Anatomija jedne hajke (3)
Tekst u „Oku”
PRVI KORAK je iskopavanje nečijeg „prljavog veša”.
KIŠ JE PREPISAO SVOJU KNjIGU!
Famozni tekst, o kojem se mjesecima pričalo kao o prvorazrednoj književnoj senzaciji, nakon što je u svom rukopisnom izdanju napravio krug povezujući intrigom ogrlica od tuđih bisera sve značajnije književne centre Jugoslavije (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo, Titograd…), najzad se pojavio u zagrebačkom „Oku”.
Mehanizam koji koriste političke (medijske) ubice:
Prvi korak: Političke (medijske) ubice iskopavaju nečiji „prljav veš”.
Drugi korak: Prljavština se zatim dostavlja ispitivačima javnog mnjenja, koji preko sofisticiranih kanala mogu da odrede koji su djelovi prljavštine „okidači” u umovima građanstva.
Treći korak: Ispitivači javnog mnjenja daju svoje rezultate ljudima koji se bave medijima, koji potom postave dva ili tri krucijalna problema na TV, radiu, koji imaju za cilj da „raskomadaju” političke protivnike.
„Kiš je gradio svoje literarne strukture iz raznih utjecaja, priznavajući ih, ali stvarajući iz njih nešto novo. Tip literature koju je pisao je analogija države i društva u kojem je živio. Htio je imati na raspolaganju sve varijante svih književnosti, i vojvođanske srpske građanske književnosti i dubrovačke renesanse, sav vokabular. Vidio je to kao obogaćivanje literarnog standarda. Pojam jugoslavenski bilo je nešto najbitnije što je on, kao pisac, mogao posjedovati.”
Nije pisao o jugoslovenskim temama! U cijeloj njegovoj književnosti riječ Jugoslavija spominje se samo jednom, navodi M. Tompson. Dakle, pored toga što je prepisana — knjiga „NIJE NAŠA”!
„Knjiga je ta (Grobnica za Borisa Davidoviča, n. n), dakle, o Jevrejima, stoga irelevantna, ona ne govori ni o nama niti za nas, što znači „nije naša”, sve to što je u njoj rečeno rečeno je već davno, ne samo kod Solženicina nego i u drugim memoarima i knjigama, i to „s punim doživljajem viđenog” i sve je to — uostalom — odnekud prepisano (dokazni materijal se sprema), jer kakve on (to jest D. K.) ima veze sa svim tim, kada nije bio u logoru… itd., itd.”40
Međutim, za one druge, uvijek postoje i ti — drugi. Danilo Kiš je svojim romanima po drugi put dotakao puninu-praznine zvuka istorijskih struna i ukus, ne samo ličnog taloga, gorkog iskustva već, i onog kolektivnog, datog kroz čudesni optimizam jednog obezglavljenog i neurotičnog srednjoevropskog Jevrejina koji je, evo grijeha: „bio rešio negde krajem tridesetih godina (20. vijeka, n. n.) da poboljša svoje finasijsko stanje, da svoju porodicu izvuče iz bede, da se oslobodi dugova, da se domogne sigurnosti, da se oslobodi straha, da kupi sebi nov šešir i crno odelo na štrafte, ženi zelenu svilenu haljinu i pelc od kunice, kćeri (6) lakovane cipelice i tašku sa ogledalcem, sinu (4) mornarsku kapu, pantalone od tvida i usnu harmoniku marke Hohner (…) da obnovi svoj stari (i sada nevažeći) Kondukter, i da tako, jednim potezom pera, jednom kardinalnom intelektualnom operacijom (sastavljač, tehnički urednik, lektor i korektor — E. K.), jednim balzakovskim tourde-force izroni sa dna, spojivši lepo sa korisnim, slavu i novac, egzotiku putovanja i nostalgičnu privlačnost imena gradova…” — dakle, gorkog taloga iskustva na obzoru treperave linije onoga što jeste i što je, možda (da je bilo — ono što bilo nije) moglo biti.
Ako postoje drugi, postoje i oni ispred njih, kako kaže Duško Radović u knjizi Olovka piše srcem, srednji je prednji ako iza njega ima pozadi, dakle, oni ‘srednji, a prednji’ — „koji ne razlikuju predstavljanje od predstavljenog, označeno od označavajućeg (…) koji izjave romanesknih ličnosti uzimaju kao autorove izjave (…) koji junake romana identifikuju kao svoje rođake i komšije…”, hajkači su, bez znanja o lagumima i hodnicima strukturalne lingvistike i semiotike koji vode do i od tajne odaje književnog djela u kojoj ono može da se sagledava s dva ključna aspekta, iz ugla označitelja, i iz ugla označenog.
