Zen učitelj Hošin je godinama živio u Kini. Potom se vratio u sjeveroistočni dio Japana, gdje je podučavao svoje učenike. Kada je bio vrlo star, ispričao im je priču koju je čuo u Kini. Ovo je ta priča:
Jedne godine, dvadeset petog decembra, učitelj Tokufu, koji bješe veoma star, reče svojim učenicima: „Sledeće godine u ovo doba više neću biti živ, stoga bi narednih godinu dana valjalo pažljivo da se ponašate prema meni.”
Učenici su mislili da se on šali, ali pošto je Tokufu bio učitelj velikog srca, cijele te godine su se veoma lijepo ophodili prema njemu.
Određene večeri, uoči isteka te godine, Tokufu zaključi: „Bili ste dobri prema meni. Napustiću vas sjutra poslijepodne, kada snijeg prestane da pada.”
Učenici su se smijali, vjerujući da on usled starosti počinje da bulazni, pošto je ta noć bila vedra i nije bilo izgleda za sniježne padavine. Ali, u ponoć je snijeg iznenada počeo da pada, a sledećeg dana učitelj se nije pojavio, iako su ga svuda tražili. Naposletku se zaputiše do sobe za meditaciju. Tamo ga pronađoše mrtvog.
Pošto im je ispričao ovu priču, Hošin objasni svojim učenicima: „Nije neophodno da zen učitelj predskaže svoju smrt, ali ako želi, on to može.”
„Možeš li ti?” upitao je neko.
„Da,” odgovori Hošin. „Pokazaću vam šta ja mogu za sedam dana.”
Niko od učenika mu nije povjerovao, štaviše većina je, kad ih je Hošin sledeći put pozvao, već bila zaboravila na ovaj razgovor.
„Prije sedam dana,” primijeti, „rekao sam vam da ću vas napustiti. Običaj je da se napiše oproštajna pjesma, ali ja nijesam ni pjesnik ni krasnopisac. Neka neko od vas zapiše moje poslednje riječi.”
Njegovi sljedbenici mislili su da se šali, ali jedan od njih ipak uze da zapisuje.
„Jesi li spreman?” upita Hošin.
„Da, učitelju,” odvrati ovaj.
Hošin je doslovce kazivao u pero:
Iz svjetlosti sam došao
I u svjetlost se vraćam.
Šta je to?
Pjesma je bila za stih kraća od uobičajene strofe od četiri stiha, tako da je učenik rekao:
“Učitelju, nedostaje nam jedan stih.”
Riknuvši poput pobjedničkog lava, Hošin još izusti: “Ka”, i umre.