U rujnu 1980. godine postao sam brucoš Ljubljanskog sveučilišta. Kao redovno upisani student, na Odjelu komparativne književnosti i književne teorije, stigao sam na prvo predavanje. U jednoj od dviju najvećih predavaonica Filozofskog fakulteta, koje su se nadvile nad Aškerčevu cestu, potražio sam mjesto među brojnim studenticama i — vrlo rijetkim studentima.
Bili su obilježeni različitim manama: štake ili gips, nervozno stresanje glavom, visina gotovo 2 metra, a težina 50 kilograma žive vage zajedno s krevetom, ili pak naočale sa staklima dovoljno debelima da i jedna jedina sunčeva zraka usred zime lako zapali plamen. Moji kolege bili su — baš kao i ja — svojevrsna »škart roba«, »otpisani materijal«.
Kao »nesposobni za pušku« pripadali smo prvoj generaciji u kojoj su se zdravi mladići morali uputiti na jednogodišnje služenje vojnog roka u JNA, obavezno, odmah po završetku srednjoškolskog obrazovanja, s osamnaest godina. Generali su zaključili da je dotadašnja praksa neprimjerena, po kojoj bi čovjek najprije mogao završiti sveučilišni studij, pa tek onda otići u službu domovini pod oružjem. U vojsku su tako pristizali diplomanti s navršenih dvadeset tri–četiri–pet godina, opremljeni odgovarajućom zalihom iskustva i sumnjičavosti. Bilo ih je mnogo teže podrediti potrebama vojničke discipline i ideološ kog drila.
Nakon Titove smrti ta je praksa promijenjena. Kroz vrata jugoslavenskih kasarni počeli su pristizati »fazani«, mladići generacije koja je bila mlada, nezrela i podatna u najdoslovnijem smislu.
Što se mene tiče, ostao sam kod kuće. Godinu dana ranije, u veljači 1979. godine, zastupao sam boje Teškoatletskoga kluba Olimpija na međunarodnom klupskom turniru u njemačkom Koblenzu. U polufinalnoj borbi sam — kao bezbroj puta ranije — rutinski izveo bočno bacanje koshi guruma, nakon toga sam — kao bezbroj puta ranije — pao dijelom na, a dijelom pod protivnika.
Za solidnu izvedbu sudac mi je dodijelio wazari. Ponekad mi je to bacanje, neka vrsta mog osobnog specijaliteta, donijelo ippon, cijeli bod i završetak borbe, ponekad wazari, pola boda i znatnu prednost. A ovdje se rutina žestoko okončala. Zaboljelo me kao nikad, ali zaista kao nikad ranije u životu — oštro i brzo, a zatim tupo i ustrajno. Sklupčan poput drhtavog fetusa ostao sam ležati na tatamiju.
Ozljeda je bila teška, ali ne i fatalna. U ljubljanskom Kliničkom centru dva sam mjeseca nakon operacije ležao na Odjelu za bubrežne bolesti, na osmom katu. Oporavak je otpočeo, a judo karijera završena. Liječnici su nakon godinu dana bili zadovoljni povratkom svih mojih bubrežnih funkcija, a ja još i više. Zašto? Zato jer sam s vršnjacima morao na regrutaciju.
U Ljubljani se pregled obavljao u zgradi u kojoj je danas slovensko Ministarstvo vanjskih poslova. Pred liječničkom komisijom, sastavljenom od oficira JNA, koji su očito i hvala bogu imali drugačija mjerila od kolega u civilu, dobio sam u sivomaslinastu vojnu knjižicu pečat: »nesposoban za vojnu službu u miru«.
Maglovito sam pretpostavljao da bih bio mobiliziran kao topovsko meso u slučaju rata.
No bilo mi je jasno da su mi upravo poklonili godinu dana slobode. Poklon sam iskoristio najbolje što sam mogao. Prije nego što su se prvi i najhrabriji od vršnjaka — bilo ih je malo — počeli vraćati iz JNA s potvrdama o nesposobnosti, teško pridobivenima na osnovi duševnih smetnji ili pacifizma, homoseksualnosti ili vegetarijanstva, ja sam si među ženskim dijelom generacije već dobro označio teren. Tada su me zanimale samo književnost i erotika. Obojega sam se marljivo prihvatio.
Prepuštao sam se mentalnim i tjelesnim spoznajama, pisao komplicirane lirske pjesme i isto takve kulturne eseje, koje sam objavljivao u slovenskim, a ubrzo i u jugoslavenskim studentskim časopisima i književnim revijama. Na predavanja iz komparativne književnosti najčešće nisam dolazio. Motivacijska karizma Dušana Pirjevca–Ahaca, koji je do svoje smrti sredinom sedamdesetih godina tamo razglabao heideggerovsku kritiku revolucije i bogotražiteljski put k »ljubavi prema ništavilu«, zagubila se u dosadnim hodnicima pozitivizma.
Njegovi učenici i bivši studenti djelovali su izvan okvira Sveučilišta, u časopisima i izdavaštvu. Mnogi od inicijatora za pokretanje Nove revije bili su Pirjevčevi prijatelji i/ili slušatelji. Više dodira s tradicijom »mišljenja i pjesništva« dobio sam u neposrednim kontaktima s njim kad sam, nakon utemeljenja Revije 1982. godine, i sam postao članom uredničkog odbora.
Vrijeme sam provodio kao urednik izazovnoga studentskog dvotjednika Tribuna i književni kritičar ozbiljnog Ljubljanskega Dnevnika; prvu polovicu noći potrošio bih na debate u kavani Union ili Disku FV, a drugu — ako je ikako bilo moguće — u krevetu s raspoloženom djevojkom.
U međuvremenu sam čitao, strasno, halapljivo i bez reda.
Pjesnik Tomaž Šalamun, moj tadašnji najnoviji prijatelj, pomogao mi je donekle suziti izbor. Osobno je poznavao Danila Kiša i pohvalno se izražavao o njegovim djelima. Poslušao sam ga i kupio komplet izabranih djela Danila Kiša. U deset svezaka ga je u Ljubljani 1983. godine, za dva zagrebačko–beogradskih nakladnika, tiskalo novinsko i grafičko poduzeće Delo.
Zbirka je užasno opremljena. Knjige imaju kartonske ovitke u boji gnjile naranče, sa zamućenim zlatnim slovima na koricama, a na unutarnjoj strani bezazlenog čitatelja dočeka odvratni monokrom zelene, koja blista u razmetljivom sjaju za kojega bih — da sam pristaša teorija zavjere — zasigurno pomislio da nije nastao na dizajnerskom stolu nego u kabinetu visokog političkog glavešine koji lukavo pokušava čitateljima otežati pristup sadržaju.
