Životinjska Farma: Bajka
I Poglavlje
Gospodin Jones, posjednik Vlastelinske farme, zaključao je preko noći kokošinjce, ali je bio suviše pijan da bi se sjetio zatvoriti i gornja vratašca. Dok mu je svjetlo fenjera plesalo s jedne strane na drugu, prošao je teturajući dvorištem, zbacio čizme pred stražnjim vratima kuće, natočio čašu piva iz bačve u ostavi, ispio je i legao u krevet, u kojem je gospođa Jones već hrkala.
Čim je u spavaćoj sobi nestalo svjetla, u svim gospodarskim zgradama farme nastade vreva i komešanje. Tokom dana pročulo se, naime, da je stari Major (Major), polubijeli nerast, dobitnik mnogih nagrada, prošle noći usnuo čudan san i da ga želi ispričati drugim životinjama. Dogovorili su se da će se sastati u velikoj suši čim gospodin Jones zaspi. Stari Major [tako su ga oduvijek zvali, premda je bio izlagan pod imenom Willingdonski ljepotan] imao je na farmi takav ugled da su svi bili spremni izgubiti jedan sat sna kako bi čuli što im je imao reći.
U dnu velike suše, na nekoj vrsti uzdignutog podija, Major se već bio udobno smjestio na svom slamnatom ležaju ispod fenjera koji je visio o gredi. Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda. Uskoro su počele pristizati druge životinje i zauzimati mjesta po vrstama. Prvo su stigla tri psa, Bluebell, Jessie i Pincher, zatim svinje, koje polegoše na slamu neposredno ispred podija. Kokoši su se smjestile duž prozora, golubovi su odlepršali na grede, a ovce i krave polijegale su iza svinja i počele preživati. Par teretnih konja, Boxer i Clover, došao je zajedno, hodajući polako i spuštajući vrlo pažljivo svoja golema kosmata kopita da ne bi povrijedili koju malu životinju što se možda skutrila u slami. Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada više nije potpuno povratila prijašnju vitkost. Boxer je pak bio ogroman konj, visok preko sto osamdeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. Poslije konja dođoše Muriel bijela koza, i Benjamin, magarac. Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi obično bila kakva cinična primjedba — na primjer, znao bi reći da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nikada nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privržen Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugog bez riječi.
Konji su upravo legli, kad gomila pačića, koji su izgubili majku, nahrupi u sušu nemoćno pijučući i lutajući s jedne strane na drugu, tražeći mjesto na kojem ih nitko neće zgnječiti. Svojom velikom prednjom nogom Clover napravi neku vrstu zaklona u kojem se pačići ugnijezdiše i smjesta zaspaše. U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvaćući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce. Posljednja stiže mačka koja, kao i obično, potraži najtoplije mjesto i konačno se stisnu izmedu Boxera i Clover; tamo je zadovoljno prela za sve vrijeme Majorova govora, ne slušajući ni jednu riječ.
Sada su se okupile sve životinje osim Mojsija (Moses), pripitomljenog gavrana, koji je spavao na svojoj gredi iza stražnjih vrata. Kad je vidio da su se svi udobno smjestili i pažljivo iščekuju njegov govor, Major pročisti grlo i poče:
“Drugovi, već ste čuli za moj neobični san od prošle noći. Ali o tome ću kasnije. Najprije vam moram reći nešto drugo. Ne mislim, drugovi, da ću s vama provesti još mnogo vremena i osjećam svojom dužnošću da vam prije nego što umrem prenesem iskustva koja sam stekao. Život mi je bio dug, i dok sam usamljen ležao u svom dijelu svinjca, imao sam mnogo vremena za razmišljanje, pa mislim da mogu reći kako razumijem prirodu života na ovoj zemlji jednako dobro kao i svaka druga životinja. O tome vam želim govoriti. Drugovi, kakav je sada naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan, tegoban i kratak. Kada dođemo na ovaj svijet, daju nam upravo toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni, istog trenutka nas kolju s odvratnom okrutnošću. Nijedna životinja u Engleskoj nakon što napuni godinu dana ne zna što znači sreća ili dokolica. Nijedna životinja u Engleskoj nije slobodna. Život životinje je bijeda i ropstvo; to je živa istina. Ali, je li naša sudbina