Razgovor sa Raoulom Vaneigemom III dio
HANS ULRICH OBRIST: Prije nekoliko godina intervjuirao sam Constanta (Konstana) u vezi s Novim Babilonom. O čemu ste vi razgovarali s Constantom i kakvo je vaše viđenje Novog Babilona danas?
RAOUL VANEIGEM: Nisam upoznao Constanta, koji je, ako se ne varam, bio izbačen iz Situacionističke internacionale prije mojeg pristupanja. Mana Novoga Babilona je u tome što daje prednost tehnologiji nad stvaranjem pojedinačnog i kolektivnog načina života, što je nužan temelj svih arhitektonskih zamisli. Zanimaju me samo oni arhitektonski projekti koji se bave stvaranjem svakodnevnog života.
HANS ULRICH OBRIST: Kako gradovi budućnosti mogu pridonijeti bioraznolikosti?
RAOUL VANEIGEM: Nadahnjujući se Alphonsom Allaisom (Alfonsom Aleom), poticanjem prodiranja sela u gradove. Stvaranjem zona organske poljoprivrede, vrtova, povrtnjaka i poljoprivrednih gospodarstava unutar urbanih prostora. Na kraju, imamo toliko birokratskih i parazitskih objekata koji jedva čekaju prepustiti mjesto plodnoj i ugodnoj zemlji na korist svima. Arhitekti i bespravni stanari, izgradite nam viseće vrtove u kojima ćemo šetati, jesti i živjeti!
HANS ULRICH OBRIST: Oarystis ima oblik labirinta, ali je i pod utjecajem Venecije i njenih javnih trgova. Možete li mi reći nešto o oblikovanju Oarystisa?
RAOUL VANEIGEM: Naši unutarnji prostornovremenski odnosi su poput labirinta. U njima smo svi mi istodobno Tezej, Arijadna i Minotaur. Naš dérive (deriv) može povećati svjesnost, pozornost, harmoniju i sreću samo ako izvanjski prostornovremenski odnosi osiguraju meandre koji mogu prizvati moguće tokove naše budućnosti, poput neke vrste analogije ili jeke, naklonjene igri života, sprječavajući njenu inverziju u igru smrti.
HANS ULRICH OBRIST: Hoće li muzeji biti ukinuti? Možete li nam reći nešto o amfiteatru sjećanja? Je li to prosvjed protiv zaborava?
RAOUL VANEIGEM: Muzeji pate od toga što su to zatvoreni prostori u kojima su djela neiskorištena. Slikarstvo, kiparstvo i glazba pripadaju ulici, poput fasada koje nas promatraju i oživljavaju kada ih pozdravimo. Baš kao u životu i u ljubavi, učenje je neprestani tok koji uživa privilegij navodnjavanja i oplođivanja našeg senzibiliteta. Ništa nije zaraznije od stvaranja. Međutim, prošlost sa sobom također nosi svu nečistoću naše neljudskosti. Što da napravimo s tim? Nekakav muzej užasa, barbarizma prošlosti? Pokušao sam odgovoriti na pitanje „obaveze sjećanja“ u Ni pardon, ni talion (Ni oprost, ni odmazda):
„Odmalena nas tjeraju da obožavamo velikane, od kojih su većina bili obični cinični ili prepredeni ubojice. Povijest koju podučavaju u školama i raspačavaju u prebujnoj i hagiografskoj literaturi primjer je obmane. Pomodan pojam za to je negacionizam. Možda ne negira da su plinske komore doista postojale, možda više ne diže spomenike u slavu Staljina, Maoa ili Hitlera, ali i dalje ustrajno slavi surove osvajače: Aleksandra, zvanog Veliki – čiji je mentor bio Aristotel, kako se to s ponosom ističe – pa Julija Cezara, Džingisa Kana, Tamerlana, Napoleona, gomile generala, koljača naroda, beznačajnih tirana u gradovima i državama, suce-mučitelje, Javerte (Haverte) svake vrste, prevrtljive diplomate, silovatelje i ubojice u najmu vjera i ideologija. Toliko je toga uzvišenoga isklesano od podlosti, pokvarenosti i opakosti. Ne želim reći da bismo trebali razrovati avenije službene povijesti i umjesto toga popločati sporedne uličice. Ne treba nam pročišćena povijest, nego znanje koje crpi sasvim jasne činjenice koje su zamagljene, i to već generacijama, neprekidnim raslojavanjem predrasuda. Ne pozivam na intelektualni sud radi proglašavanja krivnje hrpe nepoželjnika bizarno postavljenih na pijedestale i slavljene u lakrdijaškim panteonima službenog sjećanja. Samo želim vidjeti i popis njihovih zlodjela te da se inventaru njihovih neukusnih hvalospjeva dodaju i njihove žrtve, kao i uspomena na one koji su im se suprotstavili. Ne želim reći da bi ime Francisca Ferrera trebalo prebrisati ono njegovog ubojice, Alfonsa XIII, ali bi u najmanju ruku valjalo znati sve o obojici. Kako se i dalje usuđuju gajiti u udžbenicima bilo kakvo poštovanje za Bonapartu, koji je odgovoran za pogibiju milijuna ljudi, za Louisa XIV, koljača seljaka i progonitelja protestanata i slobodoumnih? Za Kalvina – ubojicu Jacquesa Grueta (Žaka Griea) i Michela Serveta (Mišela Servea) – i diktatora Ženeve, čiji su stanovnici jednoga dana odlučili u čast Sébastiena Castelliona (Sebastiana Kasteliona) uništiti grbove i simbole tako bezvrijednoga štovanja? Premda je Španjolska srušila spomenike frankizma i promijenila nazive ulica koje je nametnuo fašizam, još uvijek nekako toleriramo da se prema nebu Pariza uzdiže Sacré-Coeur („Sakre ker“, sveto srce), čija odvratna arhitektura slavi razbijanje Komune. U Belgiji još postoje avenije i spomenici u čast kralja Leopolda II, jednog od najciničnijih kriminalaca devetnaestoga stoljeća, čija je politika ‘crvene gume’ – koju su javno osudili Mark Twain, Roger Casement (Rodžer Kejsment) (koji je to platio životom), Edward Dene Morel (Edvard Din Morel) i u novije vrijeme Adam Hochschild (Hoksčajld) – do sada nije uznemirila gotovo ničiju savjest. Ovo nije poziv da se dignu u zrak njegovi kipovi ili da se uklone natpisi u njegovu slavu. Ovo je poziv stanovnicima Belgije i Konga da dezinficiraju javne površine uklanjanjem ljage jednog od najgorih pokrovitelja kolonijalnoga divljaštva. Paradoksalno je to što ja vjerujem da zaborav može biti produktivan kada je riječ o počiniteljima nehumanih djela. Zaborav koji ne briše spomen, koji ne precrtava sjećanje, koji nije nametnuta odluka, nego koji pak nastaje spontanim osjećajem gađenja, poput izbjegavanja pseće kakice na nogostupu u zadnji čas. Želio bih da huškači brutalnosti iz prošlosti budu zakopani u veo svojih zala kada se otkrije njihova nehumanost. Sjećanje na zločine treba zbrisati sjećanje na kriminalce.“
HANS ULRICH OBRIST: Učenje se svodi na napuštanje škola i izlazak na ulice. Postaju li ulice Thinkbeltovi? Potteries Thinkbelt Cedrica Pricea (Sedrika Prajsa) koristili su napuštene željezničke pruge za „skočne“ škole. Što je i gdje je učenje danas?
RAOUL VANEIGEM: Učenje je trajan proces za sve nas, bez obzira na dob. Znatiželja hrani žeđ za znanjem. Poriv za podučavanjem proizlazi iz zadovoljstva prenošenja života. To nije ni nametanje niti nekakav odnos snaga, nego čisti dar, poput života, od kojega i teče. Ekonomski totalitarizam je otrgnuo učenje od života, čija bi kreativna savjest ono trebalo biti. Želimo svugdje sijati tu poeziju znanja koja se sama nudi. Protivimo se školi kao hermetičnom prostoru (nekoć vojarna, a danas tržište robova). Moramo otkriti nomadsko učenje.
HANS ULRICH OBRIST: Kako predviđate razvoj sveučilišta u 21. stoljeću?
RAOUL VANEIGEM: Sveučilište će odumrijeti. Likvidirat će ga traganje za univerzalnim znanjem i njegovo svakodnevno korištenje, jer je ionako uvijek bio tek njegova blijeda lakrdija.
HANS ULRICH OBRIST: Možete li mi reći nešto o načelu besplatnosti (jer me to izrazito zanima; kao kustos oduvijek vjerujem da bi muzeji trebali biti besplatni – Umjetnost za sve, kako su to kazali Gilbert i George).
RAOUL VANEIGEM: Besplatnost je jedino apsolutno oružje kojim se može razbiti silni stroj samorazaranja koji je pokrenulo potrošačko društvo, a čija implozija još uvijek traje, poput smrtonosnog plina, uz mentalitet vezan za materijalni aspekt, pohlepu, financijsku dobit, profit i grabež. Muzeji i kultura nedvojbeno trebaju biti besplatni, ali isto vrijedi i za javne usluge, koje su trenutačno plijen prevarantskih multinacionalnih kompanija i država. Besplatni vlakovi, autobusi, podzemne željeznice, besplatna zdravstvena skrb, besplatno školovanje, besplatna voda, zrak, struja, besplatna energija, a sve to putem alternativnih mreža koje valja zasnovati. Kako se besplatnost bude širila, nove mreže solidarnosti iskorijenit će smrtni stisak robnog tržišta. Razlog je u tome što je život dar, besplatan, neprekidno stvaranje koje nam zloćudno profitiranje tržišta uskraćuje.
HANS ULRICH OBRIST: A gdje je ljubav u Oarystisu?
RAOUL VANEIGEM: Svugdje. Ljubavna veza, podjednako i složena i jednostavna, služit će kao modul novih odnosa solidarnosti koji će prije ili kasnije dokinuti sebičnu proračunatost, konkurenciju, nadmetanje i grabež, uzroke dehumanizacije naših društava.
HANS ULRICH OBRIST: A gdje je tu grad mrtvih? U šumi, a ne na groblju?
RAOUL VANEIGEM: Tako je, u šumi, u auditoriju u kojem će glasovi mrtvih govoriti usred bujne prirode, gdje se život stvara stalno i iznova.
HANS ULRICH OBRIST: Sanjate li i neke druge utopijske gradove osim Oarystisa? Možda nekakvu konkretnu utopiju vezanu za grad?
RAOUL VANEIGEM: Ne, ali i dalje me drži nada da bi takvi projekti mogli probujati i biti ostvareni jednoga dana, kada počnemo obnavljati svijet razoren reketaškom mafijom.
HANS ULRICH OBRIST: Godine 1991. osnovao sam muzej Roberta Walsera, šetološki muzej, u Švicarskoj. Oduvijek me fascinira vaše poimanje šetnje. Možete li reći nešto o svojim gradskim šetnjama s Debordom i bez njega? Nešto o Walseru (valzeru)? Jesu li vas nadahnuli i drugi šetolozi?
RAOUL VANEIGEM: Iznimno cijenim Roberta Walsera, kao uostalom i mnogi drugi. Njegova lucidnost i osjećaj za dérive očarali su Kafku. Oduvijek sam fasciniran dugim putovanjem na koje se Hölderlin zaputio nakon svog prekida s Diotimom. Obožavam Chatwinove Pjevane staze, u kojima on nekako uspijeva pretvoriti najbezazleniju šetnju u izražavanje putova sudbine, kao da smo usred australske divljine. Isto tako poštujem i šetnje Léon-Paula Farguea (Leona-Pola Farga) i učenje Hérona de Villefossea (Erona de Vilfosa). Moj niz psihogeografskih dérivea s Guyjom Debordom u Parizu, Barceloni, Bruxellesu, Beerselu (Beršelu) i Antwerpenu bili su iznimni trenuci, kombinacija teoretskih špekulacija, senzibiliteta, kritičke analize bića i mjesta te vedro uživanje u piću. Naše matične luke bili su ugodni bistroi toplog ozračja, utočišta u kojima je čovjek mogao biti ono što jest jer je osjećao u zraku nešto od autentičnog života, koliko god on bio krhak i kratkotrajan. Raspoloženje je bilo identično onome koje nas je vodilo u našim lunjanjima ulicama i uličicama, kroz vijuganje užitka koje smo mjerili svakim korakom u smislu onoga što bi trebalo da ga još malo razvijemo i poboljšamo. Imam osjećaj da će kvartovi koje su uništili likovi poput Haussmanna (Osmana), Pompidoua i drugi barbari koji su dirali u nekretnine jednog dana sami žitelji obnoviti u duhu radosti i života koje su nekoć gajili.
HANS ULRICH OBRIST: Kakve mogućnosti vidite za ukidanje otuđenja i détournement u 2009?
RAOUL VANEIGEM: U vremenu smo nezapamćenoga kaosa u materijalnom i moralnom smislu. Ljudske vrijednosti će morati korigirati učinke jedine vrijednosti koja do danas prevladava – novca. Međutim, implozija financijskog totalitarizma znači da je ta valuta, koja nas vrlo sputava, sada osuđena na devalvaciju i gubitak bilo kakva značenja. Apsurdnost novca postaje konkretna. Postupno će ga zamijeniti novi oblici razmjene, koji će ubrzati njegov nestanak i dovesti do ekonomije darivanja.
HANS ULRICH OBRIST: Kakve su okolnosti za dijalog 2009? Ima li izlaza iz ovog sustava izolacije?
RAOUL VANEIGEM: Dijalog s vlastima nije ni moguć ni poželjan. Vlast oduvijek djeluje jednostrano, organizira kaos, širi strah, prisiljava pojedince i zajednice na sebično i slijepo povlačenje. Možemo očekivati da ćemo zasnovati nove mreže solidarnosti i nove interventne odbore radi dobrobiti svih nas i svakoga od nas. To će zamijeniti odredbe države i njenih mafijaško-političkih hijerarhija. Glas proživljene poezije izbrisat će i zadnje preostale odjeke diskursa u kojem su riječi u službi profita.
Nastaviće se