Rad
To što čovjekoliki rade, nije rad.
Ako neko nešto i radi, nema vremena za njihov rad.
A na njihovom radu se obdržava ova šarena šatra.
Zato je i kriva i luda.
Zato će se brzo strovaliti uz kikot i oduševljenje vrijednih rabotnika.
Čovjekoliki su još onomad poželjeli da naprave zemlju -dembeliju.
Pa uspjeli u tom dembelanskom naumu.
Odradili svoje.
I kao u svakoj dembeliji, dembelani se satiru od rada.
Jedina zemlja u kojoj niko nije dokon je baš ova zemlja dembelija.
Jedino su dembelani u vječitoj žurbi.
Kad pokazuju trudbeničke žuljeve-vide se neradne rane.
Mlači im se voda, sunce im zalazi.
Kao telad pilje u šarena vrata.
A oštrač naoštrio.
*******
Onaj što mu prinose kašiku, a volu je ovog pazarnog ponedeljka za opkladu iščupao rep, priseknuo onome što liči na mrava:
–Pišam ti se u kašiku…
Pa se od arlaka presamitio preko astala, poljubio ga kvrgavim čelom.
Mi pridodali zaguškom.
Onaj mrav ustao, odmilio.
–Ode li to da radiš—doseknuo čupač volujskih repova.
Zalupali u birtiji po astalima, briznuo divlji smijeh.
Prosuo se po podu kao klozetska voda.
Mrav, kao mrav… svojim putem.
Kad je stigao u mravinjak, propeo se, dohvatio kašiku, metnuo je u njedra.
Poljubio motiku, izašao, pa na svoje nebo…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad