U nastojanju da rekonstruišemo Kišov književni prosede, Enciklopedija mrtvih je možda najznačajniji materijal. Pisana u zreloj fazi (1983), Enciklopedija predstavlja sâmu suštinu piščevih književnih i idejnih rješenja, potpunu viziju filozofije života, ali i filozofije pisanja — kapitalno djelo po estetskim i misaonim dometima. Sastavljena od devet kratkih priča, od kojih je svaka ponaosob represent piščevog umijeća književnog stvaranja, te tematski raznorodne priče, vezane za različite istorijske, mitološke i religijske kontekste, povezane su jedinstvenim pitanjem, pitanjem nad pitanjima: temom smrti. Sâm pisac će reći u Post scriptum-u: „Sve priče u ovoj knjizi, u većoj ili manjoj mjeri u znaku su jedne teme koju bih nazvao metafizičkom; od speva o Gilgamešu pitanje smrti jedna je od opsesivnih tema literature”. U ironijsko-porodičnom maniru pisac će vješto varirati priče satkane na sâmoj graničnoj zoni života i smrti, liniji razgraničenja koja dijeli dva svijeta koji se međusobno isključuju. Smrt je jedina među fenomenima postojanja koja apsolutno poništava samo postojanje. Pri tome, čovjek je jedino biće koje ima svijest o smrti, znanje o konačnosti. Samo za ljudsko biće postoje smrt i umiranje.
Dvije priče Enciklopedije — „Simon Čudotvorac” i „Legenda o spavačima” dokaz su do koje mjere je pisac bio u stanju da usvoji civilizacijske simbole velikih religijskih sistema i da postupkom asocijacije i varijacija na osnovnu temu dâ originalan prilog. U svakom slučaju, navedene priče prikazuju u pravom svijetlu Kišov vrhunac u književnom i misaonom razvitku, dubinu i strast sa kojom je ispitivana suština života i postojanja. Autor navodi da je preuzeo poznatu gnostičku legendu o Simonu Čudotvorcu, davši joj osobenu književnu interpretaciju. U „Rečniku katoličke teologije” barboriti su gnusni otpadnici od vjere, Tertulijan im prebacuje njihovu bestidnost i druga svetogrđa, a Klement Aleksandrijski svjedoči da su se valjali u pohoti kao jarci i uranjali svoju dušu u blato. Kiš navodi da zbog bestidnosti njihovih običaja reč blato — barboros služi da označi ove jeretike.
Ključ za razumijevanje priče sadržan je u sljedećoj konstataciji — pitanju: „Da li su se zaista valjali u blatu ili je to samo metafora?”
Zvanična hrišćanska crkva odbacila je gnostičare kao opasne jeretike. Međutim, Kiš problematizuje važnost zvanično kanonizovanih načela u religiji, kao i u politici, odnosno ideologiji. Šta se dešava u slučaju kada je zvanična verzija pogrešna, odnosno istorijska istina lažna. Sâm pisac navodi da mu je jedna dobronamjerna i obrazovana osoba skrenula pažnju na sličnost Simonove šizme izložene u njegovoj priči sa jednim odlomkom iz Borisa Suvarina, pisanim 1938. koji glasi: „Staljin i njegovi podanici uvek lažu, i kako uvek lažu u svakom trenutku, u svakoj prilici, i kako uvek lažu, više i ne znaju da lažu. A kada svako laže, niko više lažući ne laže… Laž je prirodni element sovjetskog društva… Skupštine, kongresi, pozorište, mizanscen. Diktatura proletarijata; golema podvala. Spontanost masa: brižljiva organizacija. Desno, levo: laž. Stahanov laž. Stahanovizam laž. Radost života: žalosna farsa. Novi čovek: drvena gorila. Kultu- ra: nekultura. Genijalni vođ: tupi tiranin”.
Iako pisac odriče svaku sličnost sa odlomkom iz Suvarinovog teksta kao slučajnost, upravo je ta „slučajnost” ono najznačajnije u sâmoj priči. Totalitarizam ideološkog društva isključuje pravo na svaku različitost u mišljenju jer postoji, navodno, samo jedna Istina. Za tako totalnu istinu potrebna je totalna laž, takva da svi, i ideolozi i podanici, vjeruju da je totalna istina. Tako krupna laž na svakom koraku, paradoksalno, počinje da liči na istinu. U stvarnosti sve je koncipirano prema mjerilima ideologije; dakle, pogrešno postavljeno, zamaskirano i izmišljeno.