Za mene je to bila preniska prepreka. Važno je bilo — čak više nego inače — samo otvoriti knjigu i bez odgađanja uroniti među njezine stranice. Kiš me je osvojio: ušao sam u svijet djetinje usredotočenoga zapažanja i zrelog kritičkoga uma, svijet duševne tjeskobe i revolucionarnih ideja, svijet modernističke etike i postmodernističke estetike — dvadeseto stoljeće u treperavom slogu bogatih i neuhvatljivih snoviđenja! Postao sam sretni stanovnik Kiševih knjiga, njegov vjerni, strasni i pristrani čitatelj.
Poslije sam sa skupinom mladih kritičara u Teleksu, slovenskom političkom tjedniku, dobio priliku za redovito pisanje kolumne u zajedničkoj rubrici. Tu smo Miha Zadnikar, Marko Crnkovič, Luka Novak, Stojan Pelko, Marcel Štefanč ič, jr. (neko vrijeme i prerano umrli Bojan Žmauc), po trojica svaki tjedan, naizmjenično prosvjetljivali i uznemirivali javnost. Ime kolumne sam izmislio ja. U stvari, nisam ga baš doslovno izmislio. Samo sam proširio naslov čuvene Kiševe knjige eseja. Naša rubrika je, od početka u travnju 1986. do ukidanja u studenom 1987, nosila naslov Sat kulturne anatomije.
Danilo Kiš je bio pjesnik u prozi, plodan prevoditelj i karizmatični bonvivan. Po podrijetlu spajao je židovsku, srpsku i mađarsku tradiciju, a u smislu kulture stvarao je na raskrižju habsburškog, bizantskog i otomanskog nasljeđa. »Posljednji jugoslavenski pisac« se životom i radom suprotstavljao nacionalistič koj isključivosti.
Nadahnjuje spoznaja da pisac pruža takva svjedočanstva o ljudskim prilikama, koja premašuju ograničenja autorova podrijetla. To je Kiš kao dijete J. L. Borgesa, argentinskoga lirskog čarobnjaka, i Brune Schulza, galicijskoga Židova i »poljskoga Prousta«, pokazao upravo izborom glasova koji su progovarali izvan srpsko–hrvatskih kulturnih riznica.
Posljednje desetljeće života Kiš je proveo u Francuskoj. Često se susretao s predrasudama tamošnje intelektualne elite, čije je dominantno mentalno okruženje bilo (a nakon završetka hladnog rata takvim i ostalo) prožeto osjećajima civilizacijske superiornosti i samorazumljivog prava na definitivne sudove. U eseju Homo Poeticus, uprkos svemu (1980), gorljivo je branio kozmopolitsku književnost. Usidrio ju je u zajedničkoj čovječnosti, istodobno odlučno pobijajuć i one evropske mislioce koji kao samozvani nosioci »civilizacije« uzimaju pravo da povlače linije razgraničenja: »Jer poezija, jer literatura (i tu stavljam znak jednakosti između te dve reči, kao što to činjaše Pasternak), to su, i za vas i za nas podjednako, naši barbarski snovi i vaši snovi, to su naše ljubavi i vaše ljubavi, naša sećanja i vaša, naša svakodnevica i vaša, naše nesrećno detinjstvo i vaše (i ono možda nesrećno), naša opsesija smrću i vaša (identična, nadam se).«
U strastvenom opisivanju političkih zabluda u pričama iz Grobnice za Borisa Davidoviča (1976) i u profinjenoj pozornosti prema prolaznim stvarima u romanu Bašta, pepeo (1965) našao sam uporište za uvjerenje da je moguće ostati vjeran prvobitnim predjelima osobne geografije i povijesti, a istovremeno njegovati veze s globalnim kulturnim kretanjima.
U spomenutom eseju Kiš je o presudnoj ulozi poezije u traženju zajedničkog kulturnog iskustva ovako razmišljao: »Ali mi moramo biti svesni da je literatura, da je poezija brana protiv barbarstva, i ako poezija možda i ne ’oplemenjuje čuvstva’, ona ipak služi nečemu: daje nekakav smisao taštini postojanja. I, makar na osnovu ove antropološke činjenice, mi smo deo iste porodice evropskih naroda, a po našoj tradiciji, istovremeno judeo–hrišćanskoj, i vizantiskoj, i otomanskoj, mi imamo pravo isto koliko i oni, ako ne i više, na pripadništvo istoj kulturnoj zajednici.«
U Kiševoj kozmopolitskoj viziji pronašao sam hrabrost za otpor, kako protiv nacionalističkog zurenja u vlastiti pupak, tako i protiv dobroćudnih iluzija o »globalnom državljanstvu«. Uostalom, koncentrični krugovi identiteta ne proizlaze iz zajedništva, nego iz vlastitog jastva, šireći se kroz slojeve lokalnih, nacionalnih i regionalnih kultura, koje pojedinac želi i uspijeva usvojiti.
Danilo Kiš je za dnevnik Népszabadság iz Budimpešte u lipnju 1989. o sebi rekao: »Ne bih hteo da pravim nadobudna poređenja, ali mogu reći da je moja sudbina nekako kafkijanska. A to ima i značenje: da je to jevrejska sudbina. Štaviše: istočno–srednjoevropska jevrejska sudbina. Ima onih koji smatraju da bi upravo takva sudbina trebalo da mi pruža neku vrstu osećanja identiteta. Ja u to ne verujem. Ne zbog toga što sam samo polu Jevrejin, već zbog toga što se moj život odigrava u više kultura, u više jezika i u više zemalja. Možda sam ja jedini koji se izjašnjava kao jugoslovenski pisac. Ostali su ili Srbi, ili Hrvati, ili Slovenci, i tako dalje. Neki moji prijatelji — pisci — a pre svega moji protivnici — kažu: šta će ti ova komedija? Zašto ne kažeš da si srpski pisac? A ja im odgovaram: u inostranstvu jedva i to znaju šta je Jugosloven, a kamoli Srbin. Na to u domovini mnogi zaboravljaju. Ali sada kod nas vlada jedan nacionalistički talas i neki verovatno misle da ja želim izvući nekakvu korist što se izjašnjavam kao Jugosloven a ne kao Srbin ili Jevrejin. A mislim da je to jedina tačna oznaka onoga što zaista jesam.«
U trenutku Kiševe prkosne samodefinicije, jugoslavenskoj je javnosti već bio dostupan Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, ideološki temelj za borbeni srpski nacionalizam. Kiševo samoopredjeljenje kao »jugoslavenskog pisca« bilo je udarac u oko nastupajućeg primitivizma, koji je širom Jugoslavije tražio narodne izdajnike. Ne treba se previše dovijati: transnacionalno, kozmopolitsko i nomadsko stajalište dodatno je približilo Kiša svim onim Jugoslavenima koji se nisu vidjeli, mogli ili htjeli prepoznati u »Blutt und Boden« politici.
Antologije, povijesni pregledi i udžbenici o jugoslavenskoj književnosti počeli su se pojavljivati već u prvoj Jugoslaviji. Služili su unitarističkim težnjama. U skladu s rastućom snagom »različitosti u jedinstvu« kao zajedničke državne ideologije, u drugoj Jugoslaviji se pozornost pomaknula od jugoslavenske prema »književnosti jugoslavenskih naroda«, a kasnije prema »književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti«. Nakon raspada SFRJ, sve države sljednice uložile su velike napore u stvaranje izdvojenih nacionalnih kanona, čiji je primarni cilj bio poricanje jugoslavenskog nasljeđa.
Usprkos novoustanovljenim granicama na zemlji i u glavama, kozmopolitska književnost »jugoslavenske Atlantide« još uvijek živi. Nadahnjuje se životom i djelima mađarsko–židovsko–crnogorskog pisca.
Zašto je izvor nadahnuća za postjugoslavensku književnost upravo Danilo Kiš, a ne recimo Meša Selimović, Miroslav Krleža ili Ivo Andrić? Na to pitanje je uvjerljivo odgovorio Andrew B. Wachtel u članku The legacy of Danilo Kiš in post–Yugoslav literature (Slavic and East European Journal, br. 1, god. 50, 2006).
Pa pogledajmo:
Danilo Kiš je u razmjerno kratkoj karijeri stvorio relativno skroman opus, koji je imao velik odjek u Jugoslaviji i u međunarodnim okvirima, s prijevodima knjiga na sve veće evropske jezike i s velikom popularnošću među čitateljima i kritičarima. Međutim, sve to ne bi bilo odlučujuće da nije bilo Kiševa etičnog i poetičnog stava. Naime, Kiš svoju sudbinu nije vezivao uz jugoslavensku državu ili komunistički sustav, usprkos školovanju u Crnoj Gori i Srbiji, nije se politički poistovjetio ni s jednim od jugoslavenskih naroda. Pisao je s modernističkim osjećajem za čovjeka, upotrebljavajući pritom postmodernistič ke postupke.
Meša Selimović (1910–1982), kojega su nakon objavljenih romana Derviš i smrt i Tvrđava obožavali jugoslavenski kritičari i čitatelji, nije bio usko povezan s državnim sistemom, ali nije doživio ni međunarodnu slavu koju je zasluž io. Iako se iz Sarajeva preselio u Beograd, teme njegovih psihološko–realističnih djela ostale su suviše vezane uz posebnosti bosanskog prostora, da bi mogle poslužiti kao uzori za nadolazeće pisce.
Miroslav Krleža (1893–1981) bio je snažan autor opsežnog i raznovrsnog opusa, iako slabe međunarodne prisutnosti. Krleža nije skrivao srednjoeuropski životopis i karakter, niti marksističko političko usmjerenje. Bio je među čitateljima omiljen, a među kritičarima slavljen pisac. Za to, da bi djelovao kao izvor transnacionalnog umjetničkog nadahnuća, bio je suviše nedvosmisleno povezan s hrvatskom kulturom i jugoslavenskim komunističkim sistemom.
Ivo Andrić (1892–1975) trebao je biti Kišev suparnik. Bio je jedini jugoslavenski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, s brojnim i uspješnim prijevodima. Zahvaljujući mladenačkom članstvu u antiaustrougarskoj organizaciji »Mlada Bosna« imao je odlične moralne preporuke. Prepreke su bile kulturnog i političkog karaktera. Andrićeva najznačajnija djela su — slično kao i kod Selimovića — duboko uronjena u povijest Bosne. Od Andrića je Kiš naučio kako upotrebljavati dokumentarnu građu u književne svrhe, iako ga nije slijedio na putu od državnog službenika do profesionalnog diplomata. Ozbiljna upletenost u djelovanje jugoslavenske kraljevine i titoističkog režima otežala je Andriću širi utjecaj, kakav ima Danilo Kiš.
Tko je, dakle, Danilo Kiš?
Rodio se 22. veljače 1935. u Subotici (Vojvodina, tadašnja Kraljevina Jugoslavija) od oca mađarskog Židova i majke Crnogorke. Od majke je naslijedio sklonost miješanju činjenica i priča, a od oca senzibilitet i ironiju. Osnovnu školu i niže razrede gimnazije završio je u zapadnoj Mađarskoj. I prve pjesme, o gladi i ljubavi, napisao je na mađarskom. Nakon što je preživio pokolj Srba i Židova koji su 1942. u Novom Sadu izveli mađarski fašisti, oca su mu Nijemci odveli u Auschwitz. Nije se vratio.
Danila i njegovu majku su posredovanjem Crvenog križa u programu povratka izbjeglica poslali na Cetinje, majčin rodni kraj. Danilo je znao jedva nešto malo srpsko–hrvatskih riječi i djeca, koja s nepogrešivom okrutnošću uvijek i svagdje prepoznaju »Drugačijeg«, pogrdno su ga nazivali »Mađarom«. U srpskoj Sparti, koja se do dječakova dolaska već promijenila u žalosnu provinciju, završio je gimnaziju, a pohađao je i glazbenu školu. Godine 1954. seli u Beograd, gdje je četiri godine kasnije na Filozofskom fakultetu diplomirao kao prvi student na novoosnovanoj Katedri za komparativnu književnost. Od 1979. godine živio je u Francuskoj. Najprije u Lilleu, zatim u Bordeauxu: tamo je napisao Grobnicu za Borisa Davidoviča; a u Strasbourgu Bašta, pepeo. Financijski solidna nagrada Zlatni orao Nice omogućila mu je kupovinu stančića u desetom pariškom arrondismanu. Posao sveučilišnog lektora za srpsko–hrvatski jezik objesio je o klin i u potpunosti se posvetio književnom radu. U Parizu, gdje se između ostalih družio i s poznatim češko–francuskim piscem Milanom Kunderom, umro je od raka pluća 15. listopada 1989. Pokopan je nakon četiri dana u Beogradu.
Pisao je pripovijetke, romane, drame i eseje o književnosti i likovnoj umjetnosti, te prevodio s ruskog i mađarskog. Posebno je mnogo prevodio s francuskog: renesansne pjesme iz razvratnog »bordela muza«, izazovne vježbe u stilu Raymonda Quennaua, profinjenu melodioznost Paula Verlainea i delikatnu ljepotu u stihovima Isidorea Luciena Ducassea — Lautreamonta.
Dobio je brojna jugoslavenska i međunarodna priznanja: nagradu beogradskog tjednika NIN, nagradu AVNOJ–a i nagradu Ivo Andrić; francusku Grand aigle d’or de la Ville de Nice, njemačku Preis des Literaturmagazins, talijansku Premio di Tevere i Bruno Schultz Prize koju dodjeljuje američki PEN. Kad je u američkom prijevodu 1975. objavljena Kiševa Bašta, pepeo, među kritičarima je uzavrelo. Knjiga je proglašena »istinskim draguljem lirske proze «. Josif Brodski, rusko–američki nobelovac, čak ju je prozvao »najboljom knjigom na evropskom kontinentu u poslijeratnom periodu«. Brodski je, uz to, popratio uvodom američko izdanje Grobnice (1978).
