Pisanello (1395— 1455)
Pero i tinta na
pergamentu, 22X16,5 cm. Oko 1425—30.
Rotterdam, Museum
Boymans-van Beuningen.
Tokom srednjeg vijeka umjetnici su se služili knjigama predložaka kao korisnim materijalom za rad u atelieru. Početkom renesanse počeli su crtati prema nagom modelu, i ovaj list studija bio je vjerojatno jednom dio bloka za skiciranje. Pisanello je pokazivao intenzivnu vizuelnu znatiželju za svijet oko sebe, ali je na njega utjecala i apstraktna neprekinuta linija, dekorativni efekti i prozračne poze gotičkog internacionalnog stila koji je bio u modi početkom petnaestog stoljeća. Pretpostavlja se da je on možda vidio i rimski sarkofag s likovima Amazonki, te da je s njega preuzeo svoje likove. Ako je tako, ova skica sa svojim živim, ali i pomalo nezgrapnim efektima, pokazuje dilemu s kojom su bili suočeni umjetnici na početku renesanse: da usklade ono što su mogli vidjeti s onim što ih je stilski impresioniralo — bilo iz antike bilo iz još moderne gotike.
Pisanello, pravog imena Antonio di Puccio Pisano (Pisa, 1395. – Rim, između 14. srpnja i 31. kolovoza 1455.) bio je italijanski slikar i medaljer kasne gotike.
Pisanello je radio u Mantovi, Rimu, Milanu, Ferrari i Napulju, te Veneciji, gdje je zajedno s Gentileom da Fabrianom izveo freske u Duždevoj palači. Sačuvani slikarski radovi ubrajaju ga u vrsnog kasnogotičkog slikara, kao što su freske Blagovijest u crkvi San Fermo u Veroni (1422. – 26.) i Sv. Juraj i princeza od Trebizonda u crkvi sv. Anastazije u Veroni (1437. – 38.) te slike Portret princeze d’Este (1438.) i Portret Leonella d’Este (1440.) odaju duh internacionalne gotike, dok se velik broj sačuvanih crteža, osobito prikazi životinja, u različitim tehnikama, odlikuju elegantnim poetskim realizmom (npr. Leopard, oko 1440.).
Nadahnut antičkom umjetnošću i radovima zapadno francuskih i burgundskih zlatara, začetnik je medaljerstva. Sačuvanih oko 30 medalja s elegantnim likovima savremenika najavljuje renesansni portret. Reljefno izveden portretirani lik redovito je prikazan u profilu, a na naličju je realistična alegorijska figura ili prizor povezan s prikazanom ličnošću. Najpoznatiji je onaj Gianfrancesca Gonzage, a ostali znameniti su: Ivan VIII. Paleolog, 1438.; Filippo Maria Visconti, 1441. – 42.; Pier Candido Decembrio, 1448.