Pitanje kakav je autoritaran političko-ideološki sistem, aksiološki gledano, Kiš rješava tako što ga posmatra ne u opreci dobro — zlo, već ga posmatra kao lažan sistem. Laž je njegova cjelokupna društvena stvarnost, Laž je njegova kultura i nauka, lažan je njegov vođa.
Čitav život je farsično obmanjivanje građana koji nijesu svjesni da su obmanuti, i zato mogu živjeti u nekoj vrsti naivno zamišljenog očekivanog zemaljskog raja. Dostojevski je u Velikom inkvizitoru anticipirao ideologizaciju ljudskog uma sprovedenu od strane samoizabranih usrećitelja čovječanstva, i breme njihove odgovornosti za podnošenje propovijedanja za koje znaju da je apsolutna laž. Nesrećni upravljači i srećno stado oslobođeno pakla izbora i odlučivanja, nevino u svojoj bezgraničnoj vjeri u one koji sami ne vjeruju, netaknuti ma i najmanjom sumnjom u veličinu projekta, to je slika budućeg čovječanstva u viziji Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Aludirajući na ideološki model u kome je neposredno živio i stvarao, Kiš je mehanizmom asocijacije ukazao na strahotu porobljavanja ljudskog uma, nesposobnog da teorijski ili praktično zamisli ideju Istine. U tom smislu „Simon Čudotvorac” ima značenje katarzičkog protesta, prvenstveno da bi se alarmiralo naše unutrašnje čulo kritičkog mišljenja i sloboda koja čini ono najvrednije u ljudskom svijetu. Međutim, ako se značenje priče proširuje na eshatološki plan i skepticizam u pogledu njegove istine, onda je to supstancijalni problem — možda ni sâm pisac nije bio sasvim svjestan?
Čudo dokazuje autoritet istine
Tema priče je pojava propovjednika Simona Čudotvorca u Samariji, sedamnaest godina poslije Hristovog vaskrsenja. Kao i svaki propovjednik, kojih je u to doba vrvilo na sve strane, Simon ima protivnike i pristalice koji različito svjedoče o njegovim čudesima. Za jedne on je sjajan govornik kome dok govori oči sijaju kao zvijezde, opasan čudotvornim lanenim kanapom, a za druge on je „borborita” kome se ne zna porijeklo sa glasom ludaka i pogledom bludnika. Uopšte, dualizam u shvatanju uloge Simona Čudotvorca pisac će zadržati do kraja, jer njegov osnovni koncept jeste da istakne jednodimenzionalnost apsolutne Istine.
Čudotvorac okuplja sljedbenike i učenike, obraća se masi, ali jezikom i tonom različitim od apostolskih poslanica i učenja Jovana, Petra i Pavla. Njegova propovijed dijametralno je suprotna od jevanđeljske nauke. Umjesto o vječnom spasenju, Simon govori o saznanju i pustinji; umjesto o Svetom duhu, Božijem carstvu i vječnom blaženstvu, on govori o potrebi za Istinom. U blasfemičnom tonu Simon zaključuje da je Bog hrišćana lažan, njihova čudesa laž, izabrana zemlja laž i da je laž tako uvjerljiva da ni oni sâmi ne znaju da lažu. Cjelovita konstrukcija hrišćanske dogme, u čijoj osnovi stoji Jahve — Elohim — Bog — tiranin, sumnjiva je, jer se temelji na protjerivanju iz raja, zabrani saznanja dobra i zla, stradanju i patnji. Kiš razvija osnovnu ideju do krajnjih konsekvenci: „Vera je narodu potrebna. Kad se jedna laž ponavlja dugo se u nju veruje…”.
Zauzvrat, umjesto Boga osvete koji nudi lažna obećanja vječnog života, Simon predlaže Boga pravednosti, koji će uništiti lažu i paralažu šarlatana i proroka. Glavni segment Simonovog učenja tiče se osporavanja eshatona, jer kraj je taj koji svemu daje smjer kretanja. Ukidanjem nade u vaskrsenje mrtvih ukida se nada u vječno spasenje i budući život. No, za Simona nema prepreke u razobličavanju „lažne” hrišćanske iluzije vječnosti. On ističe da je lažnost prve premise — carstvo nebesko — takva da uslovljava netačnost čitave dogme. Apostoli koji su za sebe prigrabili božiju milost propagiraju pokornost, trpljenje, neprotivljenje zlu, odricanje od tjelesnih naslada kao put za dostizanje „navodno” vječnog života: „Oni da budu vukovi a vi ovce… i zato ne zavidi bližnjem jer nemaš našta da mu zavidiš”.
