Faktor evolucije

Opis

Postoji socijaldarvinističko stanovište koje je razvio Herbert Spenser i po kojem je on poznat. Ono kaže da u kapitalističkom sistemu vlada priroda „sa krvavim kandžama i zubima“, kako u njemu „najjači opstaju“, i tako dalje. A Goldman Saks nam se nudi kao primer, ili možda IBM, ali oni nisu primeri toga; oni su primeri kako moćna država-dadilja, koju vode glavni arhitekti politike, osmišljava i kreira politike na takav način da bogati i privileguje kreatore politike. Kakve to ima veze sa kapitalizmom? Naravno, postoji neka vrsta kapitalističke margine u tome. Ali šta ćemo sa Herbertom Spenserom? Malo posle Herberta Spensera došao je odgovor, mnogo manje poznat, naime Petar Kropotkin, istoričar prirode koji je napisao knjigu Uzajamna pomoć: faktor evolucije. On je razvio potpuno suprotnu argumentaciju. Na darvinističkim osnovama, Kropotkin je tvrdio da je razvoj saradnje i uzajamne pomoći koji vode u pravcu zajednice, radničke kontrole, i tako dalje, nešto što se može očekivati na osnovu posmatranja prirode i istorije. U redu, ako je nije dokazao, njegova teza je u najmanju ruku jednako dobro argumentovana kao i Spenserova. Kropotkin je zapravo osnovao naučne oblasti koje se sada zovu sociobiologija ili evoluciona psihologija, ali njegov doprinos se skoro ne spominje zato što je došao iz pogrešnih zaključaka. Dobro, niko ne može dati tačne zaključke, ljudska priroda verovatno ima sve te faktore u sebi. Ali neki od njih su povoljni za interese bogatih i moćnih i stoga oni opstaju. I tu imamo, ako hoćete, spenserovski element: ideološke izmišljotine koje su korisne bogatima i moćnima imaju tendenciju da se šire. One koje su štetne za interese bogatih i moćnih imaju tendenciju da budu marginalizovane i potisnute. Ali to nema nikakve veze sa stvarnošću sveta: to ima veze sa načinom na koji sistem vlasti funkcioniše.

Catherine Malabou – Preispitivanje uzajamne pomoći

zamišljeni dijalog
Kropotkina i Singera

preveo
Ante Jerić

Otkako je započela trenutna zdravstvena kriza, na ra­znim su mjestima objavljena brojna razmišljanja o nužnosti uzajamne pomoći, solidarnosti i suradnje. Važno je da na samom početku primijetimo kako uza­jamna pomoć, shvaćena kao pojam u punom smislu riječi, nije vremenski ograničen skup djelovanja ko­jega određuje urgentnost ove krize. U perspektivi najutjecajnijih mislilaca koji su se bavili ovim poj­mom, uzajamna pomoć predstavlja istinski revoluci­onarni dinamizam, odnosno motor jedne, u potpu­nosti rekonstruirane, vizije društvenosti. Znamo da je uzajamna pomoć predstavljala jedno od najvažnijih teorijskih i praktičnih načela devetnaestostoljetnog anarhizma. Njegov istaknuti predstavnik bio je, zna­mo i to, Pjotr Kropotkin, autor glasovite knjige Uza­jamna pomoć: faktor evolucije (1902).1

Upustila sam se u dubinsko istraživanje ovog pojma kad sam započela pisati knjigu o filozofskoj dimenziji anarhije i anarhizma. Na rad na toj knji­zi potaknuo me svojevrstan uvid u to da je anarhi­zam najplastičnija politička teorija dok god se dr­ži daleko od nekog fiksiranog političkog nauka, dok god dogmatski ne uspostavi određen korpus doktri­na, odnosno dok god ga sačinjava mnoštvo teorija i konkretnih praksi diljem svijeta. Plastičnost anarhiz­ma, a posljedično i anarhizam same plastičnosti, uka­zuje se u postajanju: plastičnost i anarhizam iznala­ze vlastite forme dokazujući nužnost tih iznalazaka. Odsutnost načela (an-arhija) implicira proizvodnju prefigurirajućeg formalnog stvaranja i djelovanja.6

Uzajamna pomoć jedna je među tim formama. Danas je nužno vratiti se na ishodište anarhizma kako bismo utvrdili njegovu političku vrijednost. Još jed­nom, uzajamna pomoć nije tek briga ili solidarnost. Ona se oslanja na biološku teoriju u sklopu evolucio­nizma. Kropotkin ju je definirao kao evolucijski trend i suprotstavio Darwinovom pojmu prirodne selekcije. Iako nije nijekao postojanje prirodne selekcije, Kro­potkin je tvrdio kako nije točno da se živa bića isklju­čivo međusobno natječu, već da ona uz natjecanje, ka­ko bi preživjela, također pomažu jedna drugima.