Međutim, nesporazum je stariji od riječi i „svaka živa reč se ne suprotstavlja jednako svome predmetu: između reči i predmeta, reči i ličnosti koja govori, slaže se čvrsta, često teško prohodna sredina, drugih, tuđih reči o istom predmetu, o istoj temi”43, tako da se, po toj logici, tanana književna struktura može „analizirati jedino ako slijedimo plan izraza (…) kako je nešto rečeno, a ne što je rečeno. Jedino to „kako je nešto rečeno” u književnosti omogućuje da prijeđemo i na analizu onoga što je rečeno…”
…
DRUGI KORAK — prljavština se dostavlja ispitivačima javnog mnjenja, koji preko sofisticiranih kanala mogu da odrede koji su njeni djelovi „okidači” u umovima građanstva.
KIŠ „KOLjE ZAKLANO JAGNjE”!
„Novinari su već imali spremljene beležnice i oštro zašiljene olovke, stvar je čekala, stvar je bila u vazduhu…”
Kiš je strvoder, prepisivač tuđih tekstova, kradljivac borhesovske metode i tehnike francuskog „novog romana”, sve u svemu PLAGIJATOR!
Uzalud je Kiš pokušavao da objasni da je nesporazum, s književne strane, upravo u tome, što se ne razumije činjenica da se u ovakvoj vrsti beletristike „književni ‘izvori’ ne mogu otkrivati, jer bi se time srušila čitava ZGRADA FIKCIJE: kako su tu pravi i lažni citati izmiješani, navođenje autentičnih bi značilo demistifikaciju, jer bi se oni izmišljeni našli razgolićeni, razobličeni”.
Svemu tome na originalan način pristupa beogradski prozaista, esejista i dramaturg, Kišov bliski prijatelj Filip David, koji kaže da je, pored želje onih koji su je pokrenuli, afera uzgred imala i dalekosežne književne posljedice. „Naime, Danilo Kiš je u domaćoj književnosti širom otvorio vrata onome što se naziva POSTMODERNIZAM, u smislu prava da se u tekst ubacuju citati nekih drugih književnih dela. Sve to je otvorilo put pojavi cele jedne mlade generacije pisaca čija su dela bila zasnovana na toj vrsti poetike.”
Legitimnosti upotrebe VANKNjIŽEVNOGA MATERIJALA u književnome djelu, a potom i praksa citiranja drugih pisaca, preuzimanja njihovih postupaka samo su od nekih pitanja koja su u vezi s aferom bila postavljana.
Kišu je, dakle, prebacivano plagiranje, nekorektno korišćenje istorijskih dokumenata, pa čak i doslovno prepisivanje. Cjelokupna diskusija zatim je prebačena na etičku ravan uz pokušaj dezavuiranja pisca kao nemoralne figure koja se kiti ogrlicom od tuđih bisera.
Bila je to reakcija zatvorene i zagledne u sebe malograđanske sredine. Kiš je stvarajući na jeziku upravo te sredine sebi već bio obezbijedio mjesto u evropskom visokom društvu. Zagonetnog i tamom obavijenog porijekla, pisao je na srpskohrvatskom jeziku, virtuoznije od onih koji su isti taj jezik smatrali svojim rodnim i neprikosnovenim vlasništvom. To je još jedan grijeh sugestivnog Danila Kiša, koji se nije mogao oprostiti. Igra sujete, zaigrala je u kolo hajke.
ČUVARI KAPIJA
U najvećoj pometnji jedan kanal ostaje otvoren za dušu. Možda je teško da se on nađe (…) No, taj izlaz je uvek tu, i naša je dužnost da ga održavamo otvorenog, da bismo imali pristupa najdubljem delu sebe samih — onome delu nas koji je svestan jedne više svesti, posredstvom koje donosimo konačne sudove i sve uzajamno povezujemo. Nezavisnost te svesti, koja ima snage da bude imuna na buku istorije i šarene laže naše neposredne okoline, upravo i jeste sav smisao životne borbe.
TREĆI KORAK — Ljudi koji se bave medijima, objavljuju dva ili tri krucijalna problema, koji imaju za cilj da „raskomadaju” žrtvu.
