kojem valja dati najširi publicitet i oko koga bi se moglo okupiti javno mnijenje.
Pretpostavljam da je slijedeći program od šest točaka baš ono što nam nedostaje. Prve se tri točke odnose na englesku unutarnju politiku: druge tri na Imperij i svijet:
- Nacionalizacija zemlje, rudnika, željeznice, banaka i velikih industrija.
- Ograničenje prihoda u takvom razmjeru da najviši prihod, koji ne podliježe oporezovanju, prelazi najniži najviše deset puta.
- Reforma školstva na temelju demokratskih postavki.
- Indiji odmah dati status dominiona, s pravom na otcjepljenje čim završi rat.
- Ustrojenje Savjeta za upravu Imperijem u kojem obojeni narodi moraju biti zastupljeni.
- Objava formalnog saveza s Kinom, Abesinijom i svim drugim zemljama – žrtvama fašističkih sila.
Bitna tendencija ovog programa je nedvoumna. Program otvoreno nastoji preobraziti ovaj rat u revolucionarni i Englesku u socijalističku demokraciju. Namjerno u nj nisam unio ništa što najpriprostija osoba ne bi mogla razumjeti i shvatiti njegove razloge. U obliku u kojem sam ga iznio mogao bi biti tiskan na naslovnoj stranici »Daily Mirrora«. Ali u svrhu za koju pišem ovu knjigu, nužno je dodati stanovita objašnjenja.
- Nacionalizacija. Industrija se može »nacionalizirati« jednim potezom pera, ali stvaran proces je spor i zamršen. Nužno je da država, koja zastupa narod, postane vlasnik cijele krupne industrije. Pošto je to učinjeno, moguće je eliminirati klasu prvih posjednika koji ne žive od svog rada, nego od prihoda na temelju posjedovanja isprava o pravu vlasništva i svojih dionica. Državno vlasništvo stoga podrazumijeva da nitko ne može živjeti bez rada. Kako će se tako nagla promjena odraziti na proizvodnju, ostaje otvoreno pitanje. U zemlji kao što je Engleska ne možemo razoriti cijelu strukturu i potom početi graditi iz temelja, barem ne u ratno doba. Neizbježno, velika će većina industrijskih koncerna nastaviti rad s približno istim osobljem; prijašnji će vlasnici ili direktori nastaviti svojim poslom kao državni službenici. Postoje stanovite pretpostavke da će neki sitniji kapitalisti doista pozdraviti takvo uređenje. Otpor će pružiti krupni kapitalisti, bankari, veleposjednici zemlje i besposleni bogatuni, grubo govoreći, klasa s više od 2.000 funti prihoda na godinu – a, ubrojimo li među njih i članove njihovih obitelji, svi zajedno jedva da prelaze više od pola milijuna ljudi u Engleskoj.
Nacionalizacija zemlje podrazumijeva razvlašćenje veleposjednika i kupitelja desetine, ali ne i sukob s običnim farmerom. Teško je i zamisliti bilo kakvu reorganizaciju engleske poljoprivrede koja ne bi sačuvala postojeće farme kao osnovne jedinke, barem u početku. Sposoban će farmer postati upravitelj dobra s mjesečnom plaćom. On to zapravo već i jest, na svoj uštrb, jer sad mora raditi uz dobitak, a istodobno je do grla zadužen u bankama. Država se jamačno neće miješati u neke vrste trgovina na malo i u sitno posjedništvo zemlje. Nepopravljiva bi greška bila da se odmah počne žrtvovanjem maloposjednika, na primjer. Ti su nam ljudi potrebni, jer su sve u svemu sposobni za posao koji obavljaju i rezultati njihova rada ovise o njihovu osjećaju da su »sami sebi gospodari«. Ali država će zacijelo odrediti gornju granicu vlasništva zemlje (vjerojatno najviše petnaest rali) i ukinut će privatno vlasništvo gradskog zemljišta.
Čim će država prisvojiti sva proizvodna dobra, obični će se ljudi osjećati, što sad ne mogu, da su oni država. Tad će biti spremni podnijeti sve žrtve koje nas očekuju u ratu i miru. I čak ako će izvana izgledati da se lice Engleske jedva izmijenilo, onog dana kad naše glavne industrije budu nacionalizirane, prevlast jedne jedine klase bit će skršena.
