Slušam nas kako ponavljamo noć,
tragično lijepi u besmislu.
Znam da ispod kože je drugačije,
pa zašto se onda uporno odlažemo?
Gledam nas kako umaramo noć,
savršeno ružni u ostajanju.
Sigurna sam da najmanje smo baš ovdje,
pa zašto smo onda uporno sadržani u istom?
I usta ostaju suva,
oči prazne,
ruke nedovoljne,
dok postavljamo odgovore na pitanja.
Jasna Karamehmedović