Prije nego što razvijem ovu misao, moram pri­mijetiti da je pojam uzajamne pomoći ismijavan i od­bacivan zbog svojih korijena u biologiji. Kao prvo, procijenjen je kao odveć naivan, odveć uvjeren u to da postoji neka vrsta prirodne dobrohotnosti. Kao dru­go, što je puno ozbiljnija zamjerka, pojam je progla­šen opasnim zbog svog nagoviješćujućeg koketiranja sa sociobiologizmom prema kojem temelj politike treba potražiti u naturalizmu i esencijalizmu (Edward Wilson, Sociobiologija: nova sinteza, 1975). Kao treće, brojni su biolozi i etnolozi (navodno) pobili tezu o uzajamnoj pomoći time što su, još od kraja devetna­estog stoljeća pa sve do današnjih dana, na različi­te načine demonstrirali kako su svi oblici altruistič­nog ponašanja – bilo ljudskog bilo životinjskog – tek prikriveni oblici sebičnosti. Mi drugima pomažemo samo onda kada to, na ovaj ili na onaj način, može koristiti nama samima (ili našim genima, usporedi s knjigom Sebični gen Richarda Dawkinsa).7

Altruizam. To je ključni pojam koji je povezan s pojmom uzajamne pomoći. Kropotkin ne govori često o altruizmu, no čitatelji njegove knjige shvaćaju da se nje­gova analiza često oslanja na taj pojam. Moram također napomenuti da “altruizam”, termin koji je skovao Au­guste Comte, nikad nije postao, ako ostavimo po strani neke anglosaksonske moralne teorije, kanonski filozof­ski pojam. Altruistično ponašanje možemo definirati kao “ponašanje koje koristi drugima na štetu [tog pojedinca]”. Jasno je da uzajamnu pomoć možemo smatrati najvišim oblikom altruističnog ponašanja. Još jednom, na altruizam, a posljedično i na uzajamnu po­moć, filozofi nisu obraćali dovoljno pozornosti. O tim pojmovima nema ni spomena u, primjerice, Levinaso­voj etici.

Te se pojmove redovito smatralo odveć naivnima, odveć simplificirajućima i esencijalističkima.

Biolozi su se, između sebe, složili da su neka ponašanja životinja altruistična: primjerice, dijeljenje hrane ili međusobno timarenje kod majmuna. No, po njihovom mišljenju, altruistična su ponašanja u pravi­lu recipročna. Pomaganje drugima je moguće samo na temelju očekivanja da će nam drugi zauzvrat pomoći. Srodnički altruizam (žrtvovanje pojedinca radi opstanka svojih srodnika, ponašanje koje poboljšava izglede moje djece za preživljavanje i razmnožavanje) i grupna selek­cija (opstanak neke skupine na štetu neke druge skupi­ne) najpoznatiji su oblici altruističnog ponašanja. Posli­je su ekonomisti poput Roberta Axelroda ustanovili da je formalni uzorak altruizma naprosto “milo za drago”.8

Došlo je vrijeme da preispitamo trenutnu po­veznicu između uzajamne pomoći i altruizma. Že­lim sučeliti Pjotra Kropotkina i Petera Singera – dva, najblaže rečeno, vrlo različita mislioca – zbog toga što obojica tvrde da postoji i nerecipročni altruizam. Izvjesno je da uzajamna pomoć, onakva kakvom ju je osmislio Kropotkin, implicira suspendiranje recip­ročnosti. Nerecipročni altruizam također je osnova efektivnog altruizma, pokreta čiji je najglasovitiji teo­retičar Peter Singer.

