Koliko je sve to normalno
Koliko je sve to normalno – rekao sam Silviji. Sjećam se jednog društva, znaš ono, drugovi, pa njihove cure, pa sve zajednički izlasci, šta znam, izleti u prirodu, i tako, roštilj, košarkaške utakmice, kokice, onda su kumovali jedni drugima, pa svadbe, pokloni, ko kome šta i to, i onda su se sve manje gledali, uspješni, manje uspješni, djeca, bez djece, lošije ocjene, lošiji teniser, bolja balerina, i sve tako i sve tako dok u jednom trenutku nijesu počeli da se mrze.
– Danas sam nešto shvatio – rekao sam Silviji očekujući da me pita šta.
– Šta? – pitala je Silvija, ali znam da je to učinila iz čiste kurtoazije. Šta si shvatio?
– Da je sve to potpuno normalno.
– Šta?
– Pa to, mržnja, zavist, ljubomora. Ljudi.