Učitelj zena u tišini je hodao planinskom stazom sa svojim učenikom.
Kada su stigli do drevnog kedra, sjeli su pod njegovu krošnju da pojedu jednostavan obrok od pirinča i povrća. Nakon objeda je učenik, mladi redovnik koji još nije otkrio ključ tajni zena, prekinuo tišinu upitavši učitelja:
»Učitelju, kako da uđem u zen?«
Učitelj ništa nije odgovorio. Prošlo je gotovo pet minuta, a učenik je tjeskobno očekivao odgovor. Upravo je namjeravao postaviti sljedeće pitanje kada je učitelj nenadano progovorio:
»Čuješ li zvuk planinskog potočića?«
Učenik uopšte nije bio svjestan planinskog potoka. Previše su ga zaokupljale misli o smislu zena. Sada, kada je počeo osluškivati potok, buka uma se smirila. U početku ništa nije čuo. Tada je razmišljanje utihnulo i postao je budan te je iznenada začuo jedva čujno mrmorenje potočića u daljini.
»Da, sad ga čujem«, odgovorio je.
Učitelj je podigao prst i, pogledavši ga u isti tren i divljim i blagim pogledom, dodao:
»Iz toga uđi u zen«.
Učenik se zapanjio. Bio je to njegov prvi satori, bljesak prosvjetljenja.
Znao je što je zen ne znajući šta je to što zna!
Putovanje su nastavili u tišini. Učenik se divio životnosti svijeta koji ga je okruživao. Kao da sve to prvi put vidi. No, postupno je ponovno počeo razmišljati. Budnu tišinu ponovno je prevladala buka misli, i nije prošlo dugo kad je postavio sljedeće pitanje.
»Učitelju«, progovorio je, »razmišljao sam. Što biste mi rekli da nijesam uspio čuti planinski potok?«
Učitelj je zastao, pogledao ga, podigao prst i odgovorio:
»Iz toga uđi u zen«.