Ne sjećam se kada sam zadnji put vidjela pornografskiju fotografiju. Na fotografiji je Putin u krupnom planu, u ruci drži ribu i ljubi je. Fotografija je recentna, pojavila se nakon serije koja je obišla svijet – Putin: The Marlboro man. Ova je snimljena prilikom Putinove posjete ribogojilištu u selu Ikrjanoe, u blizini Astrahana na Kaspijskom jezeru. Putin ljubi jesetru, ribu od koje se dobiva jedan od najboljih kavijara na svijetu. Nekoliko trenutaka kasnije Putin će, uz aplauz okupljenih mještana i zaposlenika ribogojilišta, pustiti jesetru nazad u vodu.
Putin ovdje, poput najvećih majstora image managementa, jednim udarcem ubija nekoliko značenjskih muha. Jesetra je duguljasta riba šiljate glave. Putin, u maniri iskusne porno zvijezde, fiksirajući pogledom promatrača šalje svoj indirektni poljubac gay, ali i macho, populaciji. Jer skliska, duguljasta jesetra u njegovim rukama mogla bi biti i penis, i Putin ljubi taj organ na njegovu najosjetljivijem dijelu, na meatus – glans – sulcus – frenulum potezu. Ovdje dodajemo detalj: Putin je prije nekog vremena zadigao majicu nepoznatom dječačiću i pred televizijskim kamerama kompulzivno poljubio dječačića u pupak.
Putin je svojim The Marlboro man fotkama odaslao signale muškoj populaciji. Na tim fotografijama nije bilo žena, ukoliko se u žene ne računaju imenice ženskog roda (tako je barem u ruskome jeziku) kao rijeka i voda. Putin se slikao u pozama usamljenog, ogoljenog do pasa, ribolovca. Na ovoj novoj, ribljoj fotografiji Putin odašilje svoj poljubac heteroseksualnoj populaciji. U slengu mnogih slavenskih jezika “riba” znači žena, odnosno ženski spolni organ. Ovaj metaforički lanac započinje od muške predodžbe da ženski spolni organ “smrdi kao riba”. Neustrašivi Putin ljubi, dakle, smrdljivu ribu, pri čemu je riblje oko koje se nazire ispod Putinovih nosnica toplije i nježnije od Putinova. Putin ima na rukama vunene rukavice, koje su ovdje neka vrsta kondoma i sugeriraju da fish-kisser preferira siguran seks.
Putin šalje i poljubac podsvijesti svoga ruskog naroda. Ruski narod pamti svoje bajke. Glavni junak bajke Po štukinoj zapovijedi je glupi, ružni i lijeni Jemelja, koji dobiva bogatstvo, kraljevstvo i lijepu kraljevnu jer pušta na slobodu štuku, koju je bio ulovio. Štuka je njegova moćna pomoćnica, dovoljno je da glupi Jemelja kaže: Po štukinoj zapovijedi… – i stvari se isti čas rješavaju u njegovu korist. Putin, dakle, sugerira svome narodu da stoji tu gdje jest i uzda se u božju pomoć, jer ga iz govana može ionako izvući samo – štuka! A on je sam, Putin, kao Jemelja, srećković i štukin izabrank. Ovako ili onako kraljevstvo je njegovo. Usput rečeno, riječ putina na ruskome znači sezona ribolova.
Varate se ako mislite da me zanima Putin i značenjske implikacije njegove novinske fotografije. Ako se raznorazni sveti oci slikaju sa svojim purpurnim kapama, tiarama, turbanima, tuljcima i fesovima na glavama – tim simboličkim falusima – jasno signalizirajući da je u pitanju vjekovno, potentno bratstvo (Bog je muško!) – zašto onda Putin ne bi svojim najprivrženijim macho fanovima, onim brojnim ruskim neonazi bandama, odaslao sličnu ljubavnu poruku. Ako su prije osam godina potrošene stotine tona papira i milijuni dolara, kada se zavrtjela narodna lutrija Clinton-Lewinsky, i ako se cijela Amerika sjatila da mjeri promjer mrlje zaostale od Clintonove sperme na Monikinoj haljini, zašto onda Putin ne bi javno ljubio mokru i sklisku jesetru?! Ako Mihail Gorbačov, nakon što je izreklamirao Pizza Hut, momentalno reklamira Luis Vuitton putne torbe (ovjekovječen aparatom Annie Leibovitz), zašto se Putin ne bi slikao s anonimnom kaspijskom jesetrom?!
Ako je Nicolas Sarkozy našao kompatibilnog biografa u književnici Yasmini Reza, zašto Putin ne bi našao kompatibilnu utjehu u ribi!
Zapravo, ne zanima me ni Putin, ni riba, nego glad, glad za eksponiranjem. Što je induciralo tu masovnu glad? Još prije dvadesetak godina pravila ponašanja nalagala su posve suprotno. U moje vrijeme pričati o sebi, iznositi javno podatke iz intimnog života, intimizirati se s nepoznatim ljudima i pokazivati interes za tuđi privatni život – sve se to smatralo prostaklukom i nedostatkom kućnog odgoja.
Kako se odjednom dogodilo da prostakluk postane dio – kućnog odgoja?
