Nema li u svima nama, zaista, baš ni najsitnije mrvice stida [Tema: Krleža]

Iz knjige Na rubu pameti, nastavak

Zločin i kazna (3)

Promatrao sam nebo. Visoko iznad platana bilo je sivo, sve sivlje, sniježilo je sve gušće, sve jednoličnije u ravnim brzim okomicama, sudnica je počela da putuje vertikalno uvis sve brže, kao lift, ja sjedim u liftu, putujem, u gradu daleko zvone zvona, a tu kraj mene jedan šivaći stroj šije za mene mrtvački pokrov, tra-ta-tra-ta, tra-ta-tra-ta, pa-ra-gra-fa, tra-ta-tra-ta, sve je to tako dosadno, taj parfem u sudnici, ta Aguacurtinica, Hugo-Hugo – Domaćinski – delictum continuatum, la vie privee…

• Halo, halo, gospodine doktore! Izgleda da vam je savjest savršeno čista kad tako mirno spavate na optuženičkoj klupi! Izvolite se vladati pristojno jer ću inače biti prisiljen da vas disciplinarno podsjetim na vaše dužnosti! Kakav je to demonstrativan način?

Smijeh u dvorani.

Trgnuo me glas gospodina doktora Atile plemenitog Rugvaya, i ja sam uspravio glavu:

• Molim?

Smijeh u dvorani.

• Nemojte vi tu ništa moliti, što vi tu izvoli-jevate “moliti”, ovo je Sud, gospodine doktore! Na sudu se ne spava.
• Što izvolite?
• Što da izvolim? Kh-h! Već vas po treći put pitam imate li što da odgovorite na govor zastupnika privatnog tužitelja? Izvolite se sabrati! Ovo nije škola da tu markirate u svojoj klupi. Neozbiljno vladanje za jednog zrelog čovjeka!

Glasan, upravo jednoglasan smijeh čitave dvorane povratio me u stvarnost.

• Ah, da! Diffamatio, ratio legis, calumnia, Hugo-Hugo, Domaćinski! Oprostite, molim! Nisam imao nikakve demonstrativne namjere! Izvolite!
• Dobro, gospodine doktore! Ja vas ne razumijem! Imate li vi, možda, namjeru da se iz ove čitave afere izvučete po liniji svoje neubrojivosti? Želite li možda da po § 253 krivičnog postupka pozovem psihijatra?

Smijeh u sudnici.

• Zašto psihijatra? Ako se netko dosađuje, to još ne treba značiti da mu je potreban psihijatar! Molim, izvolite…
• Hoćete li odgovoriti na govor zastupnika privatnog tužitelja? Pitam vas posljednji put! Sa mnom ne ćete zbijati nikakve šale, to vas molim da uvažite! Izvolite ustati kada razgovarate sa mnom! Kh-h!

Stvarno, do toga momenta, doista nisam imao savršeno nikakve namjere da govorim. Da nije predsjedavao taj antipatični Atila plemeniti Rugvay, više je nego vjerojatno da bih ja bio ostao kod svoje prve odluke: da ne odgovorim ni riječi, da uzmem osudu na znanje, da se zadovoljim izrečenom kaznom bez ikakva protesta, ukratko: da odigram pasivnu ulogu glupana koji priznaje, ne osjećajući se unatoč svome priznanju krivim – “da, svakako, ali, i tako dalje – ipak” – pristaje na sve. Ali taj Atila plemeniti Rugvay, s onu stranu raspela i zelenoga sukna, taj sin Arpada plemenitog Rugvaya, potpredsjednika madžarskog kluba i predsjednika unosne vicinalne željezničke kompanije (koji je kao Khuenov zastupnik kod saborskih izbora dao ustrijeliti dvadeset i sedam izbornika i tako sebi osigurao propisanu većinu), taj Atila Arpadov, koga sam, nema tome ni pola godine, odbio kao prosca svoje najstarije djevojčice Agneze, taj plemeniti gospodin uznemirio me je, priznajem, svojom prisutnošću već prvoga momenta, tek što se pojavio za katedrom.

