Ima li zemlje
Ukrajino
pocijepanih rukava i golih tabana
ravna ravna zemljo zemljuštino
dužan sam ti
makar jedno plakanje
koje nosim ispod trusnog grla
kao trudnica svoje pile
sve bih dao da te nikad
nijesam obišao
tavorili smo u vozovima
pili ljute travke
miješali trunje i varili votke
rezali nam masne plohe da se trijeznimo
lizali smo prste
kroz rukavice
došla jedna žinka
za sitne hrivne smo dobili pladanj velik kao srce
rđave kopejke smo gledali kao mamutske iskopine
muzejsko blago čelične industrije
dok padao je zao mrak
a tekao studentski štrajk u okićenim autobusima
pili smo piva ustima i nosom
grlom grcali
njuškom slinili
slušali bolno
kako ispod naramaka žita
tope se mladići
svirao je rat na diple
tresle su se ratuše
i cviljeli raskopani ukrajinski drumovi
batkivščina ravna ravna
a dolje prema postojbini naroda
zakarpatski snijeg obećavao je tople okeane
odesu nikad nijesam vidio
utopio sam je u najcrnje more koje sam znao
harkiv sam jezikom liznuo
i dao bih to slatko sjećanje da drugi ima
trg rata preokrenuo sam naglavačke i njegove šatore ispostavio nebesima kao račun za pijanke
na trošak tarasu ševčenku
tako smo se zanosili na ulici
i u poeziji
ljviv sam osjetio rukama
ukrao ga
i neću o tom više
došao i jedan mužik
obrijane glave i kozačkog repa
konjina teška
izvadio pištolj na nedužnog prepariranog brkajliju
onda ciljao u galiciju
zapucao u nigdje
smijao se kao pustinjska psina
kijev nikad nijesam oprostio
ni sebi
ni sestri libid
ni širokom kao smrt dnjepru
nijesam htio da zemlja toliko usahne
da toliko riječna masa metastazira
u čisto meso sopstva
nosila je sante leda s mjeseca
u jednoj je poginuo mjesec
pukao sam od sebe
na drugoj smo izgubili kese sa flašama
i brezovu granu mira
mir smo zaklali
jedan od nas povratio je krvave oči na sred ulice velika vasilkivska
jedan čuči i plače ili balavi
jedan valja prazno lice preko pokretnih stepenica metroa
jedan od nas mi traži da mu vratim četiri hrivne
jedan me drži za kragnu i viče budmo
jedan bi samo da pije crno pivo
i tako dalje
frankivsk sam otpatio
u hladnoj ulici bohdana lepkoho bez grijanja
u pabu desjatka gdje su me nervirala zakazivanja i gluposti
u jednom neimenovanom ćumezu u kojem su se služili boršč i vidbivna
u piceriji peperonćino
u fotokopirnici hotela nadija
i platou ispred
gdje sam gledao timošenkovu i pomislio sve šta će da bude
čerkasi me čekao
i doći ću mu u nekom obliku nekad
možda dnjeprom
možda uzvodno
a kramatorsk je već bio mrtav
kad se svak na svijetu pravio da je mrtav
rat se budio za jutarnju molitvu
mertvij piven jedina je muzika koju pamtim
rat su ukočili na tom albumu
u kom zajednički stoje ukrajinski guculi i turski janjičari
kokoši i jarad koji ne znaju šta im se sprema
i vojska unatrag maršira
do nikuda
ima li zemlje da je srećna
ima li ukrajine da se spasi
i da nas spasi
ima li mudrosti i ljepote
kao što je nekad bilo oranica i ptica
frankivskih vrana i kozakčkih dana
ima li ukrajine da se oplače
zemljo zemljuštino
ili nema je
cijela je pod jezikom
cijela pod čizmu je stala
Zoran Rakočević