Kao što sam već rekla, ova dva mislioca nemaju puno toga zajedničkoga. Kropotkin upisuje svoju teo­riju uzajamne pomoći u anarhističku kritiku kapitaliz­ma. Singer, naprotiv, ne napada kapitalizam. Njegov efektivni altruizam je put prema skromnom i privre­menom ublažavanju posljedica neučinkovitosti vladâ u rješavanju problema ekstremnog siromaštva i pre­karnosti. Ne radi se tu o osporavanju vladâ kao takvih. Osim toga, [Singer smatra] da kapitalizam nije u su­kobu s uzajamnom pomoći i altruizmom. Superboga­taši poput Billa Gatesa ili Georgea Sorosa uistinu po­mažu time što daju velike svote novca dobrotvornim ustanovama i organizacijama za zaštitu okoliša. Sin­ger piše: “(…) Efektivni altruizam obično ne vrednuje jednakost zbog nje same, već zbog njezinih posljedica. A nije baš izvjesno da bi bogaćenje bogatih bez dalj­njeg osiromašivanja siromašnih imalo, gledajući cje­linu, loše posljedice. Bogaćenje povećava sposobnost bogatih da pomognu siromašnima. Neki od najboga­tijih ljudi na svijetu, uključujući Billa Gatesa i Warre­na Buffeta, pomagali su te su time postali, gledajući samo iznose novca koji su razdijelili, najveći efektivni altruisti u ljudskoj povijesti (…) Ne bi bilo tako lako dokazati da je kapitalizam više ljudi otjerao u ekstre­mno siromaštvo nego što ih je iz njega izbavio; dapa­če, možemo na temelju dobrih razloga smatrati da je slučaj upravo obrnut.”2 U nekoliko svojih knjiga Sin­ger spominje Kropotkina, no samo kratko i u prolazu. Singer se, jasno, nikad ne bi deklarirao kao anarhist – iako bismo o tom pitanju mogli i trebali raspravljati.

Bez obzira na to, smatram da Kropotkin i Sin­ger dijele puno više toga nego što se na prvi pogled čini. Njih dvojica imaju barem jednu zajedničku oso­binu: oni su, bar koliko je meni poznato, jedina dva mislioca koja su osmislila sponu između biologije, etike i politike. Sponu koja nikad nije bila tek elaboracija biolo­gizma. Tu sponu za Kropotkina predstavlja uzajamna pomoć, a za Singera efektivni altruizam. Uzajamnu po­moć Kropotkin vidi kao evolucijski trend, dok Singer efektivni altruizam vidi kao racionalni račun koji sli­jedi iz biološke evolucije. Ovom se temom bavim sa­da zato što mislim da je preispitivanje političkog po­tencijala biologije – koje, ponavljam, nije pokušaj da se politici pripiše biološka osnova – postalo urgentan problem. Sistematična kritika biopolitike, kako sam pokušala pokazati u drugim tekstovima, postala je ne­dostatna za konceptualizaciju točke susreta područja evolucijskog i područja povijesnog, točke koja struk­turira, na različite načine i u različitim stupnjevima, sva živa bića. 10

Promijenit ću poredak izlaganja i krenuti od Singerove vizije ove točke susreta, a potom ću se vra­titi Kropotkinu.

Singer efektivni altruizam ne smatra pitanjem velikodušnosti, već pitanjem računa. “Efektivni altru­izam” jedna je od grana utilitarizma. Njemu je stalo do “maksimiziranja sreće” na osnovi jednakog uvaža­vanja interesa. “Trebali bismo pridati sličnu važnost sličnim interesima.”

Što bi onda značilo maksimiziranje sreće? “Efektivni altruizam”, piše Singer, “zasniva se na vrlo jednostavnoj ideji: trebali bismo činiti najviše dobra što možemo.”3 Efektivni altruizam je “projekt upotre­be dokaza i razuma s namjerom da shvatimo kako naj­više možemo biti od koristi drugima i kako da djelu­jemo na toj osnovi.”4 Što je dobro? “Dobro je sve ono što sprečava patnju i smrt uzrokovanu neizvjesnim uvjetima života. A sprečavanje u prethodnoj rečenici implicira davanje. Ili, preciznije, stjecanje da bi se da­lo. “Stjecanje da bi se dalo poseban je način činjenja dobra.”5 Načelo je prividno jednostavno: ljudi iz bo­gatijih zemalja trebali bi davati novac ljudima iz siro­mašnijih zemlja. I to bez bilo kakve kontrole iz nekog centra.

