Mladi ljekar iz Tokija po imenu Kusuda sreo je kolegu iz studentskih dana koji proučavaše zen. Upitao ga je šta je to zen.
„Ne mogu ti reći šta je to,” reče njegov prijatelj, „ali jedno je sasvim izvjesno. Ako shvatiš zen, više se nećeš plašiti smrti.”
„O, to je baš dobro,” reče Kusuda. „Pokušaću da ga shvatim. Gdje mogu da nađem učitelja?”
„Idi kod učitelja Nanina,” uputi ga prijatelj.
I tako se Kusuda zaputi Naninu. Sa sobom ponese i bodež dug devet i po inča kako bi provje-rio da li se učitelj boji smrti.
Kad je Nanin opazio Kusudu, dočeka ga riječima:
„Zdravo da si, prijatelju moj. Kako si? Dugo se nijesmo vidjeli!”
Kusuda se nađe u čudu, te primijeti:
„Mi se nikada ranije nijesmo vidjeli.”
„Ah, jeste,” odgovori Nanin. „Pomiješao sam te s jednim drugim ljekarom koji je dolazio ovdje da uči.”
Kako se već na samom početku zbunio, Kusuda izgubi priliku da provjeri učitelja, tako da mu sada ne preostajaše ništa drugo nego da ga zamoli za učenje zena.
Nanin reče:
„Zen nije težak zadatak. Ako si ljekar, budi prema svojim pacijentima dobar. Eto, to je zen.”
Kusuda tri puta posjeti Nanina. Svaki put, ovaj mu govoraše istu stvar. „Llekar ne bi trebalo da gubi vrijeme muvajući se ovuda. Idi kući i staraj se o svojim pacijentima.”
Kusudi još uvijek nije bilo jasno kako takvo učenje može da otkloni strah od smrti. Stoga se prilikom svog četvrtog dolaska požali:
„Prijatelj mi je rekao da onaj koji nauči zen gubi strah od smrti. Svaki put kad dođem, ti mi kažeš da brinem o svojim pacijentima. Toliko znam i sam. Ako je to taj nazovi zen, onda više neću dolaziti kod tebe.”
Nanin se osmijehnu i potapša doktora po ramenu.
„Biće da sam se odnosio prema tebi previše strogo. Hajde da ti dam jedan koan” I prenese Kusudi Džošuov Mu da radi na njemu. To je prvo od pitanja koja vode ka prosvjetljenju uma, iz knjige Kapija bez vratnica.
Kusuda je čitave dvije godine umovao o pitanju Mu (ništa). Na kraju pomisli da je dostigao izvjesnost uma. Ali, njegov učitelj mu objasni:
„Još nijesi ušao u to.”
Kusuda nastavi da se usredsređuje još godinu i po dana. Njegov um postade smiren. Pitanja bjehu razriješena. Ništa je postalo istina. Staraše se o svojim pacijentima sa punom pažnjom i, mada toga ne bješe svjestan, prestade da brine o životu i smrti.
Kada je posjetio svog učitelja Nanina, starac se samo osmjehnuo.