Dvije godine kasnije knjigu je ponovo tiskao Philip Roth, veliki američki pisac i glavni urednik ugledne serije Writers from the Other Europe. Ta je serija britanskog nakladnika Penguin u vrijeme hladnog rata planski objavljivala »izuzetne i utjecajne« pisce iz istočne Evrope, koji su (bili) poznati kao veliki umjetnici u vlastitim kulturama, dok su na Zapadu (bili) gotovo nepoznati.
Prijevodima tih knjiga uvodne su riječi pisali poznati euro–američki autori, kao npr. Heinrich Böll, Jan Kott i John Updike. Za izabranog autora je uključ ivanje u seriju značilo visoku razinu međunarodne prepoznatljivosti. Kiš se našao u veoma dobrom društvu. Do tada su objavljene knjige značajnih poljskih i čeških pisaca: Ashes and Diamonds Jerzyja Andrzejewskega, This Way for the Gass, Ladies and Gentlemen Tadeusza Borowskoga, Sanatorium under the Sign of the Hourglass i The Street of Crocodiles Brune Schulza, te Farewell Party i Laughable Loves Milana Kundere.
Harold Bloom, znameniti američki književni kritičar i profesor na Sveučilištu Yale, u recentni je pregled pod naslovom The Western Canon (1994) uključ io najvažnije knjige svih vremena. Uvrstio je i Kiševu Grobnicu, koja je time postala jedno od kanonskih djela u našem »kaotičnom vremenu« — od 1900. godine naovamo.
U Jugoslaviji su Kiša, i prije njegove međunarodne slave, gotovo u istoj mjeri cijenili i osporavali. Nakladničke kuće Globus iz Zagreba, Prosveta iz Beograda i Delo iz Ljubljane objavile su 1983. Djela Danila Kiša u deset knjiga prema autorovu izboru. Te knjige stoje na posvećenom mjestu moje privatne knjižnice, iako su bez autorove posvete. Nažalost, Kiša nikad nisam upoznao »uživo«.
Tješi me poruka Mirjane Miočinović, Kiševe prve žene i brižljive upraviteljice njegove književne ostavštine, koja kaže da je Kiš sa zadovoljstvom pročitao moj esej. Poglavlja iz istorije metafora: uvod u poetiku »Enciklopedije mrtvih« Danila Kiša — (para–eseji) koji sam u nastavcima objavio u reviji Delo: mesečni časopis za teoriju, kritiku, poeziju i nove ideje (studeni–prosinac 1987, siječanj 1988).
U Beogradu je objavljen u srpskom prijevodu Milana Đorđevića, iako sam ga napisao na poziv nakladnika iz Slovenije, gdje su namjeravali objaviti Enciklopediju mrtvih. Moj tekst trebao je poslužiti kao uvodna riječ, ali je urednik potražio novog suradnika. Naglašeno osobni stil eseja činio mu se neprimjerenim za školničke potrebe.
Bio je u pravu: napisao sam nemoguće opširan i spoznajno nestabilan esej, u kojemu sam uz pomoć devet žanrova analizirao devet priča iz Enciklopedije mrtvih, istovremeno se na njih literarno nadovezujući. Upotrijebio sam dnevnik, radijski intervju, fenomenološki prikaz, narativnu pjesmu, simbolističnu raspravu, privatno pismo itd. Esej sam objavio u svojoj prvoj knjizi kritika, Melanholične figure: eseji o književnosti in idejah (1988).
Sprijateljio sam se s Kiševim knjigama: Mansarda, Psalm 44, Bašta, pepeo, Rani jadi, Peščanik, Noć i magla, Grobnica za Borisa Davidoviča, Čas anatomije, Homo poeticus, Enciklopedija mrtvih. Godine 1995. naklada BIGZ iz Beograda objavila je Sabrana dela Danila Kiša u četrnaest svezaka, dakle, uz onih deset svezaka iz 1983. dodali su još Pesme, Elektra; Varia; Skladište i Život, literatura. Kiševe knjige su prevedene na tridesetak jezika, a na prostoru bivše Jugoslavije nisu rijetkost različita izdanja.
Na slovenskom imamo u prijevodu Ferdinanda Miklavca i Mojce Mihelič Grobnico za Borisa Davidoviča (Mladinska knjiga, Ljubljana, 1999), u prijevodu Ferdinanda Miklavca Enciklopedijo mrtvih (Mladinska knjiga, Ljubljana 1987) i u prijevodu Mihe Avanza još i Vrt, pepel (Cankarjeva založba, Ljubljana, 2003).
1976. godine su Nobelovu nagradu za mir primile Betty Williams i Mairead Corrigan, osnivačice mirovnog pokreta u Sjevernoj Irskoj. Jugoslavenski sportaši Matija Ljubek u kanuu na 1000 m i Momir Petković u rvanju grčko–rimskim stilom osvojili su zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Montrealu, a ja sam u kategoriji do 48 kg izborio pokal za prvo mjesto na međunarodnom judo Memorijalu Nagaoka u Ljubljani.
Poput mnogih Kiševih obožavatelja, uključujući i Johnyja Štulića koji o tome pjeva u prekrasnoj naslovnoj skladbi na albumu Filigranski pločnici (1982), i ja sam najprije pročitao Grobnicu za Borisa Davidoviča (1976). Ako sam od prvog čitanja nešto dobio, dobio sam spoznaju da se možda doista možemo dokopati istine, ali nam ona ne donosi spas. Priče su mi pružile estetski uvid tamo gdje je etički zakazao: uzaludnost povijesnog znanja visi nad junacima knjige.
Priče se temelje na povijesnim događajima. Posvećene su suvremenicima (Karlo [tajner) i prijateljima piscima (Mirko Kovač, Borislav Pekić, Filip David, Leonid [ejka), a sadržajno su usredotočene na političku prevaru, izdaju i ubojstvo. Svima se događaju Srednjoj i Istočnoj Europi u prvoj polovici XX. stoljeća. Izuzetak je jedino priča Psi i knjige, koja je smještena u francusko XIV. stoljeće. U njoj autor progovara o pogromu nad Židovima koji se zbio šeststo godina prije događaja koji su opisani u preostalih šest priča.
Grobnica za Borisa Davidoviča ima žanrovski dvosmislen podnaslov: »sedam poglavlja jedne zajedničke povesti«. Radi se o samostalnim pričama koje zapravo funkcioniraju kao poglavlja u labavo povezanom romanu. Pisane su u skladu s jedinstvenim pripovjednim pristupom: sve spadaju u žanr izmišljene biografije, u kojoj se fikcijski junaci susreću s povijesnim osobama. Različiti junaci dolaze iz različitih država: Irske i Rusije, Poljske i Mađarske. Svi su Židovi i svi su komunisti ili komunistički pouzdanici. U knjizi se susreću tu i tamo, najčešće u kakvoj uzgred nabačenoj primjedbi. Zapleteni u mreže komunističke internacionale, prije ili kasnije skončaju pod ubilačkim rukama njezinih agenata. Većina tih »vojnika revolucije« prije smrti spozna istinu. Suprotno od očekivanog olakšanja i spokoja, ta im spoznaja, da su ih prevarili drugovi, dodatno zagorča trenutak smrti.
Kiš ne piše o dušama revolucionara, njihovim skrivenim željama, unutarnjim borbama i osobnim razlozima za ulazak u komunističku partiju. Ne traži poveznicu između uzroka i posljedice, već samo, poput kakvog neopterećenog kroničara, savjesno bilježi događaje. Kronika je srednjovjekovni spisateljski žanr. Stoji i pada s neupitnom prisutnošću transcendentnog, uobičajeno znanog pod imenom Bog. U tradicionalnim društvima tu transcendenciju štiti svećenik. U Kiševoj kronici dolazi do istih učinaka, iako nikad ne dobijemo neposredne slike apsolutne istinitosti.
Preduvjet priče, naime, skriva se u neizgovorenoj, ali uvijek pretpostavljenoj istini — Revoluciji. Mit o revoluciji kao pravednom cilju koji opravdava upotrebu svih sredstava, vezivno je tkivo različitih pojedinačnih životopisa. Svećenika u mističnom poistovjećivanju nadomješta komesar, a svaki čovjek postaje jednak drugome.
Rus Boris Davidovič Novski, Mađar Karl Taube, Poljakinja Hanna Krzyûewska: sve sami revolucionari. Mada revolucija nije stvar osobnog izbora, nego sudbine. Trpljenje za revoluciju postaje trpljenje zbog revolucije. Kiš je strasno vjerovao da se pisac mora suočiti s ključnim problemom moderne povijesti — logorima za istrebljenje, kamo su fašisti, nacisti i komunisti trpali žrtve svojih dehumanizirajućih ideologija. Hoće li znanje o strahotama holokausta, Auschwitza i Gulaga umanjiti mogućnost za njihovo ponavljanje?
To pitanje Kiš u Grobnici doduše postavlja, ali ne nudi jednoznačan odgovor. Prazna grobnica omogućuje mnoge odjeke. Sagrađena od kamena ili riječi, ona predstavlja prolaznost. Suvremeni pisac ne može ponovno izgraditi prošlost. Ali može postaviti grobnicu za one oblike stvarnosti kojima nitko nije odao počast: kenotaf za povijest propuštenih prilika. Literarna arheologija tako postaje kreativna djelatnost.
U smislu pripovjedne metode, Kiš mnogo duguje Borgesu. Kao što je poznato, Argentinčeve nam se fictiones obraćaju iz paradoksalne točke u kojoj provjerljivi podatak niče u dubinama sanjanoga apokrifa. Kiš je otišao još korak dalje. Borgesovski spoj činjenica i mašte podvrgao je povijesnoj prosudbi zato da bi mogao što točnije opisati pošasti XX. stoljeća: revolucije i totalitarizme. Još i više, Kiš je Grobnicu utemeljio — daleko od bilo kakvog imitiranja! — kao kritički obračun s Borgesom.
U razgovoru Tražim mesto pod suncem za sumnju (1984), razliku je ovako objasnio: »Borhes svoju najčuveniju knjigu naziva Sveopšta istorija beščašća; međutim, na tematskom planu, to nije nikakva »sveopšta istorija beščašća«, nego su to, ponavljam, na tematskom planu, priče za malu decu, društveno sasvim irelevantne, o njujorškim razbojnicima, o kineskim piratima, o provincijskim razbojnicima, i tome slično. (…) A ja tvrdim da je sveopšta istorija beščašća dvadeseti vek sa svojim logorima, i to u prvom redu sovjetskim. Jer beščašće je kad se u ime ideje jednog boljeg sveta, za koju su ginule generacije ljudi, kad u ime jedne takve humanističke ideje stvaraš logore i prikrivaš njihovo postojanje, i uništavaš ne samo ljude nego i ljudske najintimnije snove u taj bolji svet. Sveopšta istorija beščašća može se svesti, dakle, na sudbinu svih onih nesrećnih idealista koji su iz Evrope krenuli u ’Treći Rim’, u Moskvu, i koji su beščasno i bezočno uvučeni u zamku u kojoj će krvariti i umreti kao dvostruko ranjene zveri.«
Kiš upotrebljava brojne primarne i sekundarne izvore informacija. Citati se često nalaze u »fusnotama«, gdje autor komentira nepouzdanost priče upravo zbog toga što je otvorena za nove činjenice. Dovoljno je osvrnuti se na početak Grobnice.
Već uvodna rečenica ne ostavlja mjesta sumnji — riječ će biti o sumnjama: »Priča koja sledi, priča koja se rađa u sumnji i nedoumici, ima jedinu nesreću (neki to zovu srećom), što je istinita.«
U knjizi otkrivamo dva stila postupanja s dokumentarnim gradivom. Prvo: brojni motivi za priče uzeti su, preuzeti i posuđeni iz izvora različite književne vrijednosti. Pojedine fragmente teksta čak je moguće prepoznati, na primjer one iz bilježaka Karla Štajnera, »sedamtisućadnevnog« zatvorenika sibirskog Gulaga, ili one iz knjiga Roja Medvedeva, sovjetskog disidentskog povjesničara. Drugo: Kiš želi namjerno razotkriti vlastite spisateljske postupke. Ne stvara »iz ničega«, još manje pak prikazuje svijet na način sveznajućeg realističnog pripovjedača. Prije bi se moglo reći da Kiševe priče nastaju kao nedovoljne, nepotpune i često proturječne rekonstrukcije (stvarnih ili izmišljenih) tekstova. To je svojevrsna »krparija« u kojoj odlučujuću ulogu igraju upravo zgusnuti autorski sažeci i izravni citati iz drugih knjiga. Nepotpune, zabranjene, izgubljene, uklonjene ili nepostojeće knjige, tekstovi i izvještaji: toj tematici se Kiš uporno vraća!
U naslovnoj priči Grobnice, na primjer, saznamo da članak o glavnom junaku, Borisu Davidoviču Novskom, neobjašnjivo nedostaje u uglednoj Granatovoj »Enciklopediji revolucionara«. U priči Krmača koja proždire svoj okot, radnja se razvija na osnovi izgubljenoga teksta o nekom aktivistu po imenu Gould Verschoyle, irskom dobrovoljcu, koji se borio na republikanskoj strani u španjolskom građanskom ratu. U Crvenim markama s likom Lenjina iz knjige Enciklopedija mrtvih, događaje pokreću upravo nestala pisma židovskog pjesnika i revolucionara Mendela Osipoviča… i tako dalje. U Kiševu je opusu takvih primjera napretek.
»Rukopisi ne gore«, čuvena je rečenica Mihaila Bulgakova u Majstoru i Margariti. Kiš bi sigurno mogao reći isto. Značajne knjige predstavljaju značajne događaje u zajedničkoj povijesti. Ako su knjige zaboravljene, prešućene ili izgubljene, pisac ih mora vratiti u svijest javnosti. Ali: koji tekstovi i zašto su zapravo bili izgubljeni? Samo provjerljive informacije nisu dovoljne za odgovor.
Istini za volju, izgubljene tekstove, dakle, treba izmisliti, dopisati ili napisati ponovno.
Kroz maštu do činjenica!
Kiš je polemizirao sa svojim literarnim ocem, pa su onda, nakon izlaska Grobnice, zagovornici »stvarnosne proze« uz potporu staljinista u uredima vlastodržaca, započeli polemiku s Kišem. U žestokom medijskom pogromu napali su ga optužbama za prepisivanje i laži, za oponašanje i krivotvorenje izvornika. Izbio je dugotrajan skandal.
Moderatori polemike bavili su se Grobnicom, ali zapravo su htjeli ušutkati autora. Na svjetlo su izronile prikrivane strasti antisemitizma i antikozmopolitizma, koje su klijale u rasadniku nacionalističkoga kiča. Da bismo lakše razumjeli najveću književnu polemiku u Jugoslaviji, moramo se nakratko osvrnuti na prethodno desetljeće.
Šezdesete godine bile su obilježene studentskim nemirima i burnim reakcijama na »praško proljeće« i »socijalizam s ljudskim licem«; filmski »crni val« je usprkos cenzuri neumoljivo odražavao društvene patologije; u književnosti, kazalištu i slikarstvu, pojavila su se avangardna usmjerenja; spajanjem misli mladog Marxa i Heideggera u skupini Praxis, »jugoslavenska filozofija« je postala međunarodno značajan čimbenik. Skupina je objavljivala istoimenu reviju (1964–1974) koja se u međunarodnoj varijanti nastavljala na Praxisove Korčulanske ljetne škole, na koje su u vrijeme hladnog rata dolazili poznati suvremeni filozofi sa Zapada i s Istoka, iz »slobodnog svijeta« i »realsocijalizma«.
Takva i slična kretanja postupno su razjedala tvrđavu komunističkog konzervativizma. Kiš je rano postao zagovornik kritičke uloge književnosti. Pokretala ga je spoznaja da za književnost nema ničeg goreg od konsenzusa, jer književnost mora braniti tribinu pluralnoga govora, a ne da ovome ili onome omogućuje privilegije.
Nije potrebno gajiti iluzije o književnosti kao snazi koja mijenja svijet.
Književnost ne mijenja svijet, ona o njemu svjedoči. Tko želi da bi književnost mijenjala svijet mora intervenirati kod Platona, koji je umjetnike, zbog poticanja besposličarenja među ljudima, prognao iz idealne države, ili pak kod Staljina, koji je umjetnike nazivao »inženjerima ljudskih duša«, zadužene za idealizaciju društvene stvarnosti.
Komunisti su politizirali estetiku, a fašisti estetizirali politiku. Jedni i drugi su umjetnost doživljavali kao »nastavak politike drugim sredstvima«. Komunisti zahtijevaju od umjetnosti da se angažira i mijenja svijet, a fašisti vide umjetnost tek kao ukras moći.
Moderni umjetnik o politici najčešće razmišlja tek kad ona nastupa kao prijetnja, zabrana rada ili propisana dogma. Tada ima umjetnik u mislima najprije konkretnog političara, zatim političku skupinu ili stranku, cjelokupnu političku praksu, i na kraju ideologiju iz koje je takva politika proizašla. Bavljenje zabranjenim temama predstavlja jedan oblik političkog angažmana. Drugi možemo prepoznati u kritici etičkih pravila koja većinom vrijede u nekoj zajednici. Kada se spoje oba oblika, dobijemo eksplozivnu mješavinu koja može ugroziti stabilnost svake vlasti.
Na način koji jugoslavenske književne kulture još nisu poznavale, Kiš je počeo kritički pisati o tabuiziranim i prešućivanim temama — u šezdesetima je to bio holokaust, u sedamdesetima Gulag, a u osamdesetima nasilni nacionalizam i etnički šovinizam.
Vlasti u državama »narodne demokracije«, kamo je Jugoslavija strukturno pripadala bez obzira na Titov »treći put«, nisu izričito nijekale uništenje evropskih Židova. Ali je antisemitizam već između dvaju ratova neupadljivo postao standard većinskog mentaliteta. Nakon rata mu je uglavnom uspjelo preoblačenje u anticionizam: ventil za prikrivenu mržnju. U tom okviru lakše razumijemo veliki nedostatak u jugoslavenskoj (izvornoj i prijevodnoj) literaturi, tema koje bi se bavile najvećim masovnim zločinom stoljeća. Kiš je taj nedostatak osjetio kao čovjek, a odgovorio kao umjetnik.
U ranom romanu Psalam 44, to je učinio na izravan način, a nakon toga je profinjenim aluzijama i istančanim lirskim pismom u Peščaniku pokušao iskazati neizrecivo. Kiš se, dakle, trudio kritički prepoznavati različite oblike antisemitizma i osuditi ih.
Srž sukoba između Kiša i njegovih kritičara novinar Boro Krivokapić na zastrašujuće slikovit način izrazio je naslovom knjige polemika: Treba li spaliti Kiša? (1980). Usprkos burnoj raspravi o književnim postupcima, protivnici su Kišu potiho — ali duboko — zamjerili nešto drugo: kozmopolitski stav, nedostatnu nacionalnu svijest i nedovoljno zanimanje za običaje lokalne sredine. Zanemarimo li Karla [tajnera, Kiševa knjiga nema nikakve veze s Jugoslavijom.
Nijedan lik nije Jugoslaven i nitko od njih nikad nije kročio na jugoslavensko tlo. Prava je svrha te knjige prikazati samouništenje komunističke internacionale. Tek s toga stajališta otkriva se zajednički nazivnik Kiševe Grobnice i Titove Jugoslavije — ideologija, u znamenju koje je nastala država i morali umrijeti profesionalni revolucionari.
Po temeljnoj ideji Grobnica za Borisa Davidoviča podsjeća na antistaljinistički roman Darkness at Noon (Pomračenje o podne, 1940) Arthura Koestlera, s kojim je taj engleski pisac austro–ugarskog porijekla i razočarani komunist, stekao vrtoglavu svjetsku slavu. Iako je Kiš, po vlastitom priznanju, od Koestlera preuzeo i domišljato poopćio sintagmu »jogi vs. komesar« (asket–estet protiv ideologa), on piše s mnogo više pripovjedačke vještine i pjesničkog senzibiliteta. Koestler je bio pisac ideja, a Kiš pjesnik osjećaja. Znao je pisati tako da bi čak i anđeli ušutjeli.
No, Kiševi polemizatorski kritičari nisu zanijemjeli od divljenja, nego su od razdraženosti podigli graju. U buci masovno–medijskoga govora mržnje, moglo se lako previdjeti da Kišu najviše zamjeraju i zavide na stilističkoj profinjenosti. Kritičarima je Kiš odgovorio knjigom jetkih komentara, Čas anatomije (1978).