Efektivni altruisti daju samo strancima, ljudi­ma koje osobno ne poznaju, kako kao davatelji ne bi očekivali ništa zauzvrat. “Istinski, nerecipročni altru­izam prema strancima je nešto što postoji.”6 Jasno je i to da je efektivni altruizam način borbe protiv osob­nog interesa: “[efektivni altruisti] spremni su se odreći protuusluga koje obično dominiraju našim živo­tima”.7

Prije nego što detaljnije analiziramo proces da­vanja, istražimo njegov odnos s biologijom. Srodstvo ili grupni altruizam formiraju, kako objašnjava Sin­ger, biološki “krug” recipročnosti (ili “bliskosti”). Is­tina je da je recipročni altruizam biološki upisan u vrstama. Nerecipročni altruizam, prema tome, im­plicira širenje tog kruga. U kojoj mjeri nerecipročni altruizam, kao i mogućnost takvog širenja, počiva na biološkim temeljima? To su fascinantna pitanja koja Singer postavlja u knjizi The Expanding Circle: Ethics, Evolution and Moral Progress koja je prvi put objavlje­na 1981. godine, a otad je, pa sve dosad, redovito do­punjavana i ponovno tiskana.

Je li efektivni altruizam nastavak recipročnog altruizma koji je shvaćen kao biološki trend? I da i ne. Za širenje kruga zaslužan je razum. A razum je, mo­ra se priznati, prvobitno biološki fenomen, rezultat evolucije. No u isto vrijeme, pojava razuma označa­va raskid kontinuiteta unutar kontinuiteta evolucije. Taj raskid nije naprosto čisti rez, radije recimo da se radi o ekspanziji, o otvaranju. “Razumno biće može uvidjeti da je ono član grupe koja je samo jedna među brojnim grupama i koja, iz nepristrane točke gledišta, nije nimalo važnija od drugih. To biće također može svoja altruistična nagnuća, ranije ograničena na vlas­tite srodnike i grupu, rastegnuti u širi krug. Biolo­ške teorije evolucije altruizma posredstvom rodbins­kog odabira, recipročnosti i grupne selekcije možemo proglasiti kompatibilnima s postojanjem nereciproč­nog altruizma prema strancima ako one mogu prih­vatiti ovu potonju vrstu širenja kruga altruizma.”8 Či­ni se da je pojava razuma diskontinuirani kontinuitet. Vidimo da ideja “širenja” implicira kako raskid s bio­logijom, tako i očuvanje biologije. Mogli bismo oka­rakterizirati širenje kruga kao hegelovsko nadilaženje (Aufhebung).

Racionalni račun istodobno je nastavak i meta­morfoza inicijalno mutualističkog biološkog trenda. Širenje kruga implicira da bi dar trebao koristiti ne samo racionalnim bićima, već i “životinjama, biljka­ma, [ili možda] čak [i] planinama, stijenama i potoci­ma […].”9

O čemu govorimo kad govorimo o altruistič­nom računu?

1) Maksimiziranje sreće, kaže Singer, znači ma­ksimiziranje učinaka dara izračunavanjem bro­ja ljudi kojima će on koristiti i odabirom naj­većeg broja ljudi svaki put. “Toby Ord je pružio još jedan primjer razlike u troškovima između pomaganja ljudi u bogatim zemljama i poma­ganja ljudi na drugim područjima. Možda ste primili molbe za donacijama od dobrotvor­nih organizacija iz bogatih zemalja koje slije­pim ljudima osiguravaju pse vodiče. To zvuči kao projekt koji biste trebali podržati – sve dok god ne razmotrite troškove i druge organiza­cije kojima biste također mogli uputiti dona­cije. Pas vodič za jednu osobu u Sjedinjenim Američkim Državama košta otprilike četrde­set tisuća dolara; najveći dio troškova odlazi na obuku psa i njegovog budućeg vlasnika. No, trošak prevencije sljepila prouzrokovanog tra­homom, najčešćeg oblika sljepila čiji je razvoj najlakše spriječiti, kreće se u rasponu od dva­deset do sto dolara. Ako počnete računati, vid­jet ćete da birate između toga da pružite jednoj osobi psa vodiča i toga da spriječite od četiristo do dvije tisuće slučajeva sljepila u zemljama u razvoju.”