Umjesto vaskrsenja, Simon ističe, poput orfičara i pitagorejaca, seljenje duša u prvi plan, a dokaz je njegov pratilac Sofija koja je bila navodno Lotova kći i Rahlja i lepa Jelena. Izokretanjem hrišćanskog shvatanja o bezazlenosti i čistoti srca, kao preduslovu budućeg blaženstva, hrišćanska eshatologija dobija ovozemaljsku verziju raja na zemlji umjesto raja na nebu. Ako je riječ o metaforičkom uputu na ideološku razinu obećanog raja koja je per definitionem laž, upitanost ima smisla. Međutim, ako je u pitanju krah hrišćanske metafizike i uopšte religioznog promišljanja ljudske sudbine, situacija je beznadežna. Zaokruživanjem svog učenja u kontrapunktu sa hrišćanskim autoritetima, završava se prvi dio priče. Simptomatično je da se narod nezadovoljan Simonovom pričom razilazi, a da na sceni ostaju samo nekolicina njegovih učenika i Sofija. Dakle, potrebna je nova idejna poluga koja će okupiti narod i uvjeriti ga u ispravnost prorokovih vizija. Nakon teorijskog ubjeđivanja, koje se pokazalo kao nedovoljno sredstvo za mase, slijedi praktična demonstracija vjere. Dakle, Čudo!
Od sâmih početaka ljudske istorije, od primitivnih društava do danas, uloga čuda imala je neprocjenjivo dejstvo. U mitološkoj svijesti magijski rituali i ceremonije imali su snažnu psihosociološku i društveno-kulturnu ulogu. U psihološkom smislu, mistični ritual imao je dejstvo na integraciju pojedinca u kolektivni život, njegovu socijalizaciju pa je predstavljao oslonac, kohezionu supstancu društvenog života. U religiji čudo dokazuje autoritet Istine jer svjedoči o istinitosti Istine. Čudesni događaj, u Starom i Novom zavjetu, zaključno sa vaskrsenjem kao čudom nad čudima, treba da uvjere vjernike u tačnost religijskog učenja. Ispravnost vjere ne počiva na logičkom zaključivanju koje je primjereno prirodi i prirodnom zakonu kauzaliteta. U vjeri se za nevidljivu — nadempirijsku stvarnost svjedočanstvo traži ne u čulima i razumu, već u mistifikaciji čuda koje prevazilazi čulno-razumsku proceduru. Čudo je stvaranje zemlje, Čudo je stvaranje Adama, Čudo je božanski logos, Čudo je život hrišćana, Čudesno je bezgrešno začeće, Čudesan je božiji sin utjelovljen u ljudskom liku, Čudesno je Božije carstvo, Čudesno je vaskrsenje. No, i pored ovih opštih premisa zapisano je da su i sâmi Božiji ljudi Čudotvorci — i čudotvorni iscjelitelji. Čudo je, dakle, ono što prevazilazi strogu logiku razuma i ograničenja naše tjelesne i duhovne prirode, gdje se ono što zdravorazumski izgleda nemoguće pokazuje kao moguće. Sâm Isus, kako svjedoče njegovi apostoli, ostavio je svjedočanstvo o čudesnim iscjeljivanjima, zbunivši narod pretvaranjem vode u vino ili vaskrsenjem Lazara i sl. Iz potpuno nepoznatih uzroka kroz čudo se pojavljuju potpuno nepoznate i iznenađujuće stvari, tajnovita realnost koja nadmašuje empirijsko iskustvo. Smisao Čuda je u dejstvu na posmatrača, jer je on konačni cilj prikazivanja. Pritom, za religiju nije riječ o opsjenarskom dejstvu čudotvoraca, volšebnoj vještini sračunatoj da obmane naša čula. Kroz Čudo se pojavljuje nevidljivi znak Božijeg prisustva — zakon po kome je ono što je čovjeku nemoguće, Bogu moguće, ali i bogonadahnutim ljudima i prorocima.
Sonja Tomović-Šundić
Nastaviće se