Ako me sretneš nekad i čudno ti zazvuči moja strašna lamentacija
Kada oči su mi divlje, a suza sprema sačekušu
To ja baš kad ne trebam talasam
Vjerojatno, uz čašu rakije, strašno ću ti biti topla, draga dok okolišam oko nekih sitničavih ideala
Ne vjeruj mi kad ti kažem da je prije bilo bolje
Ni da su dani bili življi
I da se više moglo, i da je netko htio
Sve će to biti moji davno odbrojani sati
Sitne sekunde vriska dok nas se varalo da imamo zbog čega pasti
I da će u mraku baš naš krik sjati
Ako me nekad stvarno sretneš, i baš ti se učini da nema tko osim tebe da svrati
Zakorači jednom nogom, drugu ostavi vani
Nemoj ostati dugo ako poslije s tugom nećeš znati
I ako ne znaš sasvim stručno, najozbiljnije što možeš u tamu odvesti bol i bez milosti odrubiti joj glavu
Samo prokleti, ljubavlju i slobodom do destrukcije satrani umjesto na prstu u očima nose dijamante
I još nešto, sasvim sitno, moraš znati
Ja ću umrijeti osjetljiva, i sva moja snaga bit će baš u tome.
Bojana Guberac