2) Određivanje i izračunavanje koliko možete da­ti.

3) Izračunavanje najhitnijeg problema i određiva­nje koja je dobrotvorna ili nevladina organiza­cija najpouzdanija.

4) Postavljanje granica: “Trebali bismo davati sve dok ne dođemo do razine granične korisnosti, odnosno do razine na kojoj bismo nastavkom darivanja uzrokovali onoliko patnje, nama sa­mima ili ljudima koji ovise o nama, koliko bi­smo ublažili našim darom”. Radi se o granici onkraj koje bi naše davanje postalo kontrapro­duktivno.10

Singer dodaje: “Istina je da efektivni altruisti češće go­vore o broju ljudi kojima mogu pomoći nego o poma­ganju određenim pojedincima.”11 “Sukladno zaključci­ma koje sam upravo izložio, mnogi od najistaknutijih efektivnih altruista su ili obrazovani ili naročito talentirani u područjima koja zahtijevaju apstraktno raz­mišljanje, poput matematike i računarstva.”12 “Moj najdraži primjer kombinacije efektivnog altruizma i matematičke pismenosti je internetska stranica Co­unting Animals koja ima podnaslov ‘Mjesto za ljude koji vole životinje i brojeve’.”13

Singer definira matematički moral, da se ta­ko izrazimo, koji je utemeljen na jednakom uvažanju interesa i usredotočen samo na posljedice.14 U tom smislu možemo reći da je on “efektivan”.

Efektivni altruisti trebali bi “živjeti skromno i donirati veliki dio svog dohotka – često puno više od tradicionalne desetine – najučinkovitijim dobrotvor­nim organizacijama; istraživati i raspravljati s drugim ljudima koje su dobrotvorne organizacije najučinko­vitije ili se oslanjati na istraživanja koja su proveli ne­zavisni evaluatori; birati karijere u kojima mogu naj­više zarađivati, ali ne kako bi sami živjeli raskošno, već kako bi mogli činiti više dobra; razgovarati s dru­gima o davanju, licem u lice ili putem interneta, kako bi se ideja o efektivnom altruizmu proširila; donirati dio svog tijela – krv, koštanu srž ili čak bubreg – ne­kom strancu”.15 Efektivni altruisti moraju se zapitati: “Kako mogu u najvećoj mogućoj mjeri reducirati pa­tnju u ovom velikom univerzumu patnje?”

Selekcija i natjecanje među živim bićima i vrstama ni­su jedini zakoni evolucije: to je Kropotkinova temelj­na tvrdnja.

Među živim bićima postoji prirodna tendencija prema solidarnosti i suradnji. Takav nazor ne protur­ječi nazorima Darwina samoga. U Podrijetlu čovjeka Darwin sam je priznao postojanje tendencije prema solidarnosti. No, taj nazor proturječi socijalnom dar­vinizmu koji je, prema Kropotkinu, zasnovan na hob­sovskoj viziji društva, odnosno stanju trajnog rata i natjecanja. Zaštita od neprijatelja, nužnost opstanka, jedinstva i međusobna podrška u korist zajednice – to su razlozi uzajamne pomoći. U prvom dijelu svoje knjige, Kropotkin analizira ponašanje mrava i pčela, zajedničku zaštitu sustava među pticama, ždralovima i papagajima. Spominje jedinstvo ptica tijekom mi­gracija, način na koji se vukovi udružuju prilikom lo­va i mnoge druge primjere.