Od tog trena naglasak će biti prebačen s vlasništva na upravu, s privilegija na sposobnosti. Vrlo je vjerojatno da će državno vlasništvo samo po sebi donijeti manju socijalnu promjenu nego što će nam je nametnuti tegobe rata. No, to je mučan prvi korak bez kojeg se ne može zamisliti stvaran preokret.
- Prihodi. Određivanje gornje granice prihoda podrazumijeva i određivanje minimalne nadnice, što opet podrazumijeva unutarnju kontrolu novca u opticaju, što se jednostavno temelji na količini raspoloživih potrošnih dobara. To pak podrazumijeva strožu racionalizaciju proizvodnje i potrošnje, nego što je danas imamo. Nerazumno bi bilo, na ovom stupnju svjetskog razvoja, propovijedati da svi moraju imati točno iste prihode. Nebrojeno je puta dokazano da bi bez određene novčane nagrade nestalo svake inicijative u obavljanju sanovitih poslova. S druge pak strane, novčane nagrade ne bi smjele biti vrlo visoke. U stvarnom životu nije moguće zarade tako kruto ograničiti kako ja predlažem. Anomalijama I iznimkama teško se može izbjeći. Ali nema razloga zašto deset prema jedan ne bi bila najveća normalna granica. A unutar te granice moguća je stanovita jednakost. Radnik s 3 funte na tjedan i službenik s 1.500 funti na godinu mogu biti drugovi, ali ne mogu vojvoda od Westminstera i oni što noćivaju na klupama uz Temzu.
- Školstvo. U doba rata reforma se školstva mora obećati prije nego sprovesti. Ovog trenutka ne možemo produžiti obavezno školovanje, ni povećati broj nastavnika osnovnih škola. No, ipak možemo poduzeti stanovite korake da bismo demokratizirali osnovno školstvo. Za početak mogli bismo ukinuti autonomiju privatnih škola i starih sveučilišta te u njima školovati državne stipendiste koje ćemo odabrati na temelju njihove inteligencije. Zasada privatne škole odgajaju omladinu djelomično u duhu klasnih predrasuda, a djelomično su i neka vrsta daća što ih srednji slojevi plaćaju višima da bi mogli ući u određene profesije. No, činjenica je da se i to mijenja. Srednji su slojevi počeli protestirati protiv skupog školovanja, a većina će privatnih škola bankrotirati nastavi li se rat još koju godinu. Evakuacija stanovništva prouzrokovala je također neke promjene u načinu školovanja. No, još uvijek postoji opasnost da će se neke starije privatne škole, koje će moći izdržati novčanu oskudicu najduže, održati na ovaj ili onaj način kao rasadnice kuge snobizma. U Engleskoj danas ima oko 10.000 »privatnih« škola od kojih velika većina ne zaslužuje ništa drugo nego da ih se zatvori. To su zapravo privredna poduzeća, a u mnogima je odgojni nivo niži nego u državnim osnovnim školama. Postoje jednostavno zbog toga što se uvriježilo mišljenje da je nekako sramotno što netko mora pohađati državnu školu. Država bi mogla takvo mišljenje iskorijeniti kad bi bila odgovorna za cjelokupno školstvo, premda bi to u početku ostala samo lijepa gesta.
Nama trebaju geste, isto toliko koliko i akcije. Više je nego jasno da su sva naša hvastanja o tom kako »branimo demokraciju« obično mlaćenje prazne slame, dok se po pukom slučaju rođenja određuje da li će bistro dijete dobiti obrazovanje koje po svojoj nadarenosti i zaslužuje.
- Indija. Indiji moramo ponuditi savez, zajednicu, jednom riječju, ravnopravnost, a ne »nezavisnost« koja je, kako sam već napomenuo, neizvediva. Ali Indijcima moramo također ostaviti pravo na otcjepljenje da se mogu otcijepiti, ako to žele. Bez prava na otcjepljenje nema ravnopravne zajednice i nitko nikada neće povjerovati u našu tvrdnju da branimo obojene narode od fašizma. Ali pogrešno bi također bilo povjerovati da će tad Indijci odmah s nama prekinuti svaku vezu. Kad im britanska vlada ponudii punu nezavisnost, oni će je odbiti. Jer, čim dobiju pravo na otcjepljenje nestat će i razloga da ga traže.