naprosto dio općeg prirodnog poretka? Ili je to stoga što ova naša siromašna domovina ne može onima koji u njoj prebivaju pružiti pristojan život? Ne, drugovi, tisuću puta ne! Klima je dobra, a plodno tlo Engleske može pružiti izobilje hrane i mnogo većem broju životinja. Samo bi naša farma mogla hraniti tuce konja, dvadeset krava, na stotine ovaca — i svi bi mogli živjeti tako ugodno i dostojanstveno da to prelazi granice naše mašte. Zašto onda i dalje živimo u ovim bijednim uvjetima? Zato, što nam gotovo sav proizvod našeg rada ukradu ljudska bića. To je bit svih naših problema. Sabrana je u jednoj riječi — Čovjek! Čovjek je jedini stvarni neprijatelj kojeg imamo. Uklonite čovjeka, i osnovni uzrok gladi i pretjeranog rada bit će ukinut zauvijek. Čovjek je jedino stvorenje koje troši a ne proizvodi. On ne daje mlijeko, ne nosi jaja, preslab je da vuče plug, prespor da uhvati zeca. Pa ipak je gospodar svih životinja. Zapošljava ih i daje im minimum koji će ih spriječiti da skapaju od gladi, a ostatak zadržava za sebe. Mi obradujemo zemlju, naš gnoj je čini plodnijom, ali medu nama nema nijednog koji posjeduje više od svoje gole kože. Vi, krave, koje vidim ispred sebe, koliko ste tisuća litara mlijeka dale prošle godine? Što se dogodilo s tim mlijekom kojim ste trebale othraniti jedru telad? Svaka kap otišla je niz grla naših neprijatelja. A vi, kokoši, koliko ste jaja snijele prošle godine i koliko se iz njih izleglo pilića? Ostatak je otišao na tržnicu da bi Jones i njegovi ljudi zaradili novac. A ti, Clover, gdje su ti četiri ždrebeta koja si oždrijebila i koja su ti u starosti trebala biti pomoć i radost? Nijedno nije dočekalo ni godinu dana i već je prodano — više ih nikada nećeš vidjeti. Jesi li u zamjenu za tvoje četvero siročadi i sav tvoj rad u polju dobila išta osim bijednog obroka i staje? Ali ni tako bijednim životima, kakvi su naši, nije dopušteno da traju svoj prirodni vijek. Ne prigovaram zbog sebe, jer ja sam jedan od sretnika. Meni je dvanaest godina i imao sam preko četiri stotine potomaka. Takav je prirodni život svinje. Ali na kraju nijedna životinja ne izbjegne okrutnom nožu. Vi, mlada prasad za tovljenje što sjedite ispred mene, u roku od jedne godine svaki će od vas završiti skvičeći na stratištu. Taj užas čeka sve nas: i krave, i svinje, i kokoši, i ovce — svakoga. Ni konje ni pse ne čeka bolja sudbina. Onog dana kada tvoji snažni mišići izgube snagu, tebe će, Boxera, gospodin Jones poslati živoderu, koji će te zaklati i od tebe skuhati hranu za lisičare. Što se tiče pasa, kada ostare i izgube zube, Jones im zaveže oko vrata ciglu i utopi ih u najbližoj bari. Nije li onda, drugovi, kristalno jasno da sve nedaće ovog života proistječu iz tiranije ljudskih bića? Jedino ako se oslobodimo čovjeka, proizvod našeg rada pripast će nama. Gotovo preko noći možemo postati bogati i slobodni. Što treba da se radi? Noću i danju, dušom i tijelom, radimo na tome da zbacimo ljudsku rasu! Drugovi, moja vam je poruka: Pobuna! Ja, doduše, ne znam kada će doći do pobune, to može biti za tjedan dana ili za stotinu godina, ali znam, pouzdano, kao što vidim ovu slamu pod svojim nogama, da će pravda prije ili kasnije slaviti pobjedu. Razmislite, drugovi, o svom životu i o ovome što sam vam rekao. I, a to je najvažnije, prenesite moju poruku onima koji dolaze poslije vas, kako bi se buduće generacije borile do konačne pobjede. Ne zaboravite, drugovi, da morate ostati odvažni do kraja. Ništa vas ne smije skrenuti s pravog puta. Nemojte slušati kada vam budu govorili da Čovjek i životinje imaju zajedničke interese, da napredak jednog predstavlja i napredak drugih. Sve je to laž. — Čovjek gleda jedino svoje interese. Zato neka medu nama životinjama vlada savršeno jedinstvo i savršeno drugarstvo u borbi. Svi ljudi su neprijatelji. Sve životinje su drugovi.”
U tom času nastade strahovita buka. Dok je Major još govorio, četiri velika štakora ispuziše iz svojih rupa i slušahu ga sjedeći na stražnjim nogama. Iznenada primijetiše ih psi i samo zahvaljujući tome što su hitro jurnuli u rupe, štakori spasiše svoje živote. Major podiže nogu tražeći tišinu.
“Drugovi”, reče, “ovaj se slučaj mora riješiti. Jesu li nam nepripitomljene životinje, kao što su štakori i zečevi, prijatelji ili neprijatelji? Stavljam to pitanje na glasanje: Jesu li štakori naši drugovi?”
Glasalo se odmah i nadmoćnom većinom bi odlučeno da su štakori drugovi. Samo se četvero nije složilo, tri psa i mačka, za koju se kasnije otkrilo da je glasala za obje strane.
Major nastavi:
“Još nešto vam želim reći, u stvari samo ponoviti: upamtite zauvijek da je neprijateljstvo prema Čovjeku i svemu njegovom naša dužnost. Tko god ima četiri noge, ili krila, taj je prijatelj. I zapamtite također, da u borbi protiv Čovjeka ne smijemo spasti na to da mu sličimo. Čak i kad ga pobijedite, nemojte usvojiti njegove poroke. Nijedna životinja nikada ne smije živjeti u kući, spavati u krevetu, nositi odjeću, piti alkohol, pušiti, posjedovati novac ili postati trgovac. Sve su Čovjekove navike grijeh. I što je najvažnije, nijedna životinja ne smije tlačiti drugu životinju. Slabi ili jaki, pametni ili priprosti, svi smo mi braća. Nijedna životinja nikada ne smije ubiti drugu životinju. Sve su životinje jednake. A sada, drugovi, da vam ispričam svoj san od prošle noći. Taj san vam ne mogu opisati. Sanjao sam kako će izgledati Zemlja kada nestane Čovjek. San me podsjetio na nešto što sam davno zaboravio. Prije mnogo godina, dok sam još bio malo svinjče, moja majka i druge krmače često su pjevale staru pjesmu kojoj su znale samo melodiju i prve tri riječi. U djetinjstvu sam znao tu melodiju, ali sam je već davno zaboravio. Međutim, prošle noći ponovo mi se javila li snu. Štoviše, navrle su mi u sjećanje riječi te pjesme — riječi za koje sam siguran da su generacijama bile zaboravljene, a koje su životinje pjevale od davnina. Sada ću vam, drugovi, otpjevati tu pjesmu. Star sam i glas mi je promukao, ali, kada vas naučim melodiju, vi ćete je pjevati bolje. Zove se ‘Životinje Engleske’.”
Stari Major pročisti grlo i zapjeva. Kao što je sam rekao, glas mu je bio promukao, ali je pjevao prilično dobro, a i melodija je bila živahna. Riječi su glasile ovako:
Životinje Engleske i Irske,
Životinje svih meridijana,
Čujte moju radosnu poruku
O zlatnom dobu što je pred nama.
Prije il’ kasnije doći će dan,
Tiranin Čovjek svrgnut će biti,
I plodnim će poljima Engleske
Samo četveronošci gaziti.
Nestat će karika s naših njuški,
Jaram neće žuljat’ naše šije,
Mamuza će zauvijek zarđat’
A bič — kao da ga bilo nije!
To obilje um pojmit’ ne može:
Sijeno, pšenica, ječam i zob,
Djetelina, grah i plodovi repe,
Sve bit će naše kad dođe ta dob.
Jarko će sjati polja Engleske,
Čistije će biti njene vode,
Svježije puhat će povjetarci
Tek kada dođemo do slobode.
Tom danu moramo stremiti svi,
Al’ prije neg’ dođe, makar umrli,
Krave, konji, guske i purani
U borbu! Svak’ slobodi da hrli!
Životinje Engleske i Irske,
Životinje svih meridijana,
Počujte i širite poruku
O zlatnom dobu što je pred nama!
Pjesma je oduševila životinje i prije nego što je Major završio, one mu se pridružiše. Melodiju i poneku riječ upamtile su čak i najgluplje, a pametnije, poput svinja i pasa, naučile su za nekoliko minuta čitavu pjesmu napamet. A onda nakon nekoliko pokušaja, čitavom se farmom odlučno i jedinstveno zaori “Životinje Engleske”. Krave su mukale, psi zavijali, ovce blejale, konji rzali, patke kvakale. Toliko su bile oduševljene pjesmom da su je otpjevale pet puta zaredom, a možda bi tako i nastavile cijelu noć da ih Jones nije prekinuo.
Buka je, naime, probudila gospodina Jonesa, koji skoči iz kreveta uvjeren da se u dvorištu nalazi lisica. Zgrabi pušku, koja je uvijek stajala u kutu spavaće sobe, i pripuca u mrak. Meci se zabiše u zid suše i sastanak se naglo prekinu. Životinje su se razbježale na svoja mjesta za spavanje. Ptice su odskakutale u svoja legla, blago polijegalo u slamu, i u trenu je čitava farma zapala u san.
Džordž Orvel
nastaviće se