I tako, šetam
I tako, šetam. I ne razumijem, Silvija. Nekada je dovoljno da se vidi. Gledam dva starca i mogu da zamislim bilo šta, bili su ljubavnici, ili neprijatelji, voljeli istu ženu, mrzjeli jedan drugog strasno, pa se umorili. Ili, djevojčica vuče za ruku majku koja razgovara sa prijateljicom i ne obraća pažnju na nju. Silvija je mogla, nekada, nekom djetetu da ponavlja istu priču u nedogled, a uvijek ponešto u priči da izmijeni i uvijek da se nešto krevelji i uvijek da na molbu hoću opet ili tako nešto, ne odbije, ne kaže: dosta je više, drugi put, vrijeme je da se spava. Ovdje nijesam imao prilike da je vidim da razgovara sa djecom, djecu nijesmo poznavali, možda ona i jeste, ali ja ne. Osim Silvije nikog nijesam znao, i nijesam ni želio da upoznam.