Rijetko, baš rijetko se dešava da sasvim obični ljudi poput Džona i mene iznajme drevnu građevinu za dane ljetnjeg odmora.
U palati iz kolonijalnog doba, sa dugom porodičnom pričom, nalik kakvoj duhovima naseljenoj kući, dostići vrhunac romantike – od sudbine tražiti tako nešto, bilo bi previše!
Ipak ću ponosno izjaviti kako u vezi sa tim postoji nešto veoma čudno.
Zašto bi, inače, zakupnina bila tako niska? I zašto je kuća tako dugo zjapila prazna?
Naravno, dok ovo govorim, Džon se smije, ali to se očekuje u braku.
Džon je beskrajno praktičan čovjek. Nema on strpljenja za priču o sudbinskim pitanjima, za silan užas koji sujevjerje može izazvati, i podsmijehne se otvoreno pomenu detalja koji se ne mogu osjetiti i vidjeti i logički objasniti.
Džon je ljekar, i možda – (ja, naravno, ovo ne bih rekla pred živom dušom, ali ispred mene je samo papir, veliko olakšanje za moju dušu – ) možda je to jedan od razloga zbog kojeg se ne oporavljam dovoljno brzo.
Zamislite, on ne vjeruje da sam bolesna!
I što ja tu mogu da uradim?
Ako ljekar koga veoma uvažavaju, i koji je pacijentkinjin muž pri tome, uvjerava prijatelje i rođake ne samo da je s pacijentkinjom sve u redu već i da je tek prolazna depresija u pitanju – blaga sklonost histeriji – što ja tu mogu da uradim?
Moj brat je ljekar takođe, uvažen kao i muž, i sasvim se slaže.
Tako ja uzimam fosfate i fosfite – ovisno o tome koje je doba dana u pitanju, i sredstva za jačanje, i mijenjam mjesto boravka, i izlazim na vazduh, i vježbam i sasvim mi je zabranjeno da “radim” dok se ne budem oporavila.
Lično, ja se ne slažem sa načinom na koji me liječe.
Lično, ja vjerujem da bi mi odgovarajući posao, uz uzbuđenje i promjene koje donosi, prijao.
Ali, što ja tu mogu da uradim?
Pisala sam jedno vrijeme iako protiv njihove volje i, jeste, prilično me iscrpilo – jer moralo je da bude u tajnosti, ili bih bila ljutito prekorena.
Ponekad mi se čini kako bih ovo stanje lakše podnosila uz manje suprotstavljanja i više društva i podstreka – ali Džon kaže da će mi najgore biti dok budem razmišljala o stanju u kojem sam se našla, i ja priznajem da takve misli učine da se osjećam loše.
Ali da ostavim tu priču po strani i kažem nešto o kući.
Najljepša je na svijetu! Na prilično je usamljenom mjestu i uzdiže se daleko od puta, čitave tri milje udaljena je od sela. Podsjeća me na neka mjesta u Engleskoj o kojima sam čitala, jer postoje živice i zidovi i kapije koje se zaključavaju, i nekoliko malih odvojenih kuća za baštovane i druge radnike.
Bašta je preslatka! Nikada nijesam vidjela takvu baštu – veliku i sjenovitu, ispresijecanu uredno oivičenim stazama, i prekrivenu čokotima pažljivo potkresane vinove loze ispod kojih se može sjesti na klupe.
Nekada su tu postojali i staklenici, ali oni su zapušteni sada.
U pitanju je bio nekakav zakonski problem, čini mi se, nešto u vezi sa nasljednicima i sunasljednicima; u svakom slučaju, mjesto je godinama prije našeg dolaska bilo prazno.
Ovaj dio priče mogao bi pokvariti uvod o sablasnosti, bojim se, ali nije me briga – postoji nešto čudno u vezi sa ovom kućom – osjećam to.
Jedne mjesečinom obasjane noći pričala sam Džonu o tome, ali, rekao je da je samopromaja u pitanju i – zatvorio prozor.
Ponekad se na njega naljutim bez pravog razloga. Ovako osjetljiva nikada nijesam bila. Stanje u kojem sam se našla zasigurno je uzrok svemu.
Ali Džon kaže da ću, ako se budem ponašala tako, zapustiti samokontrolu koja je u mom stanju neophodna; tako se ja mučim i kontrolišem – pred njim, barem, i to me veoma iscrpljuje.
Nimalo mi se ne sviđa naša soba. Željela sam onu na prizemlju iz koje se izlazi na verandu, po prozoru joj se propinju ruže, i krase je slatke starinske zavjese! Ali Džon za to nije htio ni da čuje.
Rekao je da ta soba ima samo jedan prozor i nedovoljno prostora za dva kreveta i da u blizini nema druge sobe u koju bi mogao da se smjesti.
Veoma je pažljiv i pun ljubavi, i ne dozvoljava mi ni da se pomjerim ukoliko to nije prijeko potrebno.
Ja imam precizno određen raspored za svaki sat u svakom danu; on me lišava svih briga i bila bih beskrajno nezahvalna ukoliko ne bih cijenila njegove napore.
Rekao je da smo ovamo došli isključivo zbog mene, da se ja moram sasvim odmoriti i udisati najčistiji vazduh na svijetu. “Vježbaj koliko ti snaga dozvoljava, draga moja”, rekao je on, “potrudi se da redovno jedeš; ali ovaj vazduh moraš stalno udisati”. Tako smo uzeli dječiju sobu na najvišem spratu kuće.
Soba je prostrana, ispunjena svježim vazduhom, zauzima gotovo čitav sprat, prozori su joj okrenuti na sve strane svijeta, vazduha i sunčeve svjetlosti ima u izobilju. Prvo je to bila dječija soba, potom soba za igranje i fizičku aktivnost, ako sam dobro zaključila; jer prozori su zaštićeni rešetkama, ima i obruča i kanapa koji su pričvršćeni za zidove.
Tapeta izgleda kao da je kroz sobu prošla četa dječaka. Iznad gornjeg dijela kreveta na kojem spavam, djelovi tapete su oguljeni – sve do mjesta do kojeg doseže moja ruka kada je podignem uvis, i na suprotnoj strani, ali nisko, sasvim nisko. Nikada u životu nijesam vidjela ružniju tapetu.
Jedna od onih razigranih vrištećih šara koja svojom nakaznošću poriče postojanje bilo kakve umjetničke vrijednosti.
Svojom sumornošću umoriće vam oko ako krenete pažljivo da je posmatrate, naglašena je tako da vas stalno iritira; navodi vas da joj se uvijek iznova vraćate, i ukoliko se odlučite, bar na kratko, da pogledom pratite uboge nepredvidljive spirale, opažate kako se one iznenada bacaju u ponor – pod neobuzdanim uglovima, u nizu nepredvidljivih kontradiktornosti.
Boja izaziva gađenje, odbija vas odvratnošću; titrajuća prljavo žuta, na nekim mjestima posustala je pod rijetkim sunčevim zracima.
Na drugim mjestima je sumorna pa plamteće narandžasta ili bolesno sumporasta.
Nije čudo što su je djeca mrzjela! I ja bih je mrzjela da sam predugo morala da ostanem u njoj.
Čujem Džona, penje se uz stepenice, i ja ove papire sakriti moram – on mrzi kada napišem ijednu riječ!
Ovdje smo već nedjeljama i, od prvog dana, nijesam osjetila potrebu da pišem.
Sada sjedim pored prozora u ogavnoj dječijoj sobi i ne postoji nešto što me može spriječiti da pišem ukoliko to poželim, osim nedostatka snage, možda.
Džon je odsutan čitav dan, ponekad i noću, kada se desi neki ozbiljan slučaj.
Kako je dobro što ja nijesam ozbiljan slučaj!
Ali problemi koje imam sa živcima deprimirajući su.
Džon ne zna koliko ja patim. Džon zna da ne postoji razlog zbog kojeg bih trebala da patim. To njegovom miru doprinosi sasvim.
Naravno da je u pitanju samo nervna napetost! Ali pritiska me tako da ne mogu ni jednu od dužnosti vršiti!
Htjela sam da budem od pomoći Džonu, da mu ugodim sasvim, a postala sam pravi pravcati teret!
Niko mi povjerovao ne bi kad bih ispričala sa kakvom mukom i to malo posla uradim – obući se, obaviti kućne poslove, i još ponešto.
Prava je sreća što je Meri tako pažljiva sa bebom. Beba je tako draga!
Pa ipak ne mogu da budem s njim – to me čini nervoznom!
Pretpostavljam da Džon nikada u životu nije bio nervozan. Kada govorim o žutoj tapeti on se samo smije!
Prvo je planirao da odlijepi tapetu, ali je kasnije zaključio kako dopuštam da me ta ideja obuzme i da za pacijentkinju mog tipa od povlađivanja ništa gore nema.
Rekao je da bi poslije promjene tapete insistirala na okviru od kreveta, a onda i rešetkama na prozorima, i malenim vratima na vrhu stepenica, i tako dalje.
“Na ovom mjestu ti je dobro,” rekao je, “i, iskreno, draga moja, ne želim da renoviram kuću zbog tri mjeseca koja ćemo u njoj provesti.”
“Hajde da pređemo na prizemlje onda,” rekla sam, “tamo su sobe tako lijepe.”
Zagrlio me je i nazvao slatkom dragom guskom, i rekao kako bi prešao u podrum, ako bih ja to poželjela – i kako bi ga sam okrečio.
Ali, sasvim je u pravu kada pominje krevete i prozore i ostalo.
Soba je prozračna i ugodna, tu spora nema i, naravno, zar bi mi palo na pamet da zbog svog hira remetim njegov odmor?
Soba polako počinje da mi se sviđa – ali ne i užasna žuta tapeta!
Kroz jedan prozor mogu da vidim vrt, misteriozno drveće pod kojim se nakrivljuje misteriozna sjenka, neobuzdano izrasle staromodne cvjetove, žbunove i čvornovata stabla.
Kroz drugi se pruža divan pogled na luku i mali skroviti pristan koji pripada imanju. I na lijepu sjenovitu stazu koja vodi od kuće do pristana. Zanesem se tako i zamišljam kako ljudi koračaju tim stazama i drvoredima, ali Džon me je upozorio – dozvoliti ne smijem da me obuzme mašta! On kaže da sa mojom moći umišljanja i sklonosti ka izmišljanju priča, nervna napetost može izazvati razne vrste uzbuđenja, i da treba da koristim dobru volju i zdrav razum kako bih tu sklonost kontrolisala. Pokušavam ja to.
Ponekad razmišljam kako bi, da sam bar malo bolje, i da mogu bar kratko da pišem, iscrpljujuće ideje prestale da me muče i dozvolile mi da se odmorim.
Ali prilično se umorim dok pokušavam, to uviđam.
Tako je obeshrabrujuće što ne postoji neko ko bi me posavjetovao i podržao u pisanju. Kada se budem oporavila kako treba, Džon je rekao da će pozvati rođake Henrija i Juliju u posjetu; ali on kaže da za sada prisustvo tih ljudi kod mene može izazvati sasvim suprotan efekat.
Želim da budem bolje – što prije!
Ali ne smijem da razmišljam o tome. Tapeta me posmatra kao da zna kakav zao uticaj ima na mene!
Ima jedno mjesto na toj tapeti gdje šara visi poput slomljenog vrata i dva oka, izbečena i razgoračena, kao da naopačke izvrnuta zure.
Ljuti me njena drskost i neposustajanje! Gore i dolje i na sve strane, šare se uspinju i obrušavaju, a dva izbečena, razgoračena oka zure li zure. Postoji jedno mjesto gdje tapete nijesu simetrično nalijepljene, i oči se spuštaju, jedno ispod drugog, jedno malo niže od drugog.
Nikada ranije na neživom objektu nijesam otkrila toliko izraza, a svi mi znamo koliko izraza imati mogu! Nekada davno, običavala sam ležati budna i nalaziti više zabave i užasa u naizgled ispraznom zidu i jednostavnom namještaju nego što bi veliki broj djece nalazio u prodavnici igračaka.
Sjećam se kako mi je s naklonošću namigivala kvaka naše stare komode, a postojala je i stolica koja je uvijek bila poput prijatelja zaštitnika.
Ako bi kakav drugi predmet izazvao strah, znala sam da uvijek mogu sjesti u tu stolicu i biti sigurna.
Namještaj u sobi je sasvim neusklađen – bez detaljnog plana bio je prenesen s prizemlja. Pretpostavljam da su, dok je ova soba korišćena kao igraonica, morali da iznesu dječije stvari napolje, i to je sasvim razumljivo! Nikada nijesam vidjela sobu uništenu kao što je ova!
Tapeta je, kao što sam već rekla, oguljena na nekim mjestima, a držala se tako čvrsto – bila im je potrebna izdržljivost, ali i mržnja dok su je vukli!
A onda i pod koji je izgreban i izbušen i iskrzan, na nekim mjestima površno popravljen, i veliki teški krevet koji je sve što smo u sobi zatekli – kao da je kroz nju prošla četa dječaka.
Ali to mi ne smeta – jedini problem je tapeta.
Evo stiže Džonova sestra. Draga djevojka, tako je pažljiva prema meni! Moram da prestanem kako me ne bi uhvatila da pišem.
Ona je savršena i predana domaćica, i ne nada se nekoj drugoj profesiji. Ja vjerujem, zaista, da ona misli kako sam se od pisanja razboljela!
Ali ja mogu da pišem kada nje nema, i da joj nadgledam kretanje kroz velike prozore ove sobe.
Kroz jedan prozor gledam put, krivudav, osjenčen, ljupki put, dok kroz drugi pogled puca na okolni pejzaž. Lijep je to pejzaž, dominiraju njime visoki brijestovi i pitome livade.
Ova tapeta ima neku vrstu podšare u drugačijoj nijansi, koja je posebno iritirajuća, jer može se razaznati samo pod određenim svijetlom, pa čak i tada ne sasvim jasno.
Ali na mjestima gdje nije izblijedjela i do kojih sunce u svoj jačini doprlo nije – ja mogu nazrijeti čudnu, provocirajuću figuru bez jasnog obličja, koja kao da se krije iza te glupe i upadljive, najupadljivije šare.
Džonova sestra se penje uz stepenice!
Prošao je Dan nezavisnosti! Svi su otišli, a ja sam ostala sasvim iznurena. Majka i Neli i djeca proveli su kod nas nedjelju dana jer Džon je rekao kako bi mi prijalo društvo.
Naravno, ja nijesam ništa radila. Dženi sada vodi računa o svemu.
Ipak, umorila sam se.
