Asimetrija, Silvija, asimetrija
Asimetrija, Silvija, asimetrija. Silvija se nasmijala – rekla mi je: izvadi sebi lijevo oko i eto ti savršene asimetrije – svi će primijetiti tu rupu. Silvija se i ovdje ponekad šali, ne kao ranije, ne kao često, ne kao tamo, ali ipak. Asimetrični buket cvijeća, asimetrični kolač, asimetrični automobil (šta će ti retrovizor – Silvija je bila užasnuta, šta si to uradio, to je kažnjivo, je li te neko vidio?), asimetrične građevine, stepeništa, baka u prodavnici. Nijesam uspio. Nekoliko dana sam pokušavao dok šetam da učinim nešto, ali nijesam uspio. Previše ih je bilo. Previše trgovaca, turista, policajaca. Nervozan, svakog dana, vraćao sam se u stan. Da li me je strah promjene – pitao sam se i mislio da li je bolje da se vratim prozoru, isto tako simetričnom. Da li sam kukavica, plašim li se trgovaca, bankara, turista, policajaca, polumrtvih i mrtvih riba i morskih plodova? Pitao sam se i mislio da li je bolje da se vratim TV-u. Kada bi osjetila, uveče kada se vrati, da sam nervozan, Silvija bi se smijala. Zašto se smiješ – pitao sam je.
– Sam si rekao da je sve dobro – rekla je, smijala se.
– I da je smrt djeteta dobra, jer se u protivnom ne bi desila – rekla je, smijala se.
– I te polužive ribe, morski plodovi, ljudi koji čekaju u redu, strpljivi. Sve je dobro, kako si ti rekao – govorila je Silvija i smijala se.
Tako mi i treba – pomislio sam. Tako mi i treba.