Ima li nešto prirodnije od čovjekovanja…
Kad se već rodismo, ima li šta rođenije…
Ima li šta, a da je među čovjekolikima teže…
Još samo maličak, pa nemoguće.
Samo još trošicu, pa nezamislivo.
O, strašnoga usuda, biti čovjek među čovjekolikima…
Bolje je-ne pokušavaj.
U trbušinama im zatrbušeno čeljade koje su progutali.
Prosipaju čovjekoliki pamet kao vrapčić govanca:
–Ne može šut sa rogatim.
–Ko umije, njemu dvije.
I sve tako-naopako.
Slave nečovještvo u slavu čovjekoličanstva.
*******
Siđe dvaput godišnje.
Onaj čovjek, odozgo.
Svrati kod nas.
Nosi bijeli barjačić i vodi bijelo jagnje.
Kad pomozbogne, sjeda za slobodni astal.
Bijeli barjačić ne otura.
Bijelo jagnje usplahireno tancuje pod stolom.
Puckaju majušni papci.
Larma nadjača bleku.
–Jesi li donio—pita onaj što liči na kurjaka i gledi u čovjeka, u jagnje.
Čovjek klimne.
Jagnje ćuti.
Ponekad čovjek čeka da pojedu jagnje u birtiji, pa da mu ga plate.
Ponekad milostivo plate prije nego pojedu.
Čim plate, čovjek ode.
Nosi praznu uzicu.
Kad izađe iz varoši, spusti bijeli barjačić.
Teško mu od jagnjeta.
Tako čovjekuje…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad