Piše: Milan Gavrović
Dobro zvuči kad premijer Milanović konačno odgovara bankama, koje prijete međunarodnim sporovima, neka ga tuže upravi vodovoda. Ali za pravo rješenje potrebno je mnogo dublje oranje
Strategija kojom se banke brane logična je, ali i prozirna. Sve se na primjer vidi po tome kako bi one riješile probleme kredita u švicarcima. Tako da pomognu egzistencijalno ugroženim dužnicima, ali ne i svima, među kojima su, kako kažu bankari, čak i oni koji su kupovali drugu ili treću nekretninu. Odmah upada u oči da tim prijedlogom krše jedno od glavnih pravila svog zanata: ono koje kaže da banke nisu socijalne ustanove. Kuda bismo došli kad bi banke počele opraštati dugove zbog financijskih i životnih problema svojih dužnika? Tko bi uopće otplaćivao pune rate, ako se s bankom može pregovarati i cjenkati? Pa ipak, banke odjednom suzama vjeruju. Zašto?
Očito zato kako bi izbjegle pitanje koje glasi: Jesu li njihovi krediti zelenaški i kakva im je uopće poslovna praksa? Bankari su spremni priznati teškoće u kojima su se našli njihovi dužnici, ali ne daj bože da netko pomisli kako su i oni za to krivi ili da je kriv sustav koji su i oni stvarali. Njihova se strategija svodi na tipičnu zamjenu teza. Riječ je o krizi i siromaštvu, a ne o njima. Taj bi ih humanizam, doduše, mogao stajati nešto novca, ali i to je malo vjerojatno. Kad krene dokazivanje vlastite nesreće ili koliko vrijedi i može li se prodati neka naslijeđena nekretnina ili vikendica iz boljih dana, počinje vrijediti ona rečenica iz molitve: Gospode, tko će opstati?
Gdje je smišljena ta strategija? To, vjerojatno, nije osobito važno, iako je indikativno da su naši bankari ekspresno dobili inozemnu potporu. Njihova je logika potpuno u skladu s insistiranjem velikih europskih kreditora da se svi dugovi moraju vraćati, čak i onda ako je to i teoretski nemoguće. Tijekom svog nedavnog boravka u Hrvatskoj, nobelovac Džozef Stiglic iznio je, međutim, zaprepašćujući podatak. Koja zemlja ima najveći dug u Europi? Njemačka, i to dvostruko veći od svog bruto domaćeg proizvoda! Kako je i zašto on nastao? Odgovor može biti samo jedan: zbog iznimno velikih troškova ujedinjenja nekadašnje dvije Njemačke. Pa ipak, najveći dužnik najviše insistira da se svi dugovi moraju vraćati. Zar to nije naopaka, pa i apsurdna logika? Nije, ali samo pod jednom pretpostavkom. Da otplaćujući svoje svi drugi na neki način otplaćuju i njemačke dugove.
Možemo samo pretpostaviti koji se sve mehanizmi za to koriste. Europa je ekonomski dovoljno ujedinjena da osigurava dvije bitne pretpostavke. To su uspostavljanje jedinstvenog ekonomskog modela (u prvom redu štednje) i dovoljna koncentracija kapitala (vlasništva banaka u pravim rukama). Samo jedan očiti primjer. Duboko potonula Španjolska ima uravnoteženiji proračun nego primjerice Velika Britanija. Španjolske banke su, nasuprot tome, u velikim nevoljama. U jednom trenutku, koristeći europske mehanizme, Njemačka je doslovno prisilila Španjolsku da uzme sto milijardi eura zajma samo s jednom svrhom – da tim novcem sanira banke. Poanta je, međutim, u tome da su španjolske banke najvećim dijelom u njemačkom vlasništvu. Umjesto da ih saniraju njihovi vlasnici, trošak je prebačen na španjolski proračun, odnosno na španjolske građane. Od kojih se, naravno, traži da još više štede.
