Piše: Miljenko Jergović
U ponedjeljak, dva dana po napadu na Pariz, igrala se u Dublinu odlučujuća utakmica za odlazak na nogometno prvenstvo Europe između Irske i Bosne i Hercegovine. Za vrijeme minute šutnje u počast ubijenima skupina navijača gostujuće ekipe izvikivala je ime Palestine te hukom i larmom remetila tišinu i ceremonijalno žalovanje punog stadiona. Sljedećeg jutra svi su regionalni mediji, uključujući i hrvatske tabloide, izvijestili o bosanskoj sramoti u Dublinu. Da je slučajno bilo obrnuto, da su akteri pronacističkih ili proisilovskih ispada bili navijači Vatrenih, o svemu bi bodro izvještavali sarajevski mediji, dok bi hrvatski mediji i tabloidi relativizirali događaje, pripisivali iz “dvojici-trojici” pojedinaca ili ubačenim elementima koji bi da naškode našoj stvari, kao što su ovom prigodom, tek uz pokoji izuzetak, učinili sarajevski mediji i tabloidi. Nama je u prirodi, i u političkom programu, da se zgražamo i iščuđavamo nad susjedskim sramotama.
Bosanski navijači u Dublinu koji su bojkotirali minutu šutnje nisu, međutim, učinili ništa što danas ne čine svi, ili skoro svi, žitelji zapadnoga svijeta, od Kalifornije do Kaunasa, i od Sidneya do Varšave i Zagreba.
Dva tjedna prije napada na Pariz iznad Sinaja je srušen ruski airbus A321, u kojem su poginula 224 putnika, redom ruskih i ukrajinskih državljana. Dan nakon napada objavljena je pretpostavka, koja je vrlo brzo s velikom sigurnošću potvrđena, da je riječ o terorističkom napadu i podmetnutoj bombi. ISIL je preuzeo odgovornost za napad, čak su objavili i fotografiju eksplozivne naprave kojom je srušen avion. Međutim, pad ruskog aviona, kao ni sve ono što je nakon toga uslijedilo, nije objavljivano među glavnim vijestima američkih i zapadnoeuropskih medija, ergo nije dopiralo do naslovnica hrvatskih tabloida. Vlade slobodnog svijeta nisu iskazale solidarnost s Vladom i građanima Rusije (i Ukrajine), zastave nisu spuštane na pola koplja, niti su facebook korisnici svoje portrete nadopunjavali bojama ruske zastave. Utakmice nisu započinjale minutom šutnje, ganuti navijači nisu u jedan glas pjevali rusku himnu, koja nije ništa manje pjevna i lijepa od Marseljeze. A nije ni manje poznata među navijačima i pop-kulturnim konzumentima: prije dvadesetak godina Pet Shop Boys objavili su pjesmu u počast ruskoj himni i njenoj melodiji, koja je godinama bila jedan od najvećih hitova na radiju i po disko klubovima.
Ubijeni u ruskom airbusu bili su redom – turisti. Možda su podržavali Vladimira Putina, a možda i nisu. Možda su dijelili one famozne Obamine “univerzalne vrijednosti”, a možda i nisu. Ali jedno je sigurno: između njih i ljudi koji će dva tjedna kasnije biti pobijeni pred koncert grupe Eagls of Death Metal nema kulturološke ni civilizacijske razlike. Jedni su išli na godišnji odmor u Egipat – studeni je pravo vrijeme, tada su cijene čartera niže – drugi na koncert quasi-blues banda. Isti je famozni “način života” – kako tu stvar patetično imenuju Hollande i Obama – napadnut na nebu iznad Sinaja i u Parizu. Isti je, naravno, i napadač. Pa odakle onda nejednaki kriteriji u žalovanju, odakle savršena ravnodušnost prema stradanju 224 Rusa i Ukrajinca?
Kada bi nekome palo na um da ispita motive bosanskih navijača, Fanaticosa, u ovom slučaju pretežito Bošnjaka-muslimana zašto odbijaju iskazati solidarnost s pobijenima u Parizu, oni bi, onako iz glave, rafalno ispalili listu američkih i europskih zločina u Afganistanu i Iraku, a zatim bi, nabrajali u moru utopljene i postradale sirijske i afričke izbjeglice, te – dokazujući tako da nisu simpatizeri ISIL-a – pobijene u Bejrutu, Nigeriji i kojekuda, s kojima se Europljani nikada nisu solidarizirali. A kada bismo, i bez suvišnih pitanja, pokušali analizirati odsustvo solidarnosti Europe i Amerike s ruskim narodom i obiteljima 224 putnika oborenog aviona, ne bismo mogli doći ni do čega drugog osim do toga da se 224 mrtva čovjeka simbolički optužuju za Putinovu ratobornu politiku, za rat na istoku Ukrajine, za aneksiju Krima, za navodne ruske napade na “umjerene islamiste” i ratnike Asadove opozicije u Siriji, jer da nije svega toga, imali bismo barem jednu minutu šutnje, jedan dan žalosti, novine sa crnim florom preko zaglavlja… A građani Ukrajine među ta 224 kadavera prema kojima smo mrtvi hladni? Oni su stradali na neprijateljskom teritoriju, u ruskom putničkom zrakoplovu. Da su umrli u Parizu, žalili bismo ih.