„Imajući kao urednik i pisac skandaloznih hronika ne malo iskustva u tome Pigeon je svoj tekst dostavio Oku negde pred sam prelom lista, tako da sam morao da odgovorim na njegovu paškvilu još tokom istog dana, to jest moj je odgovor morao biti gotov do šest naveče, kada je trebalo da ga pošaljem.”
Pristup medijima omogućavaju čuvari kapija. Ova dimenzija medijske politike je od suštinskog značaja jer bez takvog pristupa porukama glasnici ne mogu da dopru do željene publike. Najpoznatija, ali ujedno i najzahtjevnija uloga na mediskoj sceni je rola izmicanja udice:
„Nestrpljenje u Književnom klubu doseže svoj klimaks, jer Duga izlazi bez „Grobnice za D. K.” (…) čaršija počinje da unosi dozu sumnje u celu tu rabotu.” Dakle, najava, neizvjesnost i sumnja, ali i neminovno izmicanje stolice, kada za to dođe vrijeme: „…ono što je piscu (Danilu Kišu, n. n.) učinjeno preko „Duge”, potom i „NIN”-a (iz jedne od njegovih ciklično-i-zakonomerno-se-pojavljujućih idiotskih faza), primer je i zapravo autentična preteča dejstva onog tupoglavog i plitkog, a navalentnog „istraživačkog novinarstva” kakvo su aktuelni tabloidi usavršili do hiljaduodstotno čiste ogavnosti; ovo će reći da je Kiš u izvesnom smislu možda i prva (javna) žrtva tabloida u posleratnoj Jugoslaviji.”
Mediji nijesu ogledalo stvarnosti. Ta metafora o stvarnosti koja se preslikava u medijskom ogledalu teorijski je razbijena u parčiće sredinom 20. vijeka. Ako se mediji uopšte mogu povezati sa ogledalima, stručnjaci kažu da oni funkcionišu kao ogledala u onoj, već pominjanoj Kući smijeha. Novinari nijesu nikakvi nosioci ogledala, već su stražari na vratima javne sfere. Medijska slika stvarnosti je ljudski proizvod, koji stvara određena grupa profesionalaca rukovođena pravilima zanata. Za pažnju novinara se bori mnoštvo društvenih aktera koji žele da publici izlože informacije kojima raspolažu i predstave svoje interpetacije tih informacija.
Danilo Kiš nije želio da se zove istočnoevropskim disidentom u političkom egzilu na Zapadu.
Naprotiv, uvijek je tvrdio suprotno.
Da li često dolazite u Jugoslaviju?, pitali su ga u jednom intervjuu i on je odgovorio: „Odlazim redovno. Kako ja, srećom nisam sa Jugoslavijom nikad raskinuo vezu, kako putujem često, ti razmaci od tri meseca ne mogu da izazovu nostalgiju, nego naprotiv mogu samo da izazovu u meni jednu zdravu distancu. Recimo, veoma lakonski, da je to jedno izgnanstvo poput Džojsovog. Jedno izabrano izgnanstvo (…) Ima nesporazuma više nego problema. Moje deljenje između Beograda i Pariza možda je više posledica moje lične poteškoće da se ustalim na jednom mestu, izjavio je D. Kiš 1986. godine.
Novinarska selekcija postoji kako na nivou činjenica, tako još više u pogledu interpretacija činjenica. Medijska istraživanja pokazuju da mediji generalno mnogo češće prikazuju tumačenja događanja nego same činjenice o događajima i pojavama. I za publiku su interpretacije činjenica važnije od samih činjenica, jer bez dodatnih informacija, a posebno konteksta u kome se ove činjenice pojavljuju, često nemaju dovoljno znanja da ovim činjenicama odrede smisleno značenje.
AKO DJELO NIJE BILO JUGOSLOVENSKO — POLEMIKA JE BILA!
Knjiga je izazvala oštru polemiku koja je bila svejugoslovenska. U beogradskim književnim krugovima Boris Davidovič je izazvao skandal. Pojedinci iz akademskih krugova u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu su ga branili, govoreći da za sve krive čistu zavist i provincijsku ograničenost.
KIŠ O SEBI, O RECIPIJENTIMA I O BORHESU
Već bolestan, umoran i rezigniran, Kiš, iz donekle pomjerene perspektive, u intervjuu54 govori o aspektima svog stvaralaštva.