Kropotkin radi na radikalnoj transformaci­ji filozofske jezgre anarhizma. Čini to na takav način da kao “život” promiče ono što Yasuke Katakura na­ziva “načelom postajanja koje uvijek-već postoji kao mnoštvo i u mnoštvima, i to ne samo u Europi, već i u drugim područjima svijeta”.17

Geograf Kropotkin svoju je teoriju razvio na osnovi opažanja koja su nastajala tijekom njegovih terenskih istraživanja u Sibiru i Mandžuriji. Tamo je otkrio da su mnoge životinje bile sposobne preživjeti ekstremno teške životne uvjete dok su lutale ogrom­nim teritorijima koji nisu bili podijeljeni umjetnim granicama. Ono što Kropotkin naziva “uzajamnom pomoći” nije tek suradnja, već nešto fundamentalni­je — tip odnosa koji omogućuje opstanak malenih varijacija kod pojedinaca (dok je Darwin tvrdio da se varijacije objašnjavaju selekcijom koja vodi prema eliminaciji onih najslabijih). Katakura s pravom tvr­di: “Nasuprot široko rasprostranjenom nazoru da se anarhizam oslanja na vjerovanje u temeljno dobru narav Bića ili Pojedinca, uzajamna pomoć ne uteme­ljuje supstancu života, već samo kontingentni, dina­mični odnos između živih bića, koji uvijek prethodi pojedincima, koji formira nekog pojedinca i štiti nje­govu varijaciju (…) Ukratko, očuvanje prethodnosti vodi prema kreaciji skupa novih stanja i uvećanju ra­znolikosti. U Kropotkinovoj teoriji, povratak drevno­ga omogućuje stvaranje mnoštvenosti.”18

U drugom dijelu knjige, Kropotkin analizi­ra društvenu sudbinu uzajamne pomoći napuštajući svijet životinja kako bi proučio ljudsko ponašanje. On opisuje mnoštvo egalitarnih socijalnih formi u suvremenom svijetu: klanove, gilde, seoske zajedni­ce, poljoprivrednu suradnju, sindikalizam, itd. Sve su to društveni oblici uzajamne pomoći. Ovi oblici opi­ru se, i rekreiraju, svaki put kad ih se napadne. Takav napad bio je razvoj kapitalizma i s njime povezano jačanje državnih hegemonija na europskom i drugim prostorima.17

Kropotkin ne kaže da je ove rezistentne egali­tarne oblike “odredila biologija”, odnosno da su oni samo preostaci iz naše životinjske prošlosti. Ovi obli­ci svjedoče o historizaciji biološkoga budući da čine vi­dljivom točku kontakta između prirode i društva koja djelomično briše granice između evolucije i povijesti. “Tendencija prema uzajamnoj pomoći kod ljudi sta­rog je porijekla, duboko je isprepletena s minulom evolucijom ljudske vrste tako da ju je čovječanstvo održalo do današnjih dana, unatoč svim povijesnim previranjima.” Ta je tvrdnja često bila krivo shvaće­na. Njom se ne tvrdi da su društveni oblici suradnje i mutualizma utemeljeni na biološkom trendu, odnos­no da se tu radi o evoluiranim izrazima životinjskog ponašanja. Ovdje je opet u pitanju [istovremeni] kon­tinuitet s biologijom i raskid s njom. Kropotkin za­pravo tvrdi da ne može postojati povijest bez svijesti o povratku prethodnosti. Primitivni oblici uzajam­ne pomoći nisu instinktivni već djeluju kao određe­na vrsta pamćenja bez kojeg povijest ne bi bila mo­guća. Bilo je, naravno, raskida s ovom prošlošću. O tome svjedoče pojava kapitalizma ili propast malih zajednica tijekom nastanka i širenja trenutno domi­nantnih, uniformnih, gigantskih industrijskih grado­va. No sjećanja na stanje koje je prethodilo kapitaliz­mu nikad nisu izgubljena. Subjekt uzajamne pomoći u suvremenim društvima su “anonimne mase”. Kro­potkin u knjizi Moderna znanost i anarhizam piše: “Svu društvenu zaštitu, sve oblike društvenog živo­ta u plemenu, komuni, srednjovjekovnim gradovima republikama; sve oblike međuplemenskih, a kasnije i međupokrajinskih odnosa iz kojih se naknadno razvi­lo međunarodno pravo; sve oblike uzajamne podrške i sve institucije za održavanje mira – uključujući poro­tu kao ustanovu – razvio je kreativni genij anonimnih masa. Svi su se zakoni u svakom dobu, uključujući i naše, uvijek sastojali od ista dva elementa: prvog koji je fiksirao i kristalizirao određene oblike života koji su bili univerzalno prepoznati kao korisni; i drugog, nadgradnje – ponekad samo lukave klauzule, vješto prokrijumčarene s namjerom da se ustanovi i osnaži sve veća moć plemića, kraljeva i svećenika – koja ih je sankcionirala.”19

