I
U bolničkom dvorištu nalazi se omanja kuća zarasla u čitavu šumu čičaka, koprive i divlje konoplje. Krov joj je zahrđao, dimnjak se napola srušio, stepenice na ulazu istrulile i zarasle u travu, a od maltera su ostali samo tragovi. Prednjom stranom kućica je bila okrenuta prema bolnici, a zadnjom je gledala u polje, od koga ju je dijelila siva bolnička ograda s ekserima. Ti ekseri, okrenuti uvis, i ograda, pa i sama kućica, imaju onaj osobit turoban i prokletnički izgled kakav kod nas imaju samo bolničke i tamničke zgrade.
Ako se ne bojite da ćete se ozariti o koprive, hajdemo onda uskom stazom koja vodi kućici pa da vidimo šta se u njoj zbiva. Otvorivši prva vrata, ulazimo u predsoblje. Ovdje su pored zidova i peći nabacana čitava brda bolničkih prnja. Strunjače, stari poderani ogrtači, pantalone, košulje sa plavim prugama i poderana i neupotrebljiva obuća – sve te prnje, nabacane u gomile, izgužvane i spletene, truhnu i šire zagušljiv smrad.
Na tim prnjama, uvijek sa lulom u ustima, leži čuvar Nikita, stari isluženi vojnik s olinjalim širitima. On ima grubo i ispijeno lice, spuštene obrve, koje mu daju izgled stepskog ovčarskog psa, i crveni nos; srednjeg je rasta, naoko suhonjav i košutnjav, ali njegova pojava proizvodi utisak, i ima ogromne pesnice. Spada u red onih prostodušnih, pozitivnih, poslušnih i zatucanih ljudi koji najviše na svijetu vole red i zato su uvjereni da treba tući. I on tuče po glavi, po grudima, po leđima i po čemu stigne, i uvjeren je da ovdje bez toga ne bi bilo reda.
Dalje se ulazi u veliku, prostranu sobu koja zauzima čitavu kućicu, ako izuzmemo predsoblje. Ovdje su zidovi premazani sivoplavom bojom, tavanica je pokrivena čađu kao u krovinjari bez dimnjaka – vidi se da ovdje zimi dime peći i da ima ugljen-monoksida. Prozori su iznutra unakaženi željeznim rešetkama. Pod je prljav i hrapav. Sve zaudara na kiseo kupus, na čađ od lampe, na stjenice i amonijak, i taj smrad u prvom trenutku čini na vas utisak kao da ulazite u zvjerinjak.
Duž sobe su poredani kreveti, prišarafljeni za pod. Na njima sjede i leže ljudi u plavim bolničkim ogrtačima i, kao u staro vrijeme, s kalpacima na glavi. To su – umobolnici.
U sobi ih je bilo petero. Samo jedan je bio plemićkog porijekla, a ostali su bili srednjeg staleža. Prvi do vrata, visok, mršav građanin, sa riđim, glatkim brkovima i uplakanim očima, sjedi podnimivši se i stalno gleda u jednu tačku. I dan i noć on tuguje, klima glavom, uzdiše i gorko se smiješi. On rijetko učestvuje u razgovorima i na pitanja obično uopće ne odgovara. Jede i pije potpuno mehanički, onako, kad mu donesu da jede. Sudeći po njegovom teškom i oštrom kašlju, mršavosti i rumenilu na obrazima, kod njega je začetak tuberkuloze.
Do njega je sitan, živahan i vrlo pokretan starac šiljate bradice i crne, kao kod crnca, kovrđave kose. Danju on šeta po sobi od prozora do prozora, ili sjedi na svom krevetu po turski, savijenih nogu, i neumorno, kao zimovka, fućka ili tiho pjeva i smijulji se. Svoju dječiju veselost i živahnost on ispoljava i noću kad ustaje da se pomoli Bogu, to jest da se lupa šakama u grudi i čačka prstom po vratima. To je Jevrejin Mojsejka, luđak koji je pomjerio pameću još prije dvadesetak godina, kad mu je izgorjela kaparska radionica.
Od svih žitelja paviljona br. 6 samo je njemu dozvoljeno da izlazi iz kuće, pa čak i iz bolničkog dvorišta na ulicu. Tu privilegiju on uživa već odavno, vjerovatno kao bolnički starosjedilac i kao miran i neopasan luđak, gradska budala, koju su već davno navikli da vide na ulicama u krugu djece i pasa. U bolničkom ogrtaču, sa luđačkom kapom na glavi i u papučama, ponekad i bos, pa čak i bez pantalona, on hoda ulicama zaustavljajući se pred kapijama i dućanima proseći milostinju. Negdje mu dadu kvasa, negdje hljeba, a negdje opet kopejku, tako da se on obično vraća sit i s parama u džepu. Ali sve što on donese Nikita oduzima. I to on čini grubo, srdito, izvraćajući mu džepove i kunući se Bogom da nikad više Čifuta neće pustiti na ulicu i da je nered za njega najgora stvar na svijetu.
Mojsejka voli da učini uslugu. On daje drugovima vodu, pokriva ih kada spavaju, svakom obećaje da će mu s ulice donijeti kopejku i sašili novu kapu; on kašikom hrani paralitičara, svoga susjeda s lijeve strane. To on ne čini iz nekog sažaljenja ili humanizma, nego podražava i nehotice se potčinjava Gromovu, svom susjedu s desne strane.
Ivan Dmitrič Gromov, je čovjek od svojih trideset tri godine, plemićkog porijekla, bivši sudski izvršitelj i gubernijski sekretar, koji pati od manije gonjenja. On ili leži sklupčan na postelji ili pak hoda po sobi tamo-amo kao radi okrepe, ali vrlo rijetko sjedi. On je uvijek uzbuđen, uznemiren i u nekom napregnutom i neodređenom očekivanju. Dovoljno je da nešto samo malo sušne u predsoblju ili da neko vikne u dvorištu, pa da on podigne glavu i počne da osluškuje: da možda po njega ne dolaze? Možda baš njega traže? I u tom trenutku na njegovom licu se pojavljuje krajnja uznemirenost i gađenje.
Meni se sviđa njegovo široko lice, krupnih jagodica, uvijek blijedo i potišteno, koje kao ogledalo odražava njegovu dušu, izmučenu borbom i dugotrajnim strahovanjem. Njegove grimase su čudne i nenormalne, ali nježne crte njegovog lica, ti tragovi dubokog i iskrenog bola, djeluju razumno i inteligentno, a u očima mu tinja topao i plemenit sjaj. Sviđa mi se on, onako učtiv, uslužan i neobično delikatan u ponašanju prema svima, izuzimajući Nikitu. Kad nekome padne dugme ili kašika, on brzo, skoči sa postelje i podigne. Svako jutro svojim drugovima zaželi dobro jutro, a pred spavanje zaželi im lahku noć.
Osim stalno napregnutog stanja i kreveljenja, njegovo ludilo se ispoljava i u ovome. Ponekad uveče on se ogrne svojim ogrtačem i, tresući se čitavim tijelom i cvokočući zubima, počinje brzo da hoda tamo-amo po sobi između kreveta, i izgleda kao da ima jaku groznicu. Sudeći po tome kako se iznenada zaustavlja i gleda u drugove, vidi se da bi želio da kaže nešto vrlo važno, ali očevidno, zaključujući da ga neće slušati a ni shvatiti, on nestrpljivo vrti glavom i nastavlja da korača. Ali uskoro želja da govori pobjeđuje sve njegove razloge, i on popušta sam sebi, i počinje da govori vatreno i strasno. Govor mu je zbrkan, grozničav, nešto kao bunilo, u zaletima i ne uvijek razumljiv, ali se zato u njemu osjeća, i u riječima i u glasu, nešto izvanredno lijepo. Po njegovim riječima vi ćete u njemu odmah poznati luđaka i čovjeka. Teško je opisati njegov luđački govor. On govori o ljudskoj podlosti, o nasilju nad pravdom, o prekrsnom životu koji će jednom zavladati na svijetu, govori o rešetkama na prozorima koje ga stalno podsjećaju na glupost i svirepost nasilnika. Sve to zvuči kao haotičan i neharmoničan potpuri starih, ali još nedopjevanih pjesama.