U njoj nije samo pronicljivo raskrinkao književna spletkarenja i nacionalističke napuhanosti, nego je marljivo i primjereno — što će reći, s ironičnom analizom — predstavio i svoju poetiku. Nakon dugotrajnih napada na njegov ugled, Kiš se umorio od političkog uznemiravanja i otišao u dobrovoljni francuski egzil. Sâm sam otišao u dobrovoljni egzil njegovih knjiga. Skraćeno stoljeće Jugoslavije je prošlo. Balkan više nije »zdjela salate« različitih kultura. Sada je to područje poznato po etnički unificiranim, međusobno netrpeljivim i ekonomski osiromašenim nacionalnim državicama. U tom svjetlu bismo tragediju raskomadane Jugoslavije u devedesetim godinama mogli promatrati kao pobjedu onih koji su stajali iza napada na Danila Kiša u sedamdesetima.
Ne radi se o pobjedi ovoga ili onoga jadnika, nego o pobjedi beznačajnih ideja.
Vjeran sam čitatelj. Kiš me još uvijek nadahnjuje, nikad više nego u suvremenom predapokaliptičnom svijetu, u kojemu europski motivi nacionalnih podjela na »civilizirane« i »barbarske«, poprimaju globalan oblik u američko–britanskoj okupaciji Afganistana i Iraka.
U takvim vremenima promatrati duh knjižnice kao arsenal osjećaja zajedništva!? Znam: sanjarenje. Ali mi ne pada na pamet da se odreknem raskoši nepomičnoga putovanja kroz knjige.
Dakle?
Dakle: gdje je knjižnica, tu je Jorge Luis Borges.
U Borgesovoj čuvenoj kratkoj priči Babilonska knjižnica (1941) radi se o knjižnici nezamislivih razmjera: posjeduje beskonačnost svih prošlih, sadašnjih i budućih događaja. Neograničena je tako, kao što je neograničen strah ljudi, koji među urednim knjižnim policama uzalud traže objašnjenje.
Kiš nikada nije digao ruke od »zainteresiranosti« za povijest. Zbog toga je razvio disidentsko tumačenje Borgesove metafore o knjižnici kao kozmosu. Enciklopedija mrtvih je izbirljiva: u nju smiju samo mrtvi. Izbor se provodi i među mrtvima. Isključuje one čija imena su već zaslužila bilješke u postojećim leksikonima. Oni ljudi, kojih nema ni u jednom Tko je tko, dobili su priznanje za jedinstvenost svojih života tek ovdje, u enciklopediji bezimenih. Enciklopedija mrtvih »slavi« izjednačujuću snagu smrti, istovremeno predstavljajući memento mori za zgažena načela slobode, bratstva i jednakosti.
Kišev izvorni doprinos razumijevanju modernog čovjeka, nalazi se u izvrnutoj iluziji o jednakosti. U njegovoj enciklopediji ostaje jednakost među mrtvima i dalje izražena odnosima koji su bili uspostavljeni među živima: politička uvjerenja progone ljude i s onu stranu groba.
Uspavanke koje pjevaju pogrebnici i svatovi, lakonogi poštari i velikodušne mljekarice, svaka pjesma i svi ljudi koje je određeni pokojnik ikada ugledao, upoznao, dodirnuo ili pomirisao: sve mora ući u enciklopedijsku mrežu! Mreža obuhvaća cijeli svijet — svatko prije ili kasnije naleti na osobu koja je bila u kontaktu sa znancem pokojnika. Mreža, dakle, uključuje rođake, i rođake rođaka, slučajne prolaznike i povremene sugovornike. U tome ima nešto ohrabrujuće: u »velikom lancu bivanja« povezani smo sa svima živima i mrtvima. Kiševa enciklopedija je mnoštvo koje je uvijek tu.
Načela u knjizi nisu pravocrtna. Pisac ih je preoblikovao u istodobnu prisutnost mnogih života u jednom. Povijest pojedinca je zgusnuta u nekoliko rečenica. Kiš je ne opisuje tek s podacima o rođenju, obrazovanju, bračnom stanju, promjeni prebivališta i gubitku zaposlenja, nego s lirskom pozornošću opisuje cjelokupno iskustvo.
Kroz nemoguću Kiševu želju diskretno prosijava Knjiga, zamisao francuskog simbolističkog pjesnika Stephanea Mallarmea (1842–1898). Mallarme je proglasio jezik za sintezu sličnu snovima, kojom su prekoračene granice podijeljenosti čovječanstva, zbog čega »sve na svijetu postoji zato da bi se napisala jedna knjiga«. Da ne bi bilo zabune: Mallarme nikad nije napisao Knjigu. Ali njegov plan »uknjiženja« svijeta nije dobio samo estetski izazovne oblike, nego i političko prevratnički sadržaj ispod pera Danila Kiša.
Kiš se borio protiv zla. Analitički ga je prepoznao u neprijateljstvu prema strancima, u političkoj plitkoumnosti, umjetničkom nazadnjaštvu i ideološkoj netrpeljivosti. Posebno angažirano suprotstavljao se nacionalizmu. Već kao mladić imao je prilike vidjeti kako se nacionalizam, iz oruđa za očuvanje narodnog identiteta, ugrožen imperijalnim i kolonijalnim pretenzijama, preobrazio u najsmrtonosnije oružje XX. stoljeća. Žrtve iz prošlosti se mitologiziraju kao temelj za suvremenu podizanje naroda i nasilničko ponižavanje svih, koje bi »naši« mogli doživjeti kao »Druge«.
»Može se reći, da sam zlo osetio na vlastitoj koži«, kaže Kiš u intervjuju za Quinzaine Literaire (447, 16–30, september 1985). Zlo mijenja oblike i obilježja, i zbog toga ga ne možemo očekivati kao ponavljanje prošlih događaja. Ono neprestano traži nove načine izražavanja. Meta zla je netko drugi. »Drugi« u tradicionalnim predodžbama evropskih naroda je bio Židov. Zajednica koja se uspostavlja samo isključivanjem i izopćivanjem, na neki perverzan način treba žrtveno janje. Njegovu strukturnu ulogu može preuzeti bilo tko (Srbin, Hrvat, Musliman, itd.). Kiševo porijeklo, a još više spisateljska solidarnost s onima s kojima se nitko drugi ne želi solidarizirati, ovlašćuje ga da progovori u ime onih bez glasa.
Direktno upozorenje: prije autobiografskog teksta Izvod iz knjige rođenih (1983), namijenjenom jednom od američkih časopisa, Kiš nije želio opisivati svoj odnos prema židovstvu. Bilo mu je mrsko razvrstavanje literature u skladu s društvenim normama više ili manje osviještenih zajednica, koje su podlegle pogubnoj privlačnosti atribuiranja: ženska, crnačka, gejevska literatura. U tako shvaćenoj »manjinskoj književnosti« Kiš je prepoznao vonj sektaške netrpeljivosti, estetskog osiromašenja i izliku za neuspješne spisateljske pokušaje. Ne čudi, dakle, da se žacao etikete »židovske« književnosti, pod koju bi ga lako mogli strpati površni komentatori.
