Svaka slijepa ulica može se pohvaliti, ipak, nekakvim svojim nastavkom, što sljepilo, da se uslovno našalimo, stavlja pod blijede znake interpunkcije.
Iza takve zapreke, zida, njenog graničnika je ipak nečije dvorište, bazen, bašta, iza nje još jedna bašta, pa zgrada, trotoar i neka ulica kojom se opet može, unaokolo, stići do zida ili ograde, to jest kraja ovoga što zovemo slijepom ulicom.
Tješim se tako ja… Ali, kad dođete do Kolašina, uđete preko mosta, i tu je grad i nema dalje, uvijek možete prema Bjelasici, jezerima i ostalim glupostima. Da ne pominjem sela, bogom obećane kačamake i cicvare.
Ako sad zamislimo minijaturnu sondu koja se kreće probavnim traktom, preko usne duplje, ždrijela, jednjaka, želuca, tankog, dvanaestopalačnog, debelog crijeva i zapadne u ćorsokak, to jest slijepu ulicu, nazovimo je appendixom, slijepim crijevom – što volim da koristim instrumental, pa u narodnim pjesmama, zovite me prijateljem svojim, hej kumovi i drugovi – ono je tu zaglavljeno, mislio sam, zovite me budalom, a školovan sam čovjek, da je baš tada crijevo osuđeno na upalu, tijelo na bol, a hirurgija na još jedan u nizu dokaza medicinske rutine.
Uostalom, pošto sam bio mladim i ambicioznim intelektualcem, uvijenim u košulje i zaogrnutim u jakne renomiranih podgoričkih butika, a voljnim da zaleprša i udovolji sebi estradnim koncertom, novogodišnjim aranžmanom u najskupljem hotelu u gradu, disko noćima, popularan među rajskim pticama ovog malog urbanog bisera, tražen i ljubljen, nije me nikada ni interesovalo, imena mi božjeg, ni da li je moja tvrdnja, koju sam sasvim letimično gajio u sebi, bez svjesnog istraživanja, tačna, to jest kako se uopšte slijepo crijevce može zapaliti, pa čak ni kad sam dobio jak napad koji me na putu prema autu, pješke, oborio na koljena.
Doktor iz kolašinske službe hitne pomoći me je odmah uputio za Podgoricu, gdje mi je specijalista zakazao, da ne širim dijsgnostičkim terminima priču, operaciju i hitan pregled.
Na moje zaprepašćenje, a još mi je glava taktirala ritmom muzike, instrumental, koju sam prije par sati cijedio, uz koktel, doktor je odredio da se slijepo prokleto crijevo ispita kolonoskopijom, to jest da mi je ulaskom kamerice od, čini mi se 3,2 megapiksela, kroz analni otvor dođe do slijepog mjesta u organizmu, koje ničemu i ne služi, ’ajde da služi!, kroz debelo crijevo, cijelom dužinom.
Doktore, ja nijesam peder, ja sam čovjek s fakultetom, ili, kako volim da kažem čovjekom s fakultetom, intelektualcem, budućnošću koja ovu državu treba da učini, i!, bogatijom i ljepšom za život. Ja podržavam svačiji izbor, neka se bodu iza vrata ko s kim hoće, ovo je mala zemlje, pući će bruka. Ja imam đevojku, PR jedne firme, ne mogu ni familiji obraz uzimat, odreći će me se društvo. Može li preko usta, lakše je i meni i vama? Odgovori su bili… Nevjerovatno… Ali ja… Sramota je! To je obraz!
Krenuo sam da idem shvativši da će mi život u suprotnom postati paklom. Instrumentalom rečeno, hodnikom, užurbanim korakom, pa trkom, kad me jako bolan napad onesvijestio. Sjećanje se kida, sjećam se svjetala iznad operacionog stola i ničeg više. Budim se, operisanim sam pacijentom. Bol, postoperacioni bol. Sestra me obavještava da je operacija prošla uspješno, da mi je porodica tu, došli su odmah, čim su čuli. Već je bilo sjutradan, oko podne.
Kao udarac malja me pogodila vijest, dobijena na moje intezivno insistiranje, da je koloniskopija ipak izvršena, da sam obeščašćen, doživotno, da će moja karijera, makar u mojim očima, uvijek imati mrlju, krvavu mrlju sramote, da ću za sebe, ja, u svojim očima, uvijek biti pederom. Pičkom!
Kući sam. Otpuštenim iz bolnice. Malo govorim. Otvorio sam bolovanje, oporavljam se, u tami spavaće sobe slušam debatu u sebi i razmišljam o da skočim u Taru.