II
Prije nekih dvanaest-petnaest godina živio je u vlastitoj kući u gradu, u glavnoj ulici, činovnik Gromov, čovjek solidan i imućan. Imao je dva sina: Sergija i Ivana. Već kao student četvrte godine Sergije je dobio galopirajuću tuberkulozu i umro. Njegova smrt kao da je bila početak čitavog niza nesreća koje su najednom zaredale u porodici Gromovih. Nedjelju dana poslije sahrane Sergija otac-starac predan je sudu pod optužbom da je izvršio neke falsifikate i pronevjeru, i uskoro je od tifusa umro u tamničkoj bolnici. Kuća i sva pokretna imovina bili su prodani na licitaciji, a Ivan Dmitrič je zajedno sa svojom majkom ostao bez ikakvih sredstava za život.
Ranije, dok mu je otac bio živ, Ivan Dmitrič je, živeći u Peterburgu, gdje je studirao na univerzitetu, primao po šezdeset-sedamdeset rabalja mjesečno, i ni pojma nije imao o nekoj oskudici, a sada je morao iz osnova promijeniti svoj način života. Od jutra do mraka je morao budzašto davati časove i baviti se prepisivanjem, pa ipak je bio prisiljen gladovati, jer je svu svoju zaradu slao materi da bi se nakako prehranila. Takav život Ivan Dmitrič nije mogao dugo izdržati – klonuo je duhom i malaksao, pa je napustio univerzitet i vratio se kući. Tu, u toj varošici, po protekciji, bio je primljen za nastavnika sreskog učilišta, ali se nije slagao s kolegama niti se on dopao učenicima, pa je ubrzo napustio tu dužnost. Uskoro mu je umrla majka. Oko šest mjeseci je bio bez posla, i jeo je samo hljeb i pio vodu. A onda je počeo da radi kao sudski izvršitelj. Tu dužnost je vršio sve dok ga nisu otpustili zbog bolesti.
On nikada nije imao izgled zdravog čovjeka, pa čak ni u mlade studentske dane. Uvijek je bio blijed, mršav i sklon nazebu, malo je jeo i slabo spavao. Od jedne jedine čašice votke vrtjelo mu se u glavi i dobijao je histerični napad. Uvijek ga je vuklo u društvo ljudi, ali pošto je bio razdražljiv i nepovjerljiv, on ni s kim nije imao bliskih veza, pa nije imao ni prijatelja. O stanovnicima svoga grada uvijek je govorio s prezirom, govorio da mu je odurna i odvratna njihova krajnja nekulturnost i njihov dremljivi, životinjski način života. Govorio je iz tenora, gromko, vatreno, uvijek negodujući i s ogorčenjem ili, naprotiv, s oduševljenjem i divljenjem, i to uvijek sasvim iskreno. Ma o čemu počeo s njim razgovarati, on sve svodi na jedno: u gradu je teško i dosadno živjeti, društvo nema ideala, ono živi bezbojnim i besmislenim životom obogaćujući ga samo nasiljem, grubim razvratom i licemjerstvom. Nitkovi su siti i obučeni, a pošteni ljudi se hrane otpacima sa stola. Potrebne su škole, poštene lokalne novine, pozorište, javna predavanja i jedinstvo inteligencije. Potrebno je da društvo upozna sebe i da se zgrozi. Govoreći o ljudima, on ih je uvijek slikao bijelom ili crnom bojom i nije priznavao nikakve nijanse. Kod njega su se ljudi dijelili na poštene i nitkove – sredine kod njega nije bilo. O ženama i ljubavi uvijek je govorio vatreno i sa oduševljenjem, ali on sam nikada nije bio zaljubljen.
Bez obzira što je bio nervozan i oštar u svojim ocjenama, u gradu su ga voljeli i iz nježnosti zvali – Vanja. Njegova urođena delikatnost, uslužnost, časnost, moralna čistota i njegov pohabani kaput, bolešljivi izgled i porodične nesreće izazvali su dobra, topla i tužna osjećanja. Osim toga, on je bio temeljito obrazovan i načitan i po mišljenju građana, znao je sve, i u gradu je slovio nekom vrstom živog leksikona.
Čitao je veoma mnogo. Često je sjedio u klubu i, nervozno čupkajući svoju bradicu, prelistavao časopise i knjige; već i po njegovom licu se vidjelo da on ne čita nego prosto guta ne stižući ni da sažvače pročitano. Po svoj prilici, čitanje je bilo jedna od njegovih nezdravih navika, jer on se podjednako halapljivo bacao na sve što mu je dolazilo do ruku, pa čak na novine i kalendare iz prošle godine. A kod kuće je uvijek čitao ležeći.
Anton Pavlovič Čehov
Nastaviće se