Svima govoriš o nekakvoj kuli, na stijeni, iznad mora.
Ona je za tebe početak i kraj svake bitne priče.
Nadražuješ drugarice omamljenih očiju da pođu za tobom, izmaštanom stazom, kroz odsanjani borovnjak ka bijeloj kuli koja je, tako im tvrdiš, najstrašnija i najljepša pod slapom mjesečine.
U toj kuli, na liticama, mora živjeti Neko, jer čemu more, litice, kula i mjesečina, ako nema Nekog?
More, litice, kula, mjesečina, to je u redu, ali kad treba o Nekom, zagrcneš se.
Zašto onda ne odustaneš od kule?
Hoćeš li da te jednog praskozorja nađu sluđenu u naslonjači pod otvorenim prozorom kule nad morem?
Eto ko u kuli živuje.