Fenomeni

Zlotvor

Djevojčici lupa srce. Svako drugo ili treće  veče, prije nego sunce užuti u sobi, pretvarajući se iz blještavih odsjeva na automobilskim branicima u jantarski  sjetnu skramu što skuplja paučinom ispunjene uglove sobe, djevojčicu obuzme nemir. Hoće li to ona sad umrijeti? Prije nekoliko mjeseci  čula je priču o nećaku jednog ujaka koji je umro mlad, sa nepunih svojih trideset godina. On je bio hirurg, a djevojčica ima jedanaest godina i već može da zna o čemu se tu radi. Jednom kad je bila teško bolesna ( ispod oka joj je rastao nekakav okrugli čvorić) , a niko od ljekara nije mogao dati odgovor šta je na stvari, dok je ležala u bolnici, otac je zamolio hirurga da prisustvuje operaciji i da svoj sud.

Ohrabrenje je došlo odmah idući dan, pojavio se on u djevojčicinoj sobi, još dok je bila u omami narkoze, potpuno odsutna, zaboraviviši na likove i na vrijeme. Rečeno je da nije ništa ozbiljno, manje od toga, čvorić je bio potpuno benigan. Uslijedili su dani iščekivanja na roditeljske posjete, dani kad se djevojčica stala privikavati na bolnički život. I dalje su se obavljali razni pregledi: najgori od svih je bio kad su joj u nos gurnuli užasno dugačku čeličnu cjevčicu nalik igli, ali, začudo, ništa je nije boljelo. Upoznala bješe čovjeka, krupnog i gojaznog, u prugastoj blijedoplavoj pidžami. Prijatelj je uvijek imao nasmijano, otvoreno lice, i kad god bi trebalo neko da joj pomogne on bješe tu ( pa i u trenutku buđenja poslije operacije, kad je plakala nadajući se da će ugledati oca ili majku), prijazno se smješeći i uvjeravajući je da će sve biti dobro, samo da, eto, pojede jednu paštetu. Vremenom, oni su se zbližili, toliko da, kad bi se verali bolničkim stepeništem, idući u menzu ili vraćajući se s pregleda, znala bi ga ona pljesnuti rukom po širokoj stražnjici od prpošne neke radosti, jer je tako dobar i srce joj se veseli kad god je on tu. Jeli su zajedno trokutaste “zdenke”, zamotane u sjajni staniol, sa sličicom nasmijane djevojke, opervažene konjskom potkovicom i četverolisnom djetelinom ponad kose upletene poput kovrdža slavonskih žena.

Ali ponekad, stari prijatelj je znao nestati. Djevojčica nije znala da odgonetne razloge njegovih povremenih odlazaka.

Samo je u tim periodima tonula u duboko očajanje dosade, u razdoblja čamotinje, bez svog debelog veselog prijatelja, s kojim je često znala praviti aviončiće od papira istrgnutog iz školskih teka, a poslije ih puštati s petog sprata klinike u dvorište i na parking, kad su letjeli u glatkim parabolama do parka preko puta, ili se , u čudesnim spiralama spuštali na haube kola, nakon čega je slijedio smijeh u sobi i strah da će ih neki poludjeli vozač optužiti za skrnavljenje ljubljenih automobila.

To su bili intervali kada se na horizontu ukazivala zlokobna figura tlačitelja, klinca nešto starijeg od nje, ali ne mnogo, a koji je u njihovu dječju sobu unosio snagu takvog autoriteta, kakvog djevojčica još nije poznavala. Psovao je taj nemilice i u svakom trenutku, neprestano su iz njegovih usta izvirale aždajaste kletve i poruge; odmah se djevojčici pretvorio u simbol nepatvorenog zla. Jer zlo koje je proizvodio iz i oko sebe nije bilo ničim uzrokovano, jednostavno je klijalo iz njega, poput otrovne pečurke.

Jednog jutra, rekao je djevojčici: ” pa ti si vlahinja, jebote!” Djevojčica se odmah postidjela što je “vlahinja”, čak nalazeci u sebi opravdanja za njega i potvrđujući cijelim bićem da je on u pravu, premda uopšte nije znala šta ta riječ- “vlahinja”, uistinu  znači. Znala je samo da je to nešto strašno, i gadno, kad on tako  kaže. Nikom, ni bolničkim sestrama nije smjela da se povjeri o tome, plašeći se da će ispasti glupa i da će poremetiti poredak svijeta koji joj se činio, ma koliko nakazan, ali  zauvijek uspostavljen, savršen, nerazrušiv.