Potpuno otcjepljenje bilo bi katastrofa i za Indiju i za Englesku. Indijci koji misle svojom glavom znaju to jako dobro. Prema sadašnjoj situaciji, Indija ne samo da se ne može sama braniti, ona jedva da se može sama i prehraniti. Cijela administracija zemlje ovisi o stranim stručnjacima (inženjerima, šumarima, željezničarima, oficirima, liječnicima) koji su u velikoj većini Englezi i ne mogu biti zamijenjeni ni za pet-šest godina. Uz to, engleski je glavna lingua franka, a gotovo cjelokupna indijska inteligencija je do srži anglificirana. Ma kakvo prebacivanje na novu tuđinsku vladavinu – jer povuku li se Englezi iz Indije, Japanci i druge velike sile odmah će u nju umarširati – prouzrokovalo bi goleme poremećaje. Ni Japanci, ni Rusi, ni Nijemci, a ni Talijani, nisu sposobni da u Indiji uspostave ni tako slabu efikasnu upravu kako je to uspjelo Britancima.
Svima njima nedostaju stručnjaci, poznavanje jezika i uvjeta života u pojedinim predjelima i nikad im ne bi uspjelo steći nužno povjerenje mješanaca kao što su Evroazijci. Kad bi Indija bila »oslobođena«, to jest kad bi ostala bez britanske oružane zaštite, uslijedila bi odmah nova najezda tuđinaca, a potom bi došlo do strašne oskudice i milijuni bi ljudi, za nekoliko godina, poumirali od gladi.
Neophodno je da Indija sama izabere svoje državno uređenje bez britanskog miješanja, ali da to bude neka vrsta zajednice koja će Indiji osigurati britansku oružanu zaštitu i tehničku pomoć. Doduše, to je neizvedivo dok u Engleskoj na vlast ne dođe socijalistička vlada. Jer, već gotovo osamdeset godina Engleska na neprirodan način koči razvoj Indije malo iz straha od trgovačke konkurencije postane li Indija razvijenom zemljom, a malo stoga što se sa zaostalim narodima lakše vlada nego sa civiliziranima. Svagdanja je stvarnost da prosječne Indijce krvoločnije izrabljuju njihovi zemljaci nego Britanci. Sitan indijski kapitalist nemilosrdno izrabljuje radnike u gradovima, a seljak živi u dugu od kolijevke pa do groba. No, sve je to neposredna posljedica britanske vladavine koja polusvjesno nastoji Indiju zadržati što zaostalijom. Britaniji su najodaniji bogati slojevi: prinčevi, veleposjednici i poslovni krugovi – općenito, reakcionarna klasa kojoj dobrano pogoduje sadanji status quo. Onog trena kad Engleska prestane izrabljivati Indiju, izmijenit će se i odnos snaga. Neće više biti potrebno da Britanci laskaju smiješnim indijskim prinčevima s njihovim pozlaćenim slonovima i papirnatim vojnicima da bi spriječili ojačanje indijskih sindikata, podbadali muslimane protiv hindusa, zaštitili nevrijedne živote zelenaša, da bi im se klanjali dodvorni mali činovničići, da bi dali prednost polubarbarskom plemenu Gurka nad odgojenim Bengalcima. Presiječe li se jednom ta rijeka dividenda što curi u znoju niz tijela indijskih kulija i slijeva se na bankovne račune starih dama u Cheltenhamu, nestat će onda i cijeli jedan sloj gospodara, domorodaca prišipetlja s njihovom bahatom zaglupljenosti s jedne i jalom i puzavosti s d ruge s trane. Englezi i Indijci mogu raditi zajedno za dobrobit Indije, pa da se Indijci nauče onim vještinama koje im dosad nisu bile dostupne. Koliko bi se britanskog osoblja u Indiji, trgovačkog ili činovničkog, složilo s jednim ovakvim uređenjem – što bi za njih značilo izgubiti položaj sahiba – posebno je pitanje. Ali, općenito govoreći, veće nade valja polagati u mlađe ljude i one činovnike (građevinske i šumarske inženjere, poljoprivredne stručnjake, doktore, nastavnike) koji su znanstveno naobraženi. Viši činovnici, guverneri pokrajina, državni povjerenici, suci, itd., nepopravljivi su, ali oni se istodobno mogu i najlakše zamijeniti novima.