Dok traje obuzetost jednom pričom interesovanje za nju je sadržinsko, tematsko i stilsko. Kasnije, kada se pisanje završi i interesovanja više nema zaboravim (…) Ta oblast me zapravo više i ne interesuje.
…
Veliki broj čitalaca, valjda i kritičara i pisaca, čitali su tu knjigu (Grobnica za Borisa Davidoviča, n. n) na nivou činjenica kao da sam ja taj koji otkriva postojanje i mehanizam sovjetskih logora (…) Što je bila jedna apsolutno pogrešna recepcija jer ja sam pretpostavljao, naivno, kao što pisac obično vidi svoje čitaoce ili svoju publiku, da će knjigu čitati ljudi koji znaju za činjenice o kojima u toj knjizi ja to govorim, tj. koje ja koristim, jer prava recepcija te knjige je onda tek značajna. Onda je tek književnoumetnička, kulturna recepcija jedne knjige, u konkretnom slučaju te, kada su činjenice poznate i kada čitalac kaže znajući za sve to — evo kako kratko, jasno i da kažem majstorski to pravi pisac, o kome je reč. Međutim, kao što i sami znate ta knjiga nije bila primljena tako, gde je moje prvo i osnovno razočaranje.
… Zanimljivo je, ako hoće neko time da se bavi, da sam ja bio borhesovac pre nego što sam upoznao Borhesa, da tako kažem. Moje određene prozne strukture bile su slične i pre nego što sam pročitao Borhesa, tu nema tajne da su nam verovatno bili zajednički učitelji iz francuske i engleske književnosti, možda i neki drugi. A što se tiče Grobnice, to je bio jedan pomak u odnosu na borhesovski model na kojem sam ja modelu insistirao da bih rekao da se može pisati borhesovskim modelom i o stvarima relevantnijim od onih o kojima on sam piše… tj. da je maestro u svojim maštarijama upotrebio priču za malu decu (pirati itd.) i da je dao svojoj knjizi neadekvatan naziv Sveopšta istorija beščašća. Grobnica je polemika sa tim naslovom Borhesovim i sa njegovim modelom tj. sveopšta istorija beščašća jesu logori, u prvom redu staljinistički logori, jer oni su besčašće nad jednom sjajnom idejom za koju su hiljade i stotinu hiljada ljudi svoj život dali. To je sveopšta istorija beščašća, a ne ono o čemu govori Borhes…
To je bio moj odnos prema Borhesu i prema njegovom pripovedačkom modelu.
ZAKLjUČAK
Osamdesetogodišnjici piščevog rođenja ovim radom se klanjamo pred veličinom njegovog djela i dramom života. U vremenu stvaralačkog zenita, kada je u jugoslovenskim književnostima otvorio vrata postmodernizma i afirmisao ih u svijetu, osporen je, potom napadnut iz svih tradicionalnih i moderenih oružja kritike i poetike tog vremena. Napad je bio organizovan i sinhronizovan i hronotopski determinisan kao hajka. Čovjek i pisac Danilo Kiš bio je njena žrtva, ali je njegovo djelo nadživjelo i hajku i hajkače.
Ovu retrospekciju o traumatučnom periodu Kišovog stvaralaštva svodimo s nekoliko reminiscencija koje na poseban način osvjetljavaju predmetnu problematiku.
Ugasila se nepokorna zvezda jugoslovenske književnosti, napisala je poslije Kišove smrti Suzan Zontag. Možda je Jugoslavija, u to vrijeme, postojala samo zahvaljući životu i pisanju Danila Kiša. Možda je upravo Kišova prerana smrt, koja ge je, kako navodi M. Tompson, nespremnog i zbunjenog zatekla, sačuvala bajku O lovu i ulovljenima unutar jednog od balkanskih jezika.
Kako to obično biva, poslije pogroma sinuše vedrine, a sa njima i neko novo lice knjige.
Kiš je govorio da će se odgovornost svih nas, pisaca, ubuduće mjeriti odnosom prema logorima. Umro je 1989. godine, u Parizu, skoro u isti mah s padom Berlinskog zida, pa nije doživio da vidi ono što se nakon toga oslobodilo. Neki novi logori i holokausti nicali su i širili se po zemlji jezika koji je smatrao svojim posljednim utočištem.
Poslije Kiša novi roman nije više određivan kao autoritet, već kao uspomena u nestajanju. On nije više bio puki prostor linearne komunikacije koja oponaša vrijeme i lišava nas zadovoljstava iz čekaonica malih jezika. Roman budućnosti, danas bi, možda, tako govorio osamdesetogodišnji Kiš, da mu je bilo odobreno da ostari, morao bi da bude u isto vrijeme prisutniji, nenametljiviji i neophodniji nego ikada ranije. To bi bio roman bjekstva, otpadništva i nestalnosti. Roman koji bubri izmičući svakom određenom prostoru i svakom vremenu.
Sasvim je izvjesno da je Danilo Kiš, u času svoje smrti, prešao „iz jednog sematičkog polja u drugo”, i tako postao književni junak. Taj književni junak i maestralni umjetnik, svoje umjetničko credo i testamentiranu poruku ostavio je u Času anatomije, kao model ali i opomenu:
„To su oni lažni knezovi i boljari (…) koji svoju nacionalnu pripadnost smatraju svojom duhovnom prćijom, kao da se pisac može roditi sa lozom, kao da se kulturna tradicija može posisati sa majčinim mlekom, kao da se duhovno plemstvo ne ostvaruje jedino duhom, koji je, bodlerovski rečeno, la noblesse unique, plemstvo jedino.”
I sasvim je u pravu Eliot: Tradicija se ne može naslediti, a ako vam je potrebna, morate je (gospodo) steći velikim trudom.
Milun Lutovac
LITERATURA
[1] Bahtin, Mihail, O romanu, Nolit, 1989.
[2] Bel Hajnrih, O romanu, Nolit, Beograd, 1975.
[3] Blum, Alan, Sumrak američkog uma, Uvodna reč / Sol Belou, str. 15, Prosveta, Beograd, 1990.
[4] Eko, Umberto, Praško groblje, Plato, Beograd, 2011.
[5] Hörisch, Jochen, Teorijska apoteka, Algoritam, Zagreb, 2007.
[6] Jukić, Tatjana, Revolucija i melankolija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.
[7] Kaneti, Elias, Masa i moć, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984.
[8] Kastels, Manuel, Moć komunikacija / prevod sa engleskog Tijana Spasić, Đorđe Trajković, Clio, Beograd, 2014.
[9] Kiš, Danilo, Čas anatomije, Globus ID Zagreb — Prosveta ID Beograd, Delo Ljubljana, 1983.
[10] Kiš, Danilo, Enciklopedija mrtvih, BIGZ, Prosveta, Svjetlost, Beograd, 1989.
[11] Kiš, Danilo, Grobnica za Borisa Davidoviča, BIGZ, Prosveta, Svjetlost, Beograd, 1989.
[12] Kiš, Danlo, Homo poeticus, Globus ID Zagreb — Prosveta ID Beograd, Delo Ljubljana, 1983.
[13] Krivokapić, Boro, Treba li spaliti Kiša, Globus, Zagreb, 1980.
[14] Pekić, Borislav, Odabrana dela Borislava Pekića, tom 12, Beograd, Partizanska knjiga, 1984.
[15] Platon, Gozba ili o ljubavi, prevod s originala, pogovor i objašnjenja Miloš N. Đurić, Dereta, Beograd, 2003.
[16] Prust, Marsel, O Bodleru, Floberu, Moranu, Oktoih, Podgorica, 1997.
[17] Tompson, Mark, Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu, prevod sa engleskog Muharem Bazdulj, Clio, Beograd, 2014.
[18] Šalamov, Tihonovič, Varlam, Priče sa Kolime II, Marsel Prust, BIGZ, Beograd, 1987.
[19] Solar, Milivoj, Književnost, Vrlo kratak uvod u njezinu teoriju, povijest i kritiku, Politička kultura, Zagreb, 2014.
[20] Solar, Milivoj, Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003.
[21] Solar, Milivoj, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
[22] Tišma, Aleksandar, Upotreba čoveka, NOLIT, Beograd, 1976.
[23] Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers) Beograd, 15–17. jun 2005.
[24] DANILO KIŠ (1935–2005) Između poetike i politike (Between Poetics and Politics), Centar za kulturnu dekontaminaciju, priredila Mirjana Miočinović u saradnji sa Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović.
[25] http://pescanik.net/filip-david-intervju/Nikčević, T, 16/10/2014.
[26] http://www.6yka.com/novost/70249/miroslav-krleza-pise-danilu-kisu. 10. 03. 2016, 22:45 h.
[27] http://pescanik.net/mark-tompson-intervju. 30. 07. 2016, 09:46 h.