“Anonimne mase” organiziraju otpor politič­kim hegemonijama ne zato što njih pogoni tvrdogla­vi, nesvjesni prirodni trend, već zato što se prisjećaju prošlosti bez da su je nužno morale upamtiti. Biološki život je specifičan oblik prisjećanja onog što je prošlo i zbog toga je on uvijek-već povijestan.

Singer i Kropotkin smatraju da efektivni altruizam, odnosno uzajamna pomoć, nemaju ništa zajedničko s ljubavi, krivnjom, empatijom ili milosrđem. Oni se zasnivaju na logici života.

Nisam u ovom tekstu mogla analizirati brojne razlike i nekompatibilnosti između Singera i Kropot­kina. Moj je cilj u konačnici da, uz pomoć ovih mis­lilaca, ustvrdim kako za sobom ne možemo ostaviti biološku dimenziju solidarnosti.

Trenutna je pandemija predmet mnogih filo­zofskih analiza koje se u velikoj mjeri oslanjaju na Fo­ucaultov pojam biopolitike. Mnogi mislioci tvrde da je krizni menadžment – uvjeti restrikcija, trijaža, ma­njak materijala, cinizam svjetskih vođa – rezultat bi­opolitičkih tehnika guvernmentalnosti putem koje se pojedince diljem svijeta kontrolira, iskorištava, nor­malizira i zauzdava. Bilo bi, naravno, teško reći da to nije istina. No ja želim ustvrditi da ove analize “život” razumiju kao nešto pasivno i u potpunosti izloženo kontroli i “izvanrednom stanju”. Potencijal života za otpor takvom zarobljavanju nikada se ne razmatra. Razne manifestacije uzajamne pomoći, čijem poja­vljivanju upravo svjedočimo, izrazi su tog potencijala. Postoji biološki otpor biopolitici koji je u isto vrije­me empirijski i politički. Uzajamna pomoć je biološki spomenik potajice podignut u našim životima putem pamćenja naslijeđenih oblika jednakosti. Život nije pasivna, slijepa i mračna dimenzija bivanja koju mogu prosvijetliti tek kultura, jezik i raskid s biološkim determinizmom. Moj rad posvećen mozgu naučio me je da je nemoguće razdvojiti područja biološkog i sim­boličkog, povijesnog i epigenetskog.

Dakle, potrebna nam je jedna reformulacija ljudskih prava u kojoj bi prisjećanje na našu pretho­deću biološku prošlost našlo svoj izraz i formulaciju. Provizorno: “Svi ljudi epigenetski su rođeni slobod­ni i ravnopravni u dostojanstvu i pravima. Obdareni su razumom, savješću i pamćenjem te su dužni jedni druge susretati u duhu bratstva.”21

1 Kropotkin, Piotr, Mutual Aid: A Factor of Evolution, 1902, PDF Anarchist Library.

2 Singer, Peter, The Most Good You Can Do, How Effective Altru­ism Is Changing Ideas About Living Ethically, Yale Library, 2015, 50.

3 The Most Good You Can Do, op. cit., vii.

4 MacAskill, William, “Effective Altruism An Introduction”, (Essays in Philosophy: Vol. 18: No. 1).

5 The Most Good You Can Do, op. cit., 55.

6 Singer, Peter, The Expanding Circle, Ethics, Evolution and Moral Progress, Farrar, Straus and Giroux, 1981, 134.

7 The Most Good You Can Do, op. cit., 85.

8 Ibid., 135.

9 Ibid., 120.

10 Ibid., 241.

11 Ibid., 89.

12 Ibid.

13 Ibid.

14 Ibid., 79.

15 Ibid.

16 Ibid., 94.

17 Katakura, Yusuke, “Actualité de l’évolutionnisme anarchiste de Kropotkin”, online.

18 Ibid, 5.

19 Kropotkin, Piotr, Modern Science and Anarchism, PDF, Anarchist Library.