Bosanski navijači iz Dublina, zapravo, misle isto. Njih, međutim, nije briga za 224 Rusa i Ukrajinca. Ali im na živce idu Parižani. Njih 130 i još nekoliko. Čemu ih toliko žaliti kad su iz njihove, bošnjačko-muslimanske, tobože bosanske perspektive simbolički krivi za sve ono što Zapad čini širom svijeta, ili za sve ono što odbija učiniti u Palestini, u Gazi i na Zapadnoj obali? Ti ljudi, Fanaticosi, nogometni navijači, nisu vehabije, ne podržavaju ISIL i dijele zajednički način života s Obamom i Hollandeom. Ni po čemu se oni, osim po navijački sklonostima, ne razlikuju od milijuna onih koji boje svoje profile u francusku trobojku, a ne pada im na pamet da ih boje u rusku. Ne razlikuju se, na kraju krajeva, ni od Baracka Obame osobno. (Uzgred, mjesecima su američkog predsjednika po njegovu prvom izboru na bosanskim televizijama zvali punim imenom: Barack Hussein Obama. No, i to je tek puko navijaštvo. Vremenom, Obama je u očima ovih navijača izgubio pravo da nosi svoje srednje ime…)
Kada se mrtvi počinju mjeriti različitim mjerilima, i kada životi naših civila vrijede više od života njihovih civila, tada je svijet u ratu. Tom ratu je, naravno, prethodio specifični rasizam i šovinizam – jer su i u vremenima mira životi ljudi u Jemenu, Nigeriji, Siriji, Libiji, Alžiru, Afganistanu – Europljanima i Amerikancima vrijedili stostruko ili tisućostruko od života u Kansasu, Arkansasu i Parizu. Od tih ljudi se, međutim, mogla skloniti glava. Moglo se reći kako nemamo svoje dopisnike u Eritreji ili svoja diplomatska predstavništva u Libiji. Od Moskve, međutim, kao ni od Pariza nije lako okretati glavu. Osim kada je svijet u ratu, i to vrlo prljavom ratu u kojem se od građana, i od pukih televizijskih gledatelja i korisnika Facebooka očekuje da budu suučesnici u zločinima nad civilima. U simboličkom smislu suučesništvo je ono hukanje i urlanje u Dublinu, jednako kao i nešto suptilnije huhanje i urlanje nad žrtvama iz ruskog zrakoplova. Sve su to ratni manevri i priprema, intelektualna, moralna i emocionalna, za mnogo ozbiljnije operacije.
Tri dana po utakmici u Dublinu i pet dana po pariškim napadima jedan je lokalni vehabija u Rajlovcu kod Sarajeva ubio dvojicu vojnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Bili su u sportskoj kladionici, igrali su se tražeći sreću u pogađanju rezultata i u novcu do kojega bi na taj način mogli doći. I kako to već biva u većini bosanskih priča: jedan je vojnik bio Bošnjak, drugi je vojnik bio Srbin. Vehabija se nakon ubojstva raznio eksplozivom. Vidio je to na televiziji, u direktnom prijenosu iz Pariza. Ponadao se da će tako, ubijajući, prijekim putem stići do dženeta. Ubio je ljude koji su iz njegove perspektive simbolički bili najbliži onima u Parizu. Razumijete li perspektivu iz koje su bosanski vojnici najsličniji pariškim civilima? Pokušajte razmisliti. O ovim starima valja misliti. Da se ne bi našao na strani bešćutnih i svirepih, onih iz Dublina ili onih sa Facebooka, čovjek je dužan misliti. Ovo je takav rat. Sve dok u jednom trenutku ne nestane struje, ne pogase se sva svjetla i ne otvori se nebo nad nama. Ili nešto tome slično.
Ubojstvo u Rajlovcu je, birokratskim jezikom govoreći, teroristički čin. Ali je, istovremeno, logična posljedica televizije, interneta, novina… Ubojica je vidio i čuo ono što smo svi mi vidjeli i čuli. Pariz mu je bio blizu, kao što je svima nama, zahvaljujući televizijskoj slici, Pariz blizu. I odlučio je sudjelovati. Njegov put u dženet vodio je iz Rajlovca preko Pariza. O njegovom činu svjetski i europski mediji izvijestit će kratko. Hrvatski tabloidi izvijestit će i kratko i krivo. Ono što je započelo padom ruskog aviona nad Sinajem i nastavilo se u Parizu, svoj finale dočekalo je u blatnjavom sarajevskom predgrađu, blizu nekadašnje vojne zrakoplovne baze, iz koje su 1942. i 1943. uzlijetali avioni koji će dan-dva kasnije bombardirati Staljingrad… Od onoga što se događa u središtu svijeta obično su zanimljiviji i poučniji odjeci na periferiji. U malom se ogleda sve. U sudbini trojice ljudi, sve trojice Bosanaca, sudbina je svijeta. Nema tu ničega sentimentalnog ni zavičajno poetičnog. Rajlovac je mogao biti i u Albaniji.
http://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/zasto-je-izostala-solidarnost-s-rusijom/
- 11. 2015.