Mudrost pustinje / Tomas Merton ; preveo sa engleskog Dejan D. Marković
U 4. vijeku naše ere pustinje Egipta, Palestine, Arabije i Perzije naselila je vrsta ljudi koji su za sobom ostavili neobičnu reputaciju. Radi se o prvim hrišćanskim pustinjacima koji su napustili gradove i društvo poganskog svijeta. Ne želeći se pasivno prepustiti njihovim pravilima i vrijednostima, krenuli su u potragu za sopstvenim spasenjem. Oni su sumnjali da se hrišćanstvo i politika mogu sjediniti, za njih je hrišćansko društvo moglo biti jedino duhovno i nadzemaljsko. No, oni nisu bili pobunjenici protiv društva i nisu se pokušavali izdizati kao da su bolji od drugih. Naprotiv, jedan od razloga zbog kojeg su pobjegli od svijeta bio je što su u njemu ljudi podijeljeni u dvije kategorije: na one uspješne koji nameću svoju volju drugima i na one koji moraju popuštati i pokoravati se. Pustinjski oci odbili su vladavinu drugih, ali oni sami nisu htjeli vladati drugima. Ono za čime su tragali bilo je društvo jednakih, gdje je jedini autoritet ispod Boga bio harizmatični autoritet mudrosti, iskustva i ljubavi te su imali puno zajedničkog s indijskim jogijima i zen budističkim monasima Kine i Japana. Ova dragocjena zbirka odabranih izreka iz 4. vijeka danas nas može mnogočemu podučiti: milosrđu, kontemplaciji, zahvalnosti, skromnosti, ali i tome kako se ne obazirati na predrasude, oduprijeti se prisili i neustrašivo krenuti prema nepoznatom.
U dvadeset i sedam godina monaškog života kao trapistički redovnik, Merton je vjerovao da transcendentalno iskustvo nalazimo u hrišćanskoj, jevrejskoj, budističkoj i sufističkoj tradiciji te da formalizam monaškog života može dovesti do novog oblika ropstva. Nije čudno onda da je taj živi, nemirni duh, koji je sebe nazivao „svjedokom života“, pronašao nadahnuće u prvim hrišćanskim pustinjacima, koji su za sobom ostavili neobičnu reputaciju.
Thomas Merton, redovnik i sam pomalo nalik tim pustinjacima, u Pustinjskim ocima ponašao je važan putokaz i poveznicu za savremenog duhovnog tragatelja jer „ovi su oci za sebe saželi vrlo primjenjivu, nepretencioznu mudrost, koja je istodobno iskonska i vječna i koja nam dopušta da ponovno otkrijemo izvore koji su bili zagađeni i sasvim zakrčeni nagomilanim mentalnim i duhovnim smećem našeg tehnološkog varvarizma. Naše vrijeme očajnički vapi za tom vrstom jednostavnosti.“
