Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.
Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.
Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.
Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.
Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.
Tin Ujević