Mogao sam zahtijevati da se taj odbijeni prosac izuzme od vođenja rasprave po § 28 i § 31 krivičnog postupka, jer je tražio Agnezinu ruku zajedno s trokatnicom na Biskupovom trgu a ja mu nisam dao ni Agneze ni trokatnice, po liniji svoje vlastite lične antipatije, prvo, a drugo i zato što nikako nisam želio da moji eventualni unuci budu djeca jednoga Atile ili pogotovo unuci jednoga Arpada. Informirao sam se kod svoje prvorođene gospođice kćerke kako stoji s tim Atilom von Arpadovskim, da li je tu neka “ljubav” možda ili slično, a ta moja apotekarska unuka (socijalno bornirana, uostalom, kao i njena gospođa majka) ostala je uzvišeno pasivna na to moje pitanje. “Radi se o trokatnici, a ne o ljubavi”, to mi je odgovorila, a i to da joj je taj “tip” antipatičan! Da me gospodin Rugvay nije izvrgao ruglu čitavog slavnog općinstva (što je, donekle, u jednu ruku opet imao i pravo, jer sam doista bio usnuo na trenutak za vrijeme Hugove tirade), da me, dakle, nije očito zlonamjerno izazvao svojom zlobnom primjedbom kako se namjeravam izvući od odgovornosti, fingirajući slaboumnog pospanca koji nije svijestan posljedica svoga postupka, ja se ne bih bio usprotivio ničemu. Samljeven sasvim u sitno brbljavošću Domaćinskovog odvjetnika, pretvoren u sipku šačicu juridičkoga pepela, bio bih pristao da me prospu na sve četiri strane svijeta i da mojim zemaljskim prahom osuše ovu svoju klasičnu Slavnu Osudu što su je potpisali gustim mastilom ljudske gluposti u kojoj se ja utapam kao stara umorna muha u tintarnici. Smijeh kojim me je počastilo poštovano općinstvo bio mi je savršeno indiferentan. Nad onom otmjenom ruljom, onim probranim smećem, osjećao sam se toliko uzvišen kao što su uzvišeni majmuni u zvjerinjaku s onu stranu krletke kada promatraju nacereno čovječanstvo gdje im se kesi i krevelji nerazmjerno majmunskije od samih tih repatih kuzena. Ali kad me je Atila plemeniti Rugvay podrugljivo povukao za uho, kao da doista ima posla s repatim idiotom, kad je počeo da razgovara sa mnom kao sa kakvim poživinčenim komadom paralitičkog mesa što visi u luđačkoj mreži u bolnici, na onaj njegov izazovno školnički ton uzrujanog razrednika za katedrom, ja sam odvratio prkosom. Da me to kratkovidno, bubuljičavo lice, sa sivom, pepeljastom kravatom što ima bijele točkice kao biserkin rep (sablasno lice jednog nemirnog sna Jadvige Jesenske), ponizi do kretena, to mi se pričinilo toga momenta ispod mog vlastitog dostojanstva. Nikada nisam volio skakati s visokoga trambulina, a tog sam se momenta sunovratio sa pedeset i drugog sprata svog životnog iskustva, kao da imam po tri padobrana u svakom džepu.

U punoj, moglo bi se reći, upravo sadističkoj svijesti vlastitoga dostojanstva, pod okriljem § 229 krivičnoga postupka, gospodin Atila plemeniti Rugvay pozvao me ponovno energično i glasno, ovoga puta tonom uvrijeđenog oficira, da ustanem!

• Ustanite, jer imate odgovarati stojeći! Jeste li me razumjeli? Upozoravam vas, da ne smijete nepristojnim vladanjem kvariti red rasprave! Jeste li me razumjeli?
• Molim!
• Pitam vas, jeste li razumjeli optužbu?
• Jesam!
• Priznajete li da ste Krivi?
• Priznajem da sam tako govorio, kao što je u tužbi navedeno i kao što je to gospodin doktor Hugo više-manje lijepo i razgovijetno citirao, ali se ne osjećam krivim!
• Dakle, što je sada? Hoćete li odgovoriti? Da ili ne?
• Da i ne! Ili: ni da, ni ne! Smijeh u sudnici.
• Dakle, molim! Evo! Čujete li! Publika vam se smije!
• Vox populi, vox dei! (To sam pomislio glasno. Ništa! Svejedno!) Smijeh u sudnici.
• Upozoravam vas ponovno da se vladate pristojno, jer ću biti prisiljen da vas discipliniram! Jeste li me razumjeli? Imate riječ! Molim!
• Ako baš biti mora, molim! Da ostanem u stilu svoga predgovornika, i ja ću početi klasičnim citatom. Na primjer: lex est quod nota-mus!
• Kako to mislite, prekinuo me već poslije prve rečenice Atila plemeniti Rugvay, pod zaštitom svog cezarskog § 229. – Ciljate li vi na Zakon uopće?
• Ne, ja sam mislio na logiku svoga predgovornika, Slavni Sude! Gospodin doktor Hugo-Hugo misli da je ono što Hugo kao notar notira, notirano već kao zakon! To sam mislio i tako sam se izrazio: lex est quod notamus! Ali to što notira gospodin Hugo ne mora biti uzakonjeno notom za mene! Od notarske logike gospodina  pravnog zastupnika svoga tužitelja ja više cijenim Seneku koji, oplakujući Pompeja, neobično inteligentno znade i s pravom pretpostavlja da ni pod Pompejevom togom nisu gaće uvijek baš najčistije. Magni nominis umbra. Sjena i najvećeg imena ostaje još uvijek ipak samo sjenka! Koliko god ovoga momenta izgledam samome sebi mizerijom, da, upravo sažaljenja dostojnom, nikada nisam mislio da ću o svom vlastitom slučaju pred sudom progovoriti ovako patetično u togi, na koturnima, gotovo u heksametru. l ako majstorskom govoru moga predgovornika gospodina doktora Huga-Huga, kao pravnog zastupnika gospodina generalnog direktora Domaćinskog, uopće može s formalne strane biti prigovora, to je taj da ta velebna i u svakom pogledu impozantna pjesma nije ispjevana u zatvorenoj formi. Ditirambi imperativno traže stihove. Gospodin Hugo-Hugo ocrtao nam je lik uglednog građanina u nekoliko poteza tako majstorski, on nam je pravu i nepatvorenu sliku toga patricija dočarao tako jasno da u ovoj sudnici, mislim, nema ni jednog jedinog lica koje ne bi imalo bistre, upravo prozirne predodžbe o tom velikom mužu, o pojavi, moglo bi se reći, nesumnjivo historijskog značenja, o gospodinu Domaćinskom. Čuli smo tko je taj gospodin Domaćinski! On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj od nekoliko stotina društava, narodni sluga, narodni učitelj, narodni defenzor narodne časti, takoreći, blagostanja, on je velikan medu velikanima, plejada među plejadama, opet ponovno po tridese-titreći put idealist, realist, altruist, mentor i lord-protektor, on je najgostoljubiviji domaćin, uzorkršćanin, organizator planinarstva i naše gore list! Ne znam postoji li na ovoj kugli zemaljskoj neko nepismeno i neobrazovano lice koje bi moglo posumnjati, poslije tako uvjerljivog govora mnogopoštovanog predovornika, da gospodin Domaćinski eventualno nije naše gore list, ili da na našim gorama nema mnogo takvog lišća? Ili da Domaćinski nije idealist, altruist ili organizator našeg planinarstva? Postoji li negdje takav analfabet koji ne bi znao…
• Moram vas upozoriti, gospodine doktore, da to ne spada na stvar! Izvolite se držati predmeta!
• Ako se ja budem morao držati predmeta tako da mi ne će biti omogućeno ni to da dovršim svoje prve rečenice, onda mislim da čitava ova igra postaje polagano bespredmetna!
• Pardon, ovo ovdje nije nikakva “igra”, jeste li me razumjeli? Ja ne sjedim ovdje zbog vaše duhovite konverzacije, jeste li me razumjeli? Čas spavate tu demonstrativno, a onda opet neodgovorno izazivate! Opominjem vas posljednji put! Prijeđite na stvar, držite se predmeta, imate riječ!
• Ta ