„Rođen sam i odrastao na asfaltu,
proveo djetinjstvo u gradu okruženom
polugolim kamenitim brdima,
na obalama rijeke na kojima nije raslo
ništa veće od žgoljavih stabala
šipka i niskog gloga.
Valjda je to ono što moj stari
zove dinarskim prokletstvom.”
VESELIN GATALO (Iz romana „Godina pavijana“)
„SVE ŠTO ŽIVI POVEZANO JE DUBOKIM I DIVNIM VEZAMA“
Bilješka o romanu „Godina pavijana“ Veselina Gatala
„Dani postaju sve kraći. Otići treba dok nije zahladilo, dok još mogu pronaći sklonište negdje drugo, na jug, u luke, gdje ima posla. Ili samo bliže mom gradu. Možda onom što je ostalo od njega.“ Svoj roman Veselin Gatalo otpočinje jednim kratkim poglavljem u kojem se predstavlja čitaocu sam narator koji je zapravo jedan od onih koji su izgubili čim je rat počeo, i njegova sudbina je da živi u to nesretno vrijeme rata. Zatim se pripovijeda o smislu pisanja i o tipovima ljudi koji pišu knjige, a potom i o ogromnom broju knjiga koje je progutao plamen, jer su se ljudi u ratu morali nečim grijati. Narator završava svoj uvod obećanjem da će se ponovo susresti s čitateljem na kraju knjige, nakon što on prođe kroz njegov labirint sačinjen od priča. Zatim otpočinje novo poglavlje i narator nas uvodi u radnju romana.
„Gledam kroz prozor, sa desetog sprata, na ulicu. Ljudi hodaju brzo i usplahireno, povremeno gledaju u nebo. Kao da će vidjeti projektil ako bude padao ravno na njih.“ To je prvi opis apokaliptičnog grada, i Svijeta sa čijeg neba ne pada samo kiša, nego i granate, a ljudi gledaju u nebo prateći te putanje smrtonosnih nebeskih tijela – oni gledaju u nebo u želji da izbjegnu smrt. Glavni junak, a vidimo da pripovijedanje teče u prvom licu, očekuje poziv za mobilizaciju, dok posmatra mladiće koji uniformisani hodaju gradom, i koji su prisiljeni na tuđi mig ubijati radi nekih viših ciljeva. Glavni junak govori da nikad više neće obući uniformu, i iz njegovih zapažanja se može naslutiti da on ima izraziti anti-ratni stav. „Razmičem zastore i soba postaje svijetloplava.“ Sa njim u sobi se nalazi Žana, njegova djevojka, koja tvrdo spava bez obzira na pucnjavu. U stanu nema struje – o tome razgovaraju dok pripaljuju prvu jutarnju cigaretu. Glavni junak se krije u tom stanu zbog mobilizacije, dok njegova djevojka namjerava otići kod njegovih roditelja da vidi da li je dolazila policija po njega. „Čim je izašla, čujem ispaljenje u daljini. Tresak eksplozije se začu duboko na drugoj, istočnoj obali rijeke.“ Mladić čeka da njegova djevojka izađe iz nebodera: „Na prozoru čekam da izađe iz probušenog nebodera.“ Posmatra je tako kako trči do susjednog nebodera dok po gradu padaju granate. „Kao hrabra divlja životinjica koja trči ispred nogu ogromnih betonskih bogova, preko pustih ulica od straha poblijedjelog grada.“ Vidimo da se ovdje nudi jedna apokaliptična slika grada koji je zahvaćen čeličnim kanžama rata, u tom zagrljaju betona i detonacija. Moralo se strpljivo čekati, jer život se odvijao u predasima. U tom iščekivanju je curilo dragocjeno vrijeme… „Treba izmisliti poslove i nimalo se ne opustiti, jer mogla bi se, u tom nekom predahu, pojaviti sumnja da smo radili nepotrebne poslove i zamišljali idealne odnose…“ pisala je Darija Žilić u svojoj zbirci poezije „Iščekivanje“. Mnogi ljudi zapravo i ne žive tu harmoniju trenutaka, kroz njihove prelaze, nego su upregnuti u besmislene rituale i ponavljanja, bez životnih sokova, sazdanih od trenutaka i detalja kreacije…Rat ili mir, svejedno – „živjeti se mora“ što bi rekao Džoni Štulić „otud prilagodba“.
