Altogether elsewhere, vast
Herds of reindeer move across
Miles and miles of golden moss,
Silently and very fast.
(The Fall of Rome)
Upitajte bilo koju obrazovaniju osobu ko je najveći svjetski pjesnik dvadesetog vijeka i u ogromnoj većini slučajeva dobićete odgovor: T.S. Eliot. Njegova Pusta zemlja u svim je mogućim milenijskim anketama stavljena rame uz rame sa Joyceovim Uliksom i Beckettovim Godotom kao najvažniji književni artefakt svog žanra u prohujalom stoljeću. Znameniti prvi stih ove pjesme poručuje April je najokrutniji mjesec. I zbilja, u nekom balkanskom kontekstu dvadeseti vijek bio je pun krvavih aprila, makar je ovdje teško pronaći ijedan mjesec koji nije krvav. Danas, međutim, u globalnim okvirima, jedan mjesec kao da ima simboličnu licencu na okrutnost. I to nije april, već septembar. A pjesnik koji isto tako ima pravo na titulu najvećeg u proteklom vijeku, pjesnik čija čuvena pjesma u naslovu ima septembarski datum, pjesnik koji je i umro u septembru prije tačno trideset godina, zove se Auden, Wystan Hugh Auden.
Kao urednik slavne izdavačke kuće Faber & Faber T.S. Eliot je odbio objaviti prvu Audenovu zbirku pjesama. Isti taj Eliot će, međutim, objaviti u svom časopisu Criterion Audenovu kratku stihovanu dramu Paid on Both Sides, koja se danas objavljuje na početku njegovih sabranih djela. Tridesetih godina prošlog vijeka Auden paralelno stiče slavu kao pjesnik i kao ljevičarski intelektualac. Svima je valjda poznata priča o njegovom braku sa Erikom Mann, kćerkom Thomasa Manna, a da bi ova tako došla do britanskog pasoša. Svi znaju i za Audenovu (ne)uobičajenu seksualnu orijentaciju makar preko one zlobne Barnesove fraze o tome kako klapa “Auden-Spender-Isherwood propovijeda socijalizam kao indirektan način da izbori reformu zakona o homoseksualnosti”. Poznat je i njegov odlazak u Španiju za vrijeme građanskog rata (tu je pjesma Spain 1937), te njegovo napuštanje Engleske i selidba u Ameriku uoči Drugog svjetskog rata.
Vijest o invaziji Njemačke na Poljsku, odnosno o početku Drugog svjetskog rata, Audena je zatekla u New Yorku, na Manhattanu. Invazija i rat počeli su prvog septembra 1939. godine, a slavna Audenova pjesma zove se, naravno, September 1, 1939. Apsolutno maestralno predavanje koje je Josif Brodski održao o ovoj pjesmi studentima Columbia Univerziteta uvršteno je u njegovu knjigu eseja Less Than One (u izdanju Dečjih novina iz 1989. knjiga je na prijedlog samog Brodskog dobila naziv Udovoljiti senci, upravo po eseju posvećenom Audenu). Devedeset i devet stihova ove pjesme Brodski secira do najsitnijih detalja i ne skriva ushićenje pjesnikom koji je volio – da upotrijebim riječi samog Brodskog – prevoditi metafizičke istine u običan zdrav razum.
Stihovi o tome kako i đaci znaju da oni kojima se zlo čini zlom uzvraćaju (I and the public know/ what all schoolchildren learn,/ Those to whom evil is done/ Do evil in return) aktuelni su podjednako bili i onda kao što to jesu i danas, no neke od slika što su onomad bile tek opis mjesta s kojeg se pjesnik obraća publici danas kao da su znakovitije nego u vrijeme u kojem je pjesma nastala. Septembarski datum plus Manhattan plus miris smrti – sve više podsjeća na rušenje dviju kula WTC-a negoli na Drugi svjetski rat. Dovoljno je poduplati jedinicu da prvi septembar postane jedanaesti. A kad iz četvrte strofe zavape slijepi neboderi čini nam se opet da je pjesma nastala u naše vrijeme.
Posljednji stih pretposlednje strofe je ono famozno Moramo se voljeti ili umrijeti. Strogi i precizni Auden je, kažu, nakon što je pjesma objavljena prezreo ovaj stih. Rekao je kako je to prokleta laž jer ionako moramo umrijeti. Zato je u narednom izdanju ili postalo i: Moramo se voljeti i umrijeti, no to ionako nije imalo previše smisla, bila je to – kaže Brodski – “banalnost s nekom zavaravajućom atmosferom dubine”. Zbog nezadovoljstva ovim stihom Auden je pjesmu posve izbacio iz svojih sabranih djela i praktički zabranio njezino objavljivanje za njegovog života. Ni danas je nema u njegovim sabranim djelima (Collected Poems), makar ju je Edward Mendelson uvrstio u neke izbore iz Audenove poezije. U Istoriji svijeta u 10 1/2 poglavlja Julian Barnes nas podsjeća kako je zbog ovog stiha E.M. Foster rekao kako mu Auden može narediti da ga slijedi, a sam Barnes kaže kako sigurno nije prokleta laž reći da oni koji najdublje zadovoljstvo ne crpe iz ljubavi žive prazne živote.
Nakon Drugog svjetskog rata Auden uglavnom živi na relaciji Amerika–Austrija. U tom periodu nastaju neke od njegovih najboljih pjesama poput Pada Rima (1947), Ahilejevog štita (1952) ili nekoliko ciklusa perfektnih kratkih pjesama. I dalje je, kao i gotovo cijelog života, radio kao profesor, a studenti ga pamte kao predavača neiscrpne energije i neizrecivo strasnog pušača. Bio je i gorljiv čitalac poezije te prevodilac (prevodio je, među ostalim, i Nikolu Šopa), a Brodskog je u egzilu nakratko i udomio. Neizmjerno poštovanje i ljubav Brodskog prema Audenu jedan je od najljepših odnosa pjesnika prema pjesniku u dvadesetom vijeku. “Čitanje Audena jedan je od rijetkih načina (ako ne i jedini) da se čovjek osjeća pristojnim”, kaže Brodski i prisjeća se kako ga je posljednji put vidio dva-tri mjeseca pred Audenovu smrt. Bili su na večeri kod Spendera u Londonu, a Audenu je stolica bila preniska, pa mu je domaćica podmetnula dva toma Oxfordskog rječnika, a Brodski je pomislio kako je Auden jedini čovjek koji te tomove ima pravo koristiti za sjedenje.
Auden, stari majstor, umro je u Beču 29.9.1973. od srčanog udara, nakon što je okončao nastup s čitanjem poezije. Danas, kad čitamo njegove pjesme, sjećamo se prvog stiha Musee des Beaux Arts. Auden kaže: U vezi patnje nikad nisu griješili/ Stari majstori…
Audenove pjesme – kao i Keatsove kojeg Borges prozva nesklonim griješenju – zvuče nepogrešivo.
Muharem Bazdulj