Kada sam se davno prvi put obrela u Moskvi, moji ruski prijatelji držali su se nepisanog pravila: čim manje govoriš o sebi, policijski fajlovi bit će tanji. Kako to da danas svi kao da hrle da napune nevidljive policijske fajlove? Kako to da bivšu aždaju totalitarnog sistema, Big Brothera, danas svi tretiramo kao kućnog ljubimca? Zar nitko više na ovome svijetu ne boluje od paranoje? Stranci koji žive u Holandiji obično ponavljaju jednu pritužbu na Holanđane: žale se da ih Holanđani nikada ili veoma rijetko pozivaju u svoju kuću. Kažu da je razlog tomu protestantska kultura koja privatnost, i pravo na privatnost, smatra jednom od svojih temeljnih vrijednosti. Možda je i tako, ali zato sve što želite saznati o Holanđanima ionako stoji izvješeno na njihovim ulaznim vratima. Dovoljno je da stranac prošeće po stambenim naseljima u predgrađima i na ulaznim vratima nađe izvješene fotografije stanara, fotografske izvještaje s njihovog godišnjeg odmora, obiteljske žanr scene s djecom (prava poslastica za pedofile!), slikarije djece, stihove koje je ispisao poetski nastrojeni stanar, izvješća o rođenju prinove, fotografije prinove, izvješća o smrti člana obitelji…
Mediji su inducirali glad u milijunima običnih smrtnika i pumpaju tu glad sve više. I opća glad za samoeksponiranjem je sve veća. Milijunima anonimnih lakomaca možda nisu lako dostupne naslovne stranice svjetskih novina ili udarne vijesti na televiziji – kao što to jesu Paris (Hilton) i Putinu – ali su anonimni pronašli svoje medije: mobilne telefone, internet, blogove, websiteove, internetske forume, televizijske programe u kojima nastupaju kao “gladijatori” našega vremena.
Ako ni to nemaju, preostaje im ulica kao medij: u Amsterdamu svi znaju za onog Amsterdamca koji povremeno, gol kao od majke rođen, projuri ulicama na koturaljkama. Oni pak posve potuljeni, što žive po predgrađima, sjest će na male motore bez auspuha i uporno zujiti noću po tihim naseljima da bi probudili ljude i upozorili ih da i oni postoje.
Paradoks je u sljedećem: što više jedemo, to smo više gladni. Što imamo više mogućnosti da upišemo svoje ime na mapu svijeta, to je strah od nestajanja veći.
Što više tragova o vlastitu postojanju ostavljamo iza sebe, tragovi se brže brišu. Što više knjiga objavljujemo, one se brže zaboravljaju; što više filmova gledamo, nismo se u stanju sjetiti niti njihovih naslova.
Jedno od američkih svučilišta započelo je projekt otkupljivanja arhiva poznatih pisaca koji pišu na engleskom jeziku. Neki mladi pisci, ti koji još nemaju ni biografiju, pa konzekventno tomu ni arhiv, unaprijed su prodali svoje buduće arhive tom sveučilištu. Odakle taj paničan strah od nestajanja, kada, kažu, ne samo da živimo duže, nego su i mogućnosti da ostavimo dokaze o svome postojanju nesravnjivo veće? Iza naših predaka ostajalo je svega nekoliko fotografija, obično obiteljskih.
Mi danas bilježimo apsolutno sve: naše zaćeće, naš život u majčinoj utrobi, izlazak iz majčine utrobe, igre, odrastanje, svaku minutu, svaki mjesec, svaku godinu, operaciju, izlet, seksualni čin, vađenje zuba, posjet koncertu – apsolutno sve.
Čak i ako sami to ne činimo, na rekordiranju naše biografije rade mnoge službe: negdje je zabilježena svaka naša kupovina avionske karte, večera, kupovina cipela, posjet liječniku… A kada sve snimimo, presnimimo, kada sve zabilježimo, kada naši arhivi budu puni i prije našeg faktičnog rođenja, postoji veliki rizik da ćemo se svi, zajedno sa zemaljskom kuglom, raspuknuti kao golema, prepunjena plastična vreća. Iza svakoga od nas ostati će gomila fotografija, mobitela, video vrpci, video zapisa, filmova, digitalnih zapisa, računa… Možda iz tog smeća proviri i fotografija nepoznatog muškarca ledena pogleda koji ljubi ribu. Ali dok se ne dogodi globalni prasak, utažujmo našu glad, eksponirajmo se, neka nas ništa ne sprečava u tomu, jer živi smo očito samo onda kada drugi znaju za nas!
Usput rečeno, istoga dana kada su novine prenijele fotografiju Putina koji ljubi ribu, medicinski časopis The Lancet objavio je poražavajuće rezultate jednog istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije. Ispostavlja se, naime, da trećina čovječanstva pati od nekog oblika mentalnog poremećaja. Dvije trećine ljudi od te zastrašujuće brojke ne prima nikakvu stručnu pomoć. Kakve sad veze ima Putin koji ljubi ribu i onih 30 posto čovječanstva koje je mentalno poremećeno? Veza je u disbalansu.
Dok je trideset posto čovječanstva zbog gladi, siromaštine, ratova i boleština zaista ludo, dotle drugi dio svijeta – luduje!
A kad smo već kod ludovanja, imam jednu fotku na kojoj ljubim jednu impresivnu vertikalu – jedan kaktus – pritom javno, u Huntington Gardens u Los Angelesu, u jednom od najvećih kaktusnjaka na svijetu. Ako ste zainteresirani da je objavite, samo javite.
Dubravka Ugrešić