Premda se u romanu izbjegava navođenja imena toponima naslućujemo da je taj ratom zahvaćeni grad zapravo Mostar, dok se nakon bijega iz tog grada glavni junak zatekao u nekom gradu koji ima tramvaj – a znamo da Mostar nema tramvaj. „Rođen sam i odrastao na asfaltu, proveo djetinjstvo u gradu okruženom polugolim kamenitim brdima, na obalama rijeke na kojima nije raslo ništa veće od žgoljavih stabala šipka i niskog gloga. Valjda je to ono što moj stari zove dinarskim prokletstvom.” Na osnovu ovog opisa možemo prepoznati da je riječ o Mostaru. Međutim, nazive toposa treba ignorirati, jer je i sam pisac izbjegavao da ih u ovom romanu navodi. Čitav roman je zasnovan na kratkim pripovijednim cjelinama, koje se lančano uvezuju u nešto što bismo mogli nazvati labavo strukturiranim romanom. Također se tokom cijelog romana, u svakome poglavlju pripovijeda o djevojkama glavnog junaka, koje su poput nekih stanica – i u odnosu na njih se i kontruira pripovjedna struktura ovoga romana. Glavni junak zapravo živi u betonskoj džungli i on se sa svoje dvije šake borbom probija kroz život. To je momak od dvadeset i četiri godine. Riječ je dakle o urbanom buntovniku u farmerkama i kožnoj jakni – koji je okružen surovim životnim okolnostima i koji u takvim okolnostima pokušava pronaći i mjesto za sebe. Dobar je primjer kad on i njegova djevojka u tramvaju pokušavaju obrisati krv sa tene, nakon jedne tuče u parku. U jednom od narednih poglavalja, prilikom opisa jednog od likova koji se pojavljuje u romanu, navodi se da je taj grad u kojem glavni junak boravi zapravo neko emigrantsko čistilište, i da bi se otišlo u neku zemlju u kojoj te emigrante niko ne hapsi i ne proganja, čovjek je morao imati pasoš – inače bi mogao biti pokupljen u racijama, ili pak završiti u izbjegličkom logoru. „Jutro je bilo svježe. Sunce se s mukom probijalo kroz maglu.“ Zatim se pripovijeda o dugačkom redu ljudi, emigranata, koji čekaju da im se podijele pasoši ili druge potrepštine za emigrante. Glavni junak se također nalazi tu, jer je u potrazi za drugim likom, izvjesnim Kmicom – koji policiji cinkari emigrante. Onda se samo jedanput u jednom poglavlju napominje veza sa naslovom romana, a riječ je o majmunima koji se nalaze u zoološkom vrtu, a koji imaju crvenu guzu. Ti majmuni se u stvari zovu pavijani. Pa je tako naslov ovog romana zapravo godina majmuna – što dovoljno govori o ljudima i okolnostima kojima je glavni lik okružen. „Nastavlja hodati cestom, neravnom i vijugavom kao emigrantski život.“ Zatim se navodi kako glavni lik mora promijeniti grad: „Dani postaju sve kraći. Otići treba dok nije zahladilo, dok još mogu pronaći sklonište negdje drugo, na jug, u luke, gdje ima posla. Ili samo bliže mom gradu. Možda onom što je ostalo od njega.“ Najveći problem glavnog lika tiče se njegovih papira, i toga da je prešao ilegalno granicu, i da nema nikakve dokumente, pa se zbog toga mora kriti po stanovima kod svojih djevojaka. „Policajac na pločniku me gleda superiorno i govori nešto. Dajem mu papir koji kaže da mogu biti tu ma kako vruće bilo. Nedavno dobijeni papir koji govori da je ovo i moj grad, volio ga ja ili ne. Daje mi i smjelost da ga gledam emigrantski drsko, ravno u oči.“ Sve drugo u romanu, što nema veze sa emigrantskim životom, besparicom i problemom oko papira, tiče se sitnica koje doživljava sa svojim brojnim djevojkama. Tome je posvećen najveći dio romana. Postoji čak i djevojka kojoj se narator obraća tokom jednog dijela romana, a koju naziva Princezom: „Sjećaš li se, Princezo? Sjećaš li se onog proljeća kad su tihe vojske lišća kasnije nego obično počele osvajati gole grane a vjetar šamarao umorna lica koja smrt nije stigla odvesti sa sobom?“ Onda se glavni junak ponovo iz lučkog grada, gdje je radio, vratio u veliki grad. „Tog jutra sam stigao prljavim autobusom… (…) Sjeo sam na prvi tramvaj, ne plativši kartu kao što to nalaže stari emigrantski običaj. Sjedalo je bilo hladno, kao i sam grad u to doba.“ Ponekad u tom lutanju velikim gradom sretne još nekoga iz svoga kraja, i tada oni razmijene neke informacije o njima poznatim ljudima, o tome da li su živi, ili da li su počeli prelaziti na Drugu Stranu – možda s druge strane rijeke. U tom gradu, koji je podijenjen na dvije strane se i završava ovaj roman, jer se glavni junak susreće sa djevojkom koja stanuje u drugom dijelu grada, a te strane spaja zapravo jedan čelični most. Razgovaraju o svemu, a pored ostalog i o emigraciji u Kanadu – kako bi pobjegli od svega, od užasa kojim su okruženi. Na kraju se rastaju, a time dolazimo i do kraja ovog romana, koji govori o apokaliptičnom gradu i o emigrantskom životu. Na kraju romana ponovo susrećemo naratora sa samoga početka, koji još želi uputiti nekoliko izvinjenja svome čitatelju. Roman se završava rečenicom: „A vi jeretici, vi koji čitate ovakve knjige, laka vam samoća.“
„SVE ŠTO ŽIVI POVEZANO JE DUBOKIM I DIVNIM VEZAMA“
„Život je ritаm koji se morа spoznаti“, pripovijeda nam Nikola Tesla. „Jа osjećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovjek i zvijezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svjetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čovjek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svijetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz svemira; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osjećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovjek. Zvijezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo odveć obuzeti sobom rаzumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovjek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.“
(Na slici, Stari most u Mostaru. Nema turista ni uobičajene vreve. Nikakvo čudo, snimak sam napravio u vrijeme epidemije Korona.)
Tekst i foto: MARKO RAGUŽ
Sarajevo, 27. 04. 2024.