Džon je rekao da će me, ako se brže ne oporavim, poslati Viru Mičelu na jesen.
Ali ja uopšte ne želim da idem tamo. Imala sam prijateljicu koja je jednom pala u njegove ruke i rekla mi je da je isti kao Džon i moj brat, ili još gori.
Osim toga, umorilo bi me da putujem tako daleko.
Postajem užasno razdražljiva i svadljiva, nevoljna da uradim bilo šta.
Plačem bez određenog razloga, plačem bez prestanka.
Naravno, ne kada je Džon tu, ili neko drugi, već kada sam sama.
Najčešće sam sama. Džon ostaje u gradu zbog ozbiljnih slučajeva, a Dženi je dobra i ostavlja me samu kada to poželim.
Onda šetam kroz vrt ili onim ljupkim puteljkom koji sam pomenula, sjedim na verandi ispod ruža, opustim se, legnem, odspavam.
Uprkos tapeti, u sobi mi je sve prijatnije. Možda baš zbog tapete!
U mojoj mašti tako je živa!
Ležim na velikom nepokretnom krevetu – zakucan je za pod, vjerujem – i čitav sat pogledom pratim vratolomne šare. Uvjeravam vas da je, poput gimnastike, to korisno. Počinjem, da vam i to ispričam, od dna, tamo dolje u uglu gdje je već načeta, i svaki put sam odlučnija – slijediću šaru do neke vrste zaključka!
Malo toga ja znam o zakonima dezena, ali sam sigurna da ova žuta tapeta nije bila osmišljena prema zakonima simetrije, ili preklapanja, ili ponavljanja, ili asimetrije, ili bilo kog drugog pravila o kojem sam nekada nešto čula.
Mogu se i ja jednom pohvaliti da sam bio u pravu. Rudo je, za razliku od prošloga susreta, skočio iza pisaćeg stola i snažno mi prodrmao ruku i potapšao me po ramenu. Ovoga puta nije bilo Gule na drvenoj klupi u ćošku.
Ponavlja se, naravno, po načinu na koji se prostire u prostoru, ali ne drugačije.
Iz jednog ugla kada se posmatra, dominantna figura sasvim se širi, oteklo obličje prostire se na sve strane – u nekoj vrsti “ponizne romantičnosti” koja nagovještava ludilo – kroz gegave pokrete tamo-amo u izolovanim nizovima blesavosti.
Ali, iz drugog ugla gledano, povezuje se dijagonalno, i probija kroz klizave poteze u velike nakošene talase optičkog užasa – poput mnoštva koprcave morske trave razbacane na sve strane.
Ona se kreće horizontalno, takođe, barem se tako čini, i ja se iscrpljujem u pokušaju da dokučim smisao njenog kretanja.
Osmišljavajući ovu šaru iscrtali su horizontalne tačkice koje su nalik okviru oko formiranog širokog središnjeg dijela. I to savršeno doprinosi konfuziji.
Postoji jedan dio sobe u kojem je gotovo netaknuta, i tamo, kada ukrštena svijetla zamru, i kada je samo slabo sunce obasjava, kao da isijavanje osjetiti mogu – beskonačna groteskna figura izranja iz zajedničkog središta i obrušava se u naprasite padove jednakog nemira.
Umorim se dok sve to pratim. Malo ću odspavati.
Ne znam zašto bih ovo napisala.
Ja ne želim.
Ne osjećam se sposobnom.
I znam da bi Džon mislio da je apsurdno. Ali, na određen način, moram reći ono što osjećam i o čemu razmišljam – to bi moglo da bude pravo olakšanje!
Ali napor će biti veći od olakšanja.
Gotovo pola dana, ja sam užasno lijena i svako malo liježem u krevet.
Džon mi kaže da ne smijem da gubim snagu, i tjera me da pijem hladno jetreno ulje i mnogo tonika i ostalog, da ne pominjem pivo i vino i rijetke vrste mesa.
Dragi Džon! On me voli toliko, i mrzi kada sam bolesna. Pokušavala sam da povedem sa njim sasvim iskren i razuman razgovor prije nekoliko dana, i da mu kažem kako želim da me pusti da odem i posjetim rođake Henrija i Juliju.
Ali, rekao mi je da još nijesam sposobna da idem, niti, kada stignem tamo, da boravak podnesem; i nijesam se baš na pravi način za sebe založila, jer, prije nego što sam završila, briznula sam u plač.
Polako me napušta sposobnost da normalno promišljam, valjda od silne napetosti. Nervne napetosti, pretpostavljam.
Dragi Džon me podigao u naručje, odnio me gore, položio na krevet, sjeo pored mene i čitao mi dok mi glava nije klonula.
Rekao je da sam njegovo srce i utjeha i sve što ima, i da se zbog njega oporaviti moram, da ostati moram u dobrom zdravlju.
Rekao je da sama sebi najbolje mogu pomoći, da moram koristiti snagu volje i samokontrolu i da ne smijem dozvoliti da me luckaste misli zanesu.
Jedna utjeha ipak postoji, jer beba je srećna i dobro je, i ne mora da provodi vrijeme u dječijoj sobi sa užasnom tapetom.
Da se mi nijesmo u nju smjestili, siroti dječak bi sigurno morao! Kakav je užas izbjegao! Nikada ne bih dozvolila, ni za šta na svijetu, da moje dijete, osjetljivo malo biće, živi u takvoj sobi.
Nijesam o tome prije razmišljala, ali dobro je ipak što me Džon ovdje drži, jer ja sve to mogu podnijeti lakše od bebe, shvatate?
Naravno, taj im problem više ne pominjem – isuviše sam mudra – ali o svemu pažljivo vodim računa.
U toj tapeti postoje neke stvari za koje niko osim mene ne zna, niti će ikada saznati.
Ispod gornje šare, još uvijek nejasni obrisi sve se direktnije naziru.
Uvijek je u pitanju isti obris, ali ne samo jedan – čitavo mnoštvo se nazire.
Kao da se neka žena pojavila i puzi iza te šare.
Nimalo mi se to ne sviđa. Pitam se – počinjem da mislim – poželim da me Džon odvede odavde!
Džon je mudar i mnogo me voli, i zato je sa njim teško pričati o mom slučaju.
Ali, prošle večeri sam pokušala.
Veče je bilo obasjano mjesečinom. Mjesec obasjava sobu noću, snažno poput sunca danju.
Mrzim ponekad da je gledam, uvlači se sasvim polako, i uvijek prodre sasvim unutra kroz jedan ili drugi prozor.
Džon je spavao i nijesam htjela da ga budim, pa sam mirovala i posmatrala mjesečinu na nemirnoj tapeti dok nijesam počela da osjećam jezu.
Slaba figura iza kao da je drmala šaru, kao da je željela da izađe.
Lagano sam ustala i poželjela da osjetim i vidim da li se tapeta stvarno pomjera, a kada sam se vratila Džon je bio budan.
“Što je bilo, djevojčice moja?” rekao je. “Nemoj da ustaješ – prehladićeš se.”
Pomislila sam da je pravi trenutak da razgovaramo, i rekla sam mu kako mi ovdje nije dobro i kako želim da me odvede.
“Ali, draga, zašto!”, rekao je, “Naša zakupnina će isteći kroz tri nedjelje i ja zaista ne znam kako da prije odemo odavde.”
“Popravke u kući nijesu završene i ja jednostavno ne mogu otići sada. Naravno, ako bi ti bila u kakvoj opasnosti, ja bih bez ijedne riječi otišao, ali, draga, ti si stvarno bolje, primjećivala to ili ne. Ja sam doktor, draga, i ja znam. Popravila si se i dobila boju, bolje jedeš, sada sam manje opterećen kada razmišljam o tebi.”
“Uopšte se nijesam popravila,” rekla sam, “nimalo; moj apetit je možda bolji uveče kada si ti ovdje, ali je gori ujutru kada tebe nema!”
“Dražesna moja!” rekao je i zagrlio me čvrsto, “ona će biti bolesna onoliko koliko želi da bude! Hajde da radimo na tvom oporavku tako što ćeš otići na spavanje. O svemu ćemo razgovarati ujutru!”
“A ti nećeš otići?” pitala sam sumorno.
“Zašto, zar bih mogao, draga moja? Još samo tri nedjelje i onda ćemo otputovati na nekoliko dana dok Dženi ne sredi kuću. Draga, stvarno ti je bolje!”
“Možda sam fizički bolje” – počela sam i zaćutala, jer sjedjeo je pravo, kruto i gledao me odlučnim, prijekornim pogledom, pa više nijednu riječ nijesam progovorila.
“Draga moja,” rekao je, “molim te zbog našeg djeteta i mene, i tvog života, prije svega, da nijednom, ni za trenutak ne dozvoliš da ti ta misao uđe u glavu! Ne postoji ništa tako opasno, tako opčinjavajuće, za narav kakva je tvoja. Lažna je to i luckasta uobrazilja. Zar mi, kao doktoru, ne vjeruješ kada ovako govorim?”
Po tom pitanju više ništa nijesam rekla. Mislio je da sam odmah zaspala, ali nije bilo tako. Ležala sam tako satima pokušavajući da dokučim da li se prednja i zadnja šara zaista pomjeraju u isto vrijeme ili ne.
Šara poput ove, pod dnevnim svijetlom, ne prati slijed, opire se zakonu, što je beskrajno uznemirujuće za normalni um.
Sama boja je dovoljno gnusna, dovoljno nedokučiva, i zbunjujuća sasvim, ali šara je glavni uzrok mojih muka.
Taman pomisliš da si joj uhvatio početak i kraj, i taman dok si sasvim obuzet prateći njen trag, ona se naglo prevrne i opet si na početku. Opali te po licu, obori na pod, zaskoči te. Poput lošeg sna.
Spoljašnja šara je u znaku cvjetne arabeske, podsjeća na pečurke. Zamislite, ako možete, spojene pečurke, neprekinuti niz pečuraka, kako pupaju i izniču u slijedu beskrajnih vijuga – tako baš, nešto poput toga.
Zapravo, ponekad je tako!
Postoji jedna značajna pojedinost u vezi sa ovom tapetom, nešto što osim mene niko ne primjećuje, a to je da se tapeta mijenja u saglasju sa jačinom svijetla.
Kad se sunce probije kroz istočni prozor – uvijek budite spremni na prvi, direktni zrak sunca – mijenja se tako brzo da to ne mogu vjerovati sasvim.
Zato je uvijek posmatram.
Pod sjajem mjeseca – kada mjesečina obasja čitavu sobu – nikada ne bih rekla da je u pitanju ista tapeta.
Tokom noći, pod bilo kakvim svijetlom, u sumrak, pod svjetlošću svijeća, svjetlošću lampe, i, najgore od svega, pod mjesečevom svjetlošću, pretvara se u rešetke! A žena iza rešetki nazire se jasno da jasnije ne može biti.
Nijesam shvatala dugo vremena kakav je to obris što se ispod nazire, ali sada sam sasvim sigurna da je u pitanju žena.
Tokom dana ona je pokorna, mirna. Umišljam da zbog šare ona tako miruje. Tako je zagonetna. Mirujem tako, sat vremena pratim.
Sve češće se odmaram sada. Džon kaže da je to dobro za mene, i da spavam što duže mogu.
Zaista, on me je naučio tome – natjerao me da poslije svakog obroka odmorim sat vremena.
To je veoma loša navika jer, kako ste i sami shvatili, ja uopšte ne spavam.
A tako zabluda postaje sve veća jer ja im ne govorim da sam budna – o ne!
Stvar je u tome što sam počela da se bojim Džona.
Ponekad mi djeluje veoma čudno. I Dženi ima taj neobjašnjivi pogled.
Padne mi na pamet ponekad, poput naučne hipoteze – da je tapeta u pitanju možda!
Posmatrala sam Džona kada on to ne vidi, i kada ulazi u sobu pod najnaivnijim izgovorima, i nekoliko puta sam ga uhvatila kako gleda tapetu! I Dženi, takođe. Jednom sam je uhvatila kako je dodiruje.
Ona nije znala da sam u sobi, i kada sam je pitala tihim, veoma tihim glasom (uzdržanim koliko sam mogla postići), što to radi sa tapetom – ona se okrenula kao da je uhvaćena u krađi, izgledala je prilično ljuta – i pitala me zašto sam je tako prepala!
Rekla je da od tapete ostaju žute fleke, da je našla žute fleke na Džonovoj i mojoj odjeći, i moli nas da budemo pažljiviji!
Zar to ne zvuči naivno? Ali ja znam da je ona izučavala šaru – i odlučila sam: ja ću saznati istinu! Niko drugi!
Život je mnogo uzbudljiviji sada nego što je nekada bio. Shvatili ste već – postoji nešto što očekujem, čemu se radujem, što posmatram. I zaista jedem bolje i mirnija sam nego ranije.
Džonu je tako drago što se oporavljam! Nasmijao mi se prije neki dan, i rekao kako cvjetam uprkos žutoj tapeti.
Uzvratila sam osmjehom. Nijesam imala namjeru da mu kažem da sam bolje zbog tapete – on bi mi se rugao. Možda bi htio i da me odvede.
Ne želim da odem dok ne saznam istinu. Imam još nedjelju dana pred sobom i smatram da je to dovoljno.
Odavno se nijesam osjećala bolje! Ne spavam dugo tokom noći, jer tako je interesantno pratiti kako se stvari razvijaju; ali tokom dana ja prilično odspavam.
Tokom dana je dosadno i zbunjujuće.
Novi izdanak se pojavi na šari svakog dana, i nove nijanse žute počnu da dominiraju. Brojim ih, brojim i brojim, iako sam prilično umorna.
Kako je čudna ta žuta boja, boja tepete! Podsjeća me na sve žute stvari koje sam nekada vidjela – ne lijepe žute stvari poput ljutića, već stare zapuštene, loše žute stvari.
Ima još nešto u vezi sa ovom tapetom – miris! Osjetila sam taj miris u trenutku kada smo ušli u sobu, ali bilo je mnogo vazduha i sunca i nije bilo tako strašno. Iza nas je nedjelja magle i kiše, i bez obzira da li su prozori otvoreni ili ne, miris se osjeća.
Miris je zavladao kućom.
Miris se nadvija nad trpezarijom, krije se u salonu, šunja se u hodniku, strpljivo me čeka na stepeništu.
Ima ga u mojoj kosi.
Kada izađem, ako naglo okrenem glavu i iznenadim ga – eto mirisa opet!
Kako je čudan taj miris! Provela sam sate pokušavajući da ga dokučim, da otkrijem kakav je zapravo.
Nije tako loš – isprva, i veoma je blag, ali veoma, veoma istrajan, najistrajniji miris sa kojim sam se susrela.
