Kada nekome tko mi prvi puta dolazi u posjetu trebam objasniti gdje stanujem, kažem:
– To je barem lako. Između benzinske pumpe i džamije.
Kažem to i svaki puta se začudim. Ta ikonografija benzinska pumpa i džamija – precizno odražava suštinu života u sivom gradskom prstenu koji čuva muzejsko srce Amsterdama. Stambena naselja koja se kao ključevi nižu na kružnu metro liniju sva izgledaju više-manje isto. Slavni holandski arhitekti kao da su potpisali tajni dogovor da nikada ne sagrade ništa što bi moglo ugroziti ljepotu centra.
Sva naselja imaju settlersku funkcionalnost: samouslugu koja se zove “Albert Hein”, auto školu (settlerima treba auto škola), kemijsku čistionicu, ponekad radnju s tehničkom robom (doseljenici kupuju video rikordere, frižidere i televizore) i voćarnice, koje uglavnom drže Turci.
Tu su i male radnje za uramljivanje slika (koje obično drže settleri kako bi drugi settleri mogli uramti ‘svoje slike’, a slike su prvi simbol doma), frizer, često trgovina s bojama i sitnim alatom (settleri farbaju zidove, uglavljuju rolete, barataju s čavlima, čekićima i sličnim). Takva naselja imaju mali park, igralište za djecu, sjenicu s klupama za settlerske žene da prisjednu i ‘ćakulaju’ dok nadziru djecu pogledom, krčmu za muškarce. Ponegdje fontana u aranžmanu s besprimjerno lošom skulpturom, proizvodom socijalističke umjetnosti koja mora biti razumljiva i lijepa svima – i to je sve.
U bivšoj trgovačkoj hali, prostoru koji im je za okupljalište namijenio grad Amsterdam, bosanski izbjeglice izgradili su od iverice minijaturnu repliku naselja. U amsterdamskoj hali Bosanci su lakim pregradama od iverice napravili krčmu sa stolovima za kojima muškarci igraju šah i karte, igraonicu za djecu, frizerski salon za žene (gdje Ferida šiša klijentice za pet guldena), džamiju i malu trgovinu gdje se mogu kupiti ‘minasica’, sudžuk i bosanska šljivovica. Ova bosanska doll house ukrašena je orijentalnim ukrasima, ili se barem čini da su orijentalni.
Život u naseljima ne može se nazvati provincijskim. Provincijski život ima svoje navike, kvalitetu i boju. Život u rubnim amsterdamskim naseljima obojan je melankolijom odsustva boje, melankolijom mega promašaja. Naselja koja su izgrađ
ena u socijalistički orijentiranim šezdesetim godinama obećavajući svijetlo, čisto,
prostrano i komotno stanovanje dostupno svima, danas su geta naseljena imigrantima.
Imigranti – Marokanci, Turci, Surinamci – u svojoj potrazi za boljim životom danas kusaju urbanističku retroutopiju. Život u tim naseljima nepopravljivo je settlerski, takav kakav je i bio, na istim tim mjestima, prije nekih osam stoljeća, kažu.
Život na rubovima Amsterdama mogao bi biti bilo gdje drugdje. Promatrača progoni osjećaj da bi stanovnici već sutra mogli sklopiti svoj šator, ugasiti vatru, poravnati pijesak za sobom i uputiti se nekamo drugdje. A oaza s benzinskom pumpom i džamijom dočekat će neke druge putnike namjernike. Kada zapuhne jak vjetar, kada vjetar zalamata duge halje marokanskih žena i muškaraca, kada promatrač ulovi u zubima zrnce pijeska, ova zamišljena slika postaje uvjerljivijom.
Dubravka Ugrešić