U Času anatomije je ovako pisao o židovskim osjećajima otuđenosti i odvojenosti od vladajuće kulture: »Jevrejstvo je, međutim, u mom slučaju, i ne samo u mom, što se tiče psihološkog ili metafizičkog plana, isto ono nepromenjeno osećanje što ga je još Hajne nazvao ’porodičnom nesrećom’, Familienunglück, i ja bih svoje knjige iz tzv. porodičnog ciklusa najrađe nazvao tim zajedničkim naslovom: ’Porodična nesreća’. A to osećanje porodične nesreće jeste neka vrsta anksioznosti koja… pothranjuje osećanje relativnosti i — poteklu iz nje — ironiju.«
Uvid u autorovu ostavštinu i bilješke, pokazuje nam da se autobiografski Porodični cirkus, rana trilogija s očevim židovskim likom Eduardom Samom u glavnoj ulozi, prvobitno trebala zvati Porodična nesreća.
Ironija, posljednja linija otpora.
Tragove ironije i paradoksa možemo vidjeti i u činjenici da je Kiš, posljednjih godina prije smrti, kad je u intervjuima češće govorio o svom životu, odbacio židovstvo kao obvezujuću duhovnu normu, a istovremeno je u njemu vidio sve potrebne elemente za umjetnički iskaz: žrtvu, krvnika i vremensku distancu. Književni obrazac židovskog identiteta ipak pronalazimo u priči Psi i knjige iz knjige Grobnica za Borisa Davidoviča. Glavni junak priče, Baruch Neumann, francuski je Židov. U XIV. stoljeću trpi zbog neukosti i neprijateljstva katoličke inkvizicije. Kršćanski antisemitizam je povijesna činjenica. Kiš ga uspoređuje s komunističkim antisemitizmom zbog kojeg u XX. stoljeću trpi Boris Davidovič Novski.
Pod kršćanskim križem ili komunističkom zvijezdom, nastupa organizirana moć države. Baruch prelazi na kršćanstvo i usvaja vladajuću kulturu, ali nakon nekog vremena uzmiče i ponovno prihvaća židovstvo svojih predaka. Utjelovljuje karikaturu konvertita izgubljenog identiteta. A on nije jedini. I Novski je ušao u Komunističku partiju i automatski se odrekao svog židovstva.
Kršćanski pogromi izvode se u ime Spasitelja, a komunističke čistke u ime Staljina. Baruch je, dakle, žrtva predhumanističkog razdoblja, dok je Novski pokleknuo pod pritiskom posthumanističkog svijeta.
1989 — Te godine je Nobelovu nagradu za mir dobio Dalai Lama Tengzin Gyatso, vođa nepriznate budističke države Tibet, grupa »Riva « iz Zadra je s pjesmom »Rock me baby« postala jugoslavenska pobjednica Evrovizije, a ja sam prvi put kročio na dno Grand Canyona.
S Grobnicom za Borisa Davidoviča i Enciklopedijom mrtvih Kiš je osvojio najviše čitatelja. Među njima su pisci »jugoslavenske Atlantide«, koji su u Kiševu djelu pronašli izvor trajnog nadahnuća: Dubravka Ugrešić, Dragan Velikić, Aleksandar Hemon, Muharem Bazdulj, Igor [tiks i drugi, pa i Miljenko Jergović, možda najbolji, a zasigurno najpopularniji i najraznovrsniji postjugoslavenski pisac.
Radi se o stilističkim i kompozicijskim utjecajima, kao što su lirski paralelizmi i dugački popisi stvari, predjela i ljudi; o samostalnim i istovremeno međusobno povezanim pripovijetkama, o priči kao destilatu povijesti; te o ravnoteži između distance i zanosa (patosa).
Što se mene tiče, još uvijek griješim po liniji zanosa, možda i zbog toga da bih se ponovno i ubuduće mogao prisjećati kako pisac ne piše »… samo rečima, nego i bićem, etosom i mitosom, sećanjem, tradicijom, kulturom, zamahom jezičkih asocijacija, svim onim, dakle, što se kroz automatizam jezika pretvara u zamah ruke (i obratno)«, kako Kiš razmišlja u eseju Varijacije na srednjeevropske teme (1986).
Majstoru u čast sastavio sam sljedeći poklon, parafrazu zahvale, skromni hommage:
MAJSTOR I UČENIK
Danilu Kišu
Iz pariške zore i modrikastoga polumraka,
teškoga kao smrt goluba na neradnu subotu
iz pohabane knjige, koju se ne usuđujem otvoriti,
jer znam napamet, da oponaša kozmos,
iz pedesetičetiri godine i tuceta knjiga,
koje su napisali moji tajni dvojnici,
od očaja, od ljubavi, od dvorišne prašine,
od pjesama, pročitanih samo u jednom dahu,
od dva ili tri neologizma,
od discipline dima, koji mi puni pluća,
od jetkoga okusa po ponavljanju,
od vjere u tridesetišest mudrih muževa,
od prve lekcije iz Talmuda,
od privida i neuspjelih upozorenja,
od samoće i ravnopravnoga ponosa,
od jedva čujnog žvrgoljenja ševa,
od uspomena i mita o Pigmalionu,
danas življega negoli ikad,
od duge pripovijesti nekoga drugoga,
manje uspješne od izgubljenoga izvornika,
od crne kronike i predaje,
od upornoga majstorova šapata,
koji osjeća vrelu bol oholosti,
dok dijeli savjete o njezinoj opasnosti,
od odbljesaka, od sjene u sobi bez ogledala,
od mudrosti i ograničene prošlosti
ne mogu napisati pripovijest o porazu
koju će kroz mnogo godina sanjati čovjek,
posvećen čitanju i pisanju kao ti:
ne znam, da li ću to biti upravo ja.
Danilo Kiš je umro 15. listopada 1989. godine. Do pada Berlinskog zida nedostajalo je nešto manje od mjesec dana, a do raspada njegove domovine nešto više od dvije godine. Dobro da je tako: nije vidio povratak genocida u Evropu i ponavljanje koncentracijskih logora.
Po Kišu su dobile ime ulice u više gradova suvremene Srbije; ona u Beogradu ima tek jedan jedini kućni broj. U tome se krije snažna simbolika: kozmopolit je samotnjak.
Jugoslaviji je istekao rok trajanja, ali ne i njezinim piscima. Književnost »jugoslavenske Atlantide« se nastavlja, što se zasigurno ne bi zbilo, da nije bilo Danila Kiša.
Aleš Debeljak
Sa slovenačkog preveo Nikica Mihaljević
Književna republika