Po ovako vlažnom vremenu užasno je, budim se noću i otkrivam kako se nadvio nada mnom.
U početku me je uznemiravao. Razmišljala sam da zapalim kuću – da stanem mirisu na kraj.
Ali već sam se navikla. Jedino što mi pada na pamet je da je taj miris poput boje tapete! Žuti miris.
Na zidu ima jedna mrlja, nisko, sasvim nisko, iznad površine poda. Mrlja koja se širi, dužinom čitave sobe. Pruža se iza svakog komada namještaja, osim kreveta, duga, prava, mrljava linija, koja kao da je brisana, ponovo i ponovo.
Pitam se kako je do toga došlo i ko je to uradio, i zašto je to uradio. Vrtim se i vrtim i vrtim – vrtim i vrtim i vrtim – zavrti mi se u glavi!
Konačno sam nešto otkrila!
Posmatrajući dugo noću, kad se tapeta mijenja, konačno sam saznala.
Prednja šara se mijenja – i to nije čudno! Ona žena iza je trese!
Ponekad mi se učini da ima više žena pozadi, ponekad da je samo jedna, i ona puzi brzo naokolo, i njeno puzanje tu šaru potresa.
Potom se na veoma svijetlim mjestima smiri, a na onim tamnim, hvata se za rešetke i jako ih trese.
I pokušava da prođe kroz njih. Ali nikako ne može da prođe kroz tu šaru – previše je uska, ugušila bi je; mislim da zbog toga ona ima tako mnogo glava.
One krenu da se provlače a onda ih šara davi i okreće naopako, tako da im oči postanu izbuljene skroz!
Ako bi te glave bile prekrivene ili ako bi bile otkinute, ne bi bilo tako strašno.
Ja mislim da ta žena izlazi po danu!
Reći ću vam zašto tako mislim – ali među nama – jer ja sam je vidjela!
Mogu da je vidim nagnem li se kroz jedan od prozora!
To je ta žena, znam ja to, jer ona uvijek puzi, a nećete naići na mnogo žena koje po danu puze.
Vidim je na dugoj osjenčenoj stazi, kako puzi gore-dolje. Vidim je pod tamnom uvijenom vinovom lozom, kako puzi svuda po vrtu. Konačno se pojavio Surijev čovjek.
Vidim je na dugom putu ispod drveća, kako puzi putem, a kada kočija naiđe ona se sakrije iza kupinovog žbuna.
Nimalo je ne krivim. Mora da je strašno ponižavajuće kada vas uhvate da puzite po danu!
Kada puzim po danu ja zaključam vrata. To ne mogu da radim noću, jer znam da bi Džon posumnjao.
A Džona ne želim da uzbuđujem – tako je čudan! Poželim da se preseli u drugu sobu! Osim toga, ne želim da se neko drugi sretne sa tom ženom.
Često se pitam da li je moguće vidjeti je kroz oba prozora u isto vrijeme.
Ali, koliko god brzo da sam se okretala, mogla sam gledati samo kroz jedan!
Ona puzi mnogo brže nego što ja mogu da se okrenem!
Ponekad je gledam, puzi brzo, brzo poput oblaka uskovitlanog divljim vjetrom.
Kada bih samo mogla da odvojim gornji od donjeg sloja! Namjera mi je da u tome uspijem – malo, pomalo.
Otkrila sam još nešto smiješno, ali neću to reći ovoga puta! Nije dobro toliko vjerovati ljudima.
Imam još samo dva dana da odlijepim tapetu, ali Džon je počeo da sumnja. Ne sviđa mi se njegov pogled.
I čula sam ga kako Dženi postavlja mnogo stručnih pitanja o meni. Imala je što da mu kaže.
Rekla je da tokom dana dobro spavam.
Džon zna da ja ne spavam dobro noću, iako se pritajim sasvim!
Postavljao mi je mnogo pitanja i pretvarao se da me voli i da je ljubazan.
Kao da ja nijesam mogla da prozrem njegove namjere!
Ipak, ne čudim se što je takav kada već tri mjeseca spava pod ovom tapetom.
Sasvim sam sigurna da su Džon i Dženi pod uticajem tapete.
Ura!
Posljednji je dan u ovoj kući, ali biće sasvim dovoljan. Džon će prenoćiti u gradu i neće se vratiti do večeras.
Dženi je htjela da spava sa mnom – ta prepredena žena! Ali, rekla sam joj, da ću se bolje odmoriti ako budem spavala sama.
Ali ja, zapravo, uopšte nijesam bila sama! Čim se pojavila mjesečina, ona se jadnica pojavila i počela da trese šaru. A ja? Ja sam ustala i prišla da joj pomognem.
Ja sam vukla a ona je gurala, ja sam gurala a ona je vukla, i prije nego što je svanulo jutro odlijepile smo metre i metre tapete!
Kroz čitavu sobu vukla se odlijepljena tapeta, prelazila mi je preko glave!
A kada je sunce izašlo i kada je užasna šara počela da mi se smije, izjavila sam da ću je tokom dana dokrajčiti!
Mi odlazimo sljedećeg jutra, i namještaj ponovo vraćaju dolje kako bismo sve ostavili kako je bilo.
Dženi je zapanjeno gledala u zid, a ja sam joj veselo rekla da sam to uradila iz čistog prkosa prema jogunastoj šari.
Ona se nasmijala. “I sama bih to uradila,” rekla je. Ali ja, ja se ne smijem zamarati.
Kako se odala!
Ja sam ovdje i nema toga ko smije dodirnuti tapetu osim mene – živu dušu ne bih pustila!
Pokušala je da me izvuče iz sobe – ne uspijeva da prikrije svoje namjere!
Ali, rekla sam joj da je sada sve mirno i prazno i čisto i da bih ponovo mogla prileći i spavati dugo, dugo; da me ne budi za večeru – pozvaću je kad se probudim.
Sada je ona pošla, i posluga je pošla, i nema više stvari, i nema ničeg osim velikog kreveta koji je ukucan za pod, i starog madraca koji smo našli na njemu.
Večeras ćemo spavati na donjem spratu, a onda ćemo brodom krenuti kući.
Prilično uživam u sobi, sada kad je potpuno ogoljena.
Kako su djeca kidala ovuda!
Okvir kreveta je oglodan!
Ali moram se vratiti poslu.
Zaključala sam vrata i bacila ključ kroz prozor.
Ne želim da izađem i ne želim da iko ulazi, dok se Džon ne vrati.
Želim da ga zaprepastim.
Dovukla sam gore konopac koji čak ni Dženi nije primijetila. Ako ta žena opet izađe, i pokuša da pobjegne, ja ću je zavezati!
Ali zaboravila sam da visoko ne mogu da dosegnem bez nečega na što bih se mogla popeti!
Ovaj krevet se ne može pomjeriti!
Pokušavala sam da ga podignem i gurala sam sve dok nijesam iznemogla, a onda sam se razljutila i odgrizla mali komad sa jednog ćoška – i povrijedila zube!
Onda sam ogulila svu tapetu koju sam mogla dohvatiti stojeći na podu. Sva je iskidana i šara naprosto uživa! Sve te zadavljene glave i izbečene oči i gegave pečurkaste izbočine što urlaju i rugaju se!
Postajem veoma ljuta, spremna da uradim nešto beznadno. Skok kroz prozor bio bi čin dostojan divljenja, ali rešetke su previše čvrste da bih se mogla provući.
Osim toga, ne bih to uradila. Ne bih, stvarno. Znam sasvim dobro da bi takav postupak bio neprikladan i da bi mogao biti protumačen pogrešno.
Ne volim čak ni da gledam kroz prozor – ima puno tih puzačica i one puze tako brzo.
Pitam se da li su one, kao ja, izašle iz tapete?
Ali sada sam čvrsto zavezana onim dobro skrivenim konopcem – nećete me izvući lako odavde!
Pretpostavljam da ću morati da se vratim iza te šare kada padne noć, a to je teško!
Tako je prijatno biti u velikoj sobi i puziti do mile volje na sve strane!
Ne želim da izađem napolje. I neću, ni kada me Dženi zamoli.
Jer kad si napolju moraš da puziš po zemlji, i sve je zeleno i nije žuto.
A ovdje mogu da puzim po podu bez problema, a moje rame prati trag one linije što se kreće iznad poda, pa se ne mogu izgubiti.
Ah, eno ga Džon na vratima!
Džabe se trudiš, mladi čovječe, ovamo nećeš ući!
Kako me samo doziva i udara po vratima!
Sada zove da mu donesu sjekiru!
Bila bi prava šteta kada bi razvalio ta predivna vrata!
“Džone dragi!” rekla sam najnježnijim glasom, “ključ je dolje, ispred ulaznih vrata, ispod lista platana!”
To ga je smirilo – na kratko.
Onda je rekao – veoma tiho, priznati se mora – “Otvori vrata, draga moja!”
“Ne mogu,” rekla sam. “Ključ je dolje, pored prednjih vrata, ispod lista platana!”
I rekla sam to, nekoliko puta, i ponovila veoma nježno i polako, i on je morao da pođe i pogleda, i onda ga je našao i, naravno, ušao u sobu. Ali, čim je ušao, zastao je kao ukopan.
“O čemu se radi?” uzviknuo je. “Za ime Boga, što to radiš!”
Nastavila sam i dalje da puzim i gledala sam ga preko ramena.
“Konačno sam se izbavila,” rekla sam, “uprkos Džejn i tebi. Ogulila sam svu tapetu i više me ne možete vratiti nazad!”
Zaboga, zašto li se taj čovjek onesvijestio? Ali bilo je tako i pao je nasred mog puta pored zida, pa sam svaki put iznova morala da prelazim preko njega!
1892.
Prijevod: A. Nikčević-Batrićević