Jedna od iznimki je mali Island (329 tisuća stanovnika), koji je do krize bio raj za strane banke. Njihov predsjednik Olafur Ragnar Grimson u nedavnom intervjuu kaže: ‘Upozoravali su nas da ćemo postati Kuba sjevera ako ne saniramo banke. Sve se to pokazalo lažnim.’ Island, naime, nije nasjeo na zamjenu teza, pa je država spašavala štediše, a pustila da banke spašavaju njihovi vlasnici ili da propadnu. Rezultat je taj da zemlja koja je prije sedam godina bila na rubu bankrota danas ima brži rast gospodarstva od Amerike ili Velike Britanije (koje su najuspješnije u tzv. zapadnom svijetu), a nezaposlenost je smanjena na samo 4,2 posto. Po tome su dva puta bolji od europskog prosjeka. ‘Odbili smo trošiti narodni novac da pokrijemo gubitke privatnih banaka’, kaže Grimson. ‘Bili smo izloženi nevjerojatnom političkom i ekonomskom pritisku, da pratimo ortodoksne doktrine kojih se pridržavaju sve europske vlade i financijske institucije, a koje su se pokazale pogrešnim i gospodarski i demokratski i politički i pravosudno’, dodaje. Predsjednik Grimson pravosuđe ne spominje slučajno. Islanđani su svojim direktorima banaka čak i sudili.
Otporu su se uskoro priključile Grčka i Mađarska, koje su odmah pribijene na stup srama, kao neodgovorni raspikuće i neofašisti. Na tome se temelji još jedna zamjena teza u obrambenoj strategiji hrvatskih banaka. Tvrdi se, naime, da ponašanje ministara, koji u posljednje vrijeme kritiziraju bankare, neodoljivo podsjeća na ‘militantni orbanizam/putinizam’. Doslovno tako. Može li se reći nešto gore? Jesu li ministri Boris Lalovac ili Gordan Maras zaista fašisti i diktatori? Kad je riječ o gospodi Viktoru Orbanu i Vladimiru Putinu, naša svrstana politika i prepisivačka škola u medijima ne ostavljaju mjesta sumnji u te hladnoratovske ocjene. Pa ipak, vjerojatno se u našem slučaju ne žele izvlačiti tako dalekosežne ocjene. Za obrambenu strategiju banaka dovoljan je zaključak kako su aktualne kritike na njihov račun samo goli populizam kojim se, uoči izbora, želi dobiti koji glas više.
Pritom se opet koristi metoda zamjene teza. Tvrdi se da politika želi podčiniti banke (što podsjeća na stara vremena, a u demokraciji je, naravno, nedopustivo), koje moraju stvarati dovoljne profite za vraćanje ulaganja svojih dioničara, čak i onda kad ne mogu naplatiti kredite. ‘Čini se da bi upravo od tih profita izabrani političari željeli uzeti jedan dio, koji im nikako ne pripada, i koji bi usmjerili prema svojim političkim potrebama – za kupnju naklonosti glasačkog tijela’, piše jedan od neslužbenih glasnogovornika banaka. Po tome bi trebalo zaključiti da se dovodi u pitanje normalno bankarsko poslovanja, a ne praksa hrvatskih banaka. ‘Banke su trgovačka društva koja, kao i ostali trgovci, na tržištu prodaju svoj proizvod…’, kaže i direktor Hrvatske udruge banaka Zoran Bohaček, objašnjavajući da se država tu ne smije petljati. Ali spominjući tržište, on je, tjerajući lisicu, istjerao vuka.
Naime, banke su se u Hrvatskoj odavno kartelizirale i tako suspendirale tržište, čemu se država i njene ustanove nisu opirale. Štoviše, išlo im se na ruku, u prvom redu deviznom klauzulom i odustajanjem od monetarnog suvereniteta. Nakon toga se one i njihovi inozemni gospodari jednostavno više nisu mogli zaustaviti u grabljenju svega što im život pruža. Tako smo došli do toga da je velik dio nacije u dužničkom ropstvu, a da su kamate tolike da nema legalnog posla iz čijeg se prihoda one mogu plaćati. Da je, zapravo, nacionalna ekonomija u bankarskom ropstvu. Dobro zvuči kad premijer Zoran Milanović konačno odgovara bankama, koje prijete međunarodnim sporovima, neka ga tuže upravi vodovoda. Ali za pravo rješenje potrebno je mnogo dublje oranje.