Ponirući kroz tananu membranu osiromašenog uma, u nedostatku stimulusa i konkretne ideje, vođen tuđom rukom, razmazujem sintagme po žućkastoj hartiji. Pretežno su to pokušaji da se izrazi hrapava suština ogoljenog bića, koja mjesečari na obroncima Anapurne, čekajući Demijurga da nanovo kreira ovaj lakomisleni svijet.
Kapriciozan i nedosledan, često zastajkujem, u nadi da ću biti pogođen maštovitom strijelom genija, te tako postati adekvatan primjer tvorca pisane riječi. Željena strijela ima spor let i tako čekajući crpimo ostatke nekadašnje egzaltacije, dok se svodimo na efemerno.
Priznajmo, nismo svi vizionari poput Blejka. Neki od nas trebaju Hakslijeve metode, zrnce hemijske radinosti, ne bi li proizveli ono čemu se divimo dok čitamo redke nabijene kompleksnom jednostavnošću, iz koje opisi manijakalnom brzinom, obavijeni blještavim spektrom boja, rasprostiru prastari tepih po kojem bezimena duša hita do preobraženja.
Moderno doba iziskuje inovativne metode. Riječ je, između ostalog, o pisanju. Te iste metode moramo obgrliti nevinim ručicama, navići se na njihove urbane tokove usred tehnoloških čudesa kojima smo izloženi i zauzdati ih sopstvenim duhom. U prevodu: hrliti ka unutrašnjem svodu zaglušenog bića, sa čijih zidova se sliva tromi šlajm, stvoren zahvaljujući dugogodišnjem konzumiranju iluzornog dima jeftine materije. Do te mjere uglančati memljive zidove zaboravljenih odaja, oplemeniti samu strukturu tako što ćemo se vratiti izvornim djelima i ritualima, i tek onda kada započnemo savremenu odiseju, kada počnemo njegovati sopstvo, možemo kreirati plan kako da se uhvatimo u koštac sa rapidnim tokom stvari, sa nama samima i svijetom oko nas. Zvuči komplikovano. I jeste. I nije. Ljepota svega leži u beskonačnom nizu mogućnosti. Sagledavati postojanje kao atom kiseonika u bezgraničnom jeste ideal. Pazimo samo da se ne pogubimo.
Luka Minić