Takav bi otprilike dominionski status Indiji ponudila jedna socijalistička vlada. Bila bi to nagodba o zajednici ravnopravnih članova dok svijetom ne prestanu vladati bombarderi. No u nju valja da se unese i bezuvjetno pravo na otcjepljenje. Samo tako možemo dokazati da smo i mislili ono što smo govorili. A što vrijedi za Indiju, vrijedi mutatis mutandis za Burmu, Malaju i većinu naših posjeda u Africi.
- i 6. točka ne mora se ni obrazlagati. Ispunjenje postavki koje one iznose nužno je da bismo potvrdili kako se u ovom ratu doista borimo da zaštitimo miroljubive narode od fašističke najezde. Nije li nemoguće nadati se da bi takva politika mogla steći svoje pristaše u Engleskoj? Prije godinu dana, pa čak i prije šest mjeseci možda bi i bilo, ali sada više nije. Uz to – u ovom se trenutku za to pruža osobito pogodna prilika – mogla bi čak dobiti i nužan publicitet. Znatan broj tjednika s milijunskom nakladom bio bi spreman da objavi – ako ne već od riječi do riječi program koji sam upravo iznio – ono barem, u svakom slučaju, neke političke ciljeve u tom smislu. Postoje čak tri ili četiri dnevna lista koji bi bili spremni da ga rado saslušaju. Toliko smo se promijenili u posljednjih šest mjeseci.
No, je li takva politika uopće ostvarljiva? To pak u potpunosti ovisi o nama samima.
Neki ciljevi koje sam naveo po točkama takve su prirode da se njihovu ispunjenju može odmah pristupiti, a za druge nužne su godine i desetljeća, pa čak ni onda neće biti u potpunosti postignuti. Nema tog političkog programa koji je ikad bio u cijelosti ispunjen. Ali važno je da to, ili nešto slično, postane naš proklamiran politički program.
Ciljevi su uvijek najvažniji. Naravno, beznadno je očekivati od sadanje vlade da se zalaže za neku politiku koja bi ovaj rat preokrenula u revolucionarni rat. U najboljem slučaju, ova je vlada, vlada kompromisa sa Churchillom koji jaše istodobno na dva konja poput cirkuskog akrobate. Prije nego se takve mjere kao što je ograničenje prihoda budu mogle uopće i zamisliti, valja da stara vladajuća klasa ode s vlasti. Ako ove zime rat opet zapadne u još jedan podulji zastoj, morali bismo, po mom mišljenju, agitirati da se održe opći izbori, ono što će stranački stroj torijevaca svim silama nastojati da spriječi. Ali mi možemo dobiti vladu koju želimo čak i bez izbora, ukoliko nam zaista nužno treba. Dobit ćemo je uz stvarno jaki zahvat odozdo. A tko će biti u toj vladi, ne želim nagađati. Ja samo znam da će u njoj biti pravi ljudi kad ih narod bude tražio; pokreti rađaju vođe, a ne vođe pokrete.
Za godinu, čak i šest mjeseci, ako ostanemo neporaženi, bit ćemo svjedoci nečega što se još u nas nije dogodilo: uspona specifično engleskog socijalističkog pokreta. Dosad smo imali samo Laburističku stranku koja je bila čedo radničke klase ali koja nije smjerala bilo kakvoj korjenitoj promjeni društva, i marksizma, njemačke teorije koju su Rusi interpretirali i koja je bila s neuspjehom transplantirana u Englesku. Ničega nije bilo što bi u srce dirnulo engleski narod. Za vrijeme svog cijelog postojanja engleski socijalistički pokret nije dao ni jednu pjesmu dopadljiva napjeva – nešto nalik na Marseljezu ili La Cucurachu, na primjer. I kad se pojavi socijalistički pokret engleskog podrijetla, marksisti, poput svih drugih sa čvrsto stečenim položajima u prošlosti, ustrijemit će se na nj kao ogorčeni dušmani. Neizbježno, ocrnit će ga kao »fašizam«. Već se uvriježilo među mlakim lijevim intelektualcima da ustvrde da ćemo, ako se borimo protiv nacista, i sami postati »kao nacisti«. Mogli bismo istom logikom ustvrditi da ćemo pocrnjeti budemo li se borili protiv Crnaca. Da bismo »postali kao nacisti«, morali bismo proživjeti njemačku prošlost. Narodi se ne mogu otarasiti svoje prošlosti jednostavno društvenim preokretima. Jedna engleska socijalistička vlada preobrazit će život nacije od vrha do dna, ali ona će u sebi neprekidno nositi prepoznatljive ožiljke naše vlastite civilizacije, osebujne civilizacije o kojoj sam govorio već prije u ovoj knjizi.
Ona neće biti kruto doktrinarna, niti čak logična. Ukinut će Gornji dom, ali vrlo vjerojatno neće ukinuti monarhiju. Ostavit će posvuda anakronizme i nesuvislosti, suca u njegovoj smiješnoj periki od čekinja i lava i jednorogog na dugmetima vojničkih kapa. Neće uspostaviti nikakvu izričitu klasnu diktaturu. Okupit će se oko Laburističke stranke i mase njezinih pristaša bit će članovi Strukovnih sindikata, ali privući će k sebi većinu srednje klase i mnoge mlađe sinove buržoazije. Većina njezinih rukovodećih umova bit će podrijetlom iz međuklase visokokvalificiranih radnika, tehničkih stručnjaka, zrakoplovaca, znanstvenika, arhitekata i novinara; ljudi koji pripadaju svijetu radiodifuzije i armiranog betona. Ali nikada neće izgubiti vezu s tradicijom nagodbe i vjerom da je zakon iznad države. Strijeljat će izdajice poslije zajamčeno pravična suđenja i kadikad ih oslobađati optužbe. Skršit će svaku otvorenu pobunu brzo i nemilosrdno, ali vrlo malo će se uplitati u slobodu govorne i pisane riječi. Postojat će i političke stranke raznih naziva, revolucionarne će grupe i dalje tiskati svoja glasila bez većeg odziva kao i dosad. Odvojit će crkvu od države, ali neće progoniti vjeru. Zadržat će maglovito štovanje kršćanskog morala i od vremena do vremena o Engleskoj će se govoriti kao o »kršćanskoj zemlji«. Katolička će crkva na nju zavojevati, ali nekonformističke sekte i većina vjernika Anglikanske crkve moći će se s njom nagoditi. Imat će snage da asimilira prošlost što će osupnuti strane promatrače koji će kadikad dvojiti da li je revolucija uopće ikad u nas izvojevana.
No, svejedno, ona će obaviti svoju najnužniju zadaću: nacionalizirat će industriju, ograničiti prihode, uvesti besklasan sustav obrazovanja. Njena će se prava priroda izraziti u mržnji koju će prema njoj osjećati preživjeli bogataši cijelog svijeta. Njezin cilj neće biti dezintegracija Imperija, nego njegova preobrazba u federaciju socijalističkih država, oslobođenih, ne toliko britanskog stijega, koliko zelenaša, rentijera i tupoglava britanskog činovništva. Njezina ratna strategija bit će sasvim drukčija od bilo koje druge kapitalističke države, jer se neće bojati revolucionarnih posljedica kad se sruši bilo koji postojeći režim. Neće imati ni najmanje skrupula da napadne neprijateljski nastrojene neutralce, ili da podjari pobunu domorodaca u neprijateljskim kolonijama. Borit će se na takav način da će, bude li poražena, neprijatelj strepjeti i od njezina pomena kao što je samo sjećanje na francusku revoluciju bilo bauk za Metternichovu Evropu. Diktatori će je se plašiti više od sadanjeg britanskog režima, čak ako njezina oružana snaga bude deset puta slabija od današnje.
No, kako se ja, ovog trena, kad se usnuli život Engleske jedva razbudio i dok još postoji odvratna razlika između bogatih i siromašnih, čak pod kišom bombi, usudim tvrditi da će se sve ovo dogoditi?
Jer, došlo je vrijeme kad se budućnost može predskazati riječima »ili… ili«. Ili ćemo ovaj rat okrenuti u revolucionarni rat (ne tvrdim da će naša politika točno slijediti put koji sam označio – već samo da će poći tim smjerom) ili ćemo ga izgubiti i još mnogo štošta s njim. Uskoro će se moći točno reći jesmo li koraknuli jednom ili drugom stazom. Ali u svakom je slučaju sigurno da sa sadanjom socijalnom strukturom ne možemo pobijediti. Jer, naše stvarne snage, fizičke, moralne ili intelektualne ne mogu biti mobilizirane.
Džordž Orvel
Nastaviće se