Tada je noći dočekivala u neprestanoj strepnji od onoga što dolazi. Klobuk straha vječito je lebdio nad tom sobom, punom dječjeg plača, mirisa infuzije, netom stavljenih drenova u rane djece čije su se siluete gubile u tintastim odrazima prozorskih stakala.

Jednog jutra se probudila iz košmarnog sna. Otac je odavno bio u Alžiru, otišavši tamo za poslovima u kojima ona nije mogla vidjeti bilo kakav smisao. Već dugo godina živi samo s majkom, koja ima posao u njoj nepoznatoj firmi, ali i pored toga neprestano izbiva iz kuće. Njihov stan je u novogradnji, u naselju imena Hrasno, jesen je i kiša već počinje da zasipa smećkastožutu fasadu solitera na dvanaestom spratu. U snu, na pruženoj strunjači na podu, dušek je to prepun mrvica razdrobljene “zdenke”, što je jede neki dječak koga nikad dosad u životu nije vidjela. On gricka uporno taj trokutić sira, kao da je to jedina stvar na svijetu koja ga zanima. U četvorokutima prozora uokvirenog smeđim ragastovom, trune sarajevsko sunce, pržeći i dalje uporno, ni malo nehajući za ljutite mlazeve kiše što pristižu sa sjevernih strana. Veče je muljevito, sivo, a ona sjedi do dječaka na strunjači, uvijajući prstima crne pramenove svoje kose. Na crvenom otomanu do zida, u uglu, sjedi njena majka. Ona ima izgled antičke boginje, možda Erinije, s crnim kaskadama vlasi što joj padaju na mirna ramena i ruke s prstima prepletenim u krilu . Suknja joj je dugačka do članaka, otkrivajući glatke listove, blistave u polutami. Ona se smiješi na dječaka koji jede “zdenku”, i nimalo joj nije čudno kako se on uopšte našao tu, među njima dvjema, ćerkom i majkom, koja, čini se da ipak od dječaka nešto očekuje. Ali šta? Djevojčici se sad čini da je čitav svijet, sve ono što znamo i što možemo osjetiti čulima, da je sve to jedna mračna zagonetka, ispretkana zabludama, stramputicama, lošim ishodima.

U sobu tad ulazi njen bolesnički cimer, što ju je onomad nazvao “vlahinjom”. Ona odmah vidi: na vratu, tik pored Adamove jabučice, on ima ožiljak, ožiljak od ubodne rane: po svoj prilici- britva. On sjeda pored nje na dušek, grli je dobrohotno, njoj se sviđa i taj ožiljak, a još više njegova nakostriješena kosa.

Tek sad, dječak s trokutićem “zdenke” okreće se ka njoj. Kaže samo: ” Kako si lijepa”. Ona ne zna ko joj je od njih dvojice, i da li uopšte, nježnim dodirom prstiju dodirnuo njene precizno izvajane nozdrve, glatke kao alabaster.

Probudili su je čudni zvuci u sobi. Kao da neko tare nogama o parket ili linoleum, i neko neobično cvrčanje. U krevetu prekoputa njenog, s pomičnom rešetkom da mala djeca ne ispadnu u snu, držeći se malim ručicama za te rešetke obojene bijelom olupljenom farbom, stajala je mala trogodišnja Majda. S druge strane rešetke stajao je trinaestogodišnji zlotvor, a kroz rasporak pidžame promolio je svoj ružičasti ud, nudeći ga svesrdno Majdinim ustima.

Djevojčica s alabasternim nozdrvama tad prekriva oči dlanovima i polako, skočanjenim koracima, uzmiče ka vratima sobe. Kad izađe u hodnik, ugleda prugaste nogavice bolničke pidžame, i spustivši ruke konačno s lica, obgrljuje debele noge svog bolničkog prijetelja.

Grčevito istiskujući glas iz sebe, govori jedva čujno: “Dobro je, Suljo, došao si, došao…”

Nedeljko Simanić

Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”, Nedeljko Simanić

Nedeljko Simanić

simanic.neno@gmail.com

nedeljkosimanic.wordpress.com

www.facebook.com/nedeljko.simanic.art

www.pinterest.com/nedeljkosimanic