Uvijek se sramio zbog očeve kabanice.
Krišom je skidao i sakrivao iznad potoka u grmu zove.
Oblačio je mokar u povratku.
Drhtao je dok su studene pijavice vijugale mršavim tijelom.
I sada, u groznici, sanja davne kiše.
Oblači kabanicu i kad je sunčano.
Sakriven promiče bulevarima.
Ne skida je ni kad ode na počinak.
I uvijek ćuti.
Da znaju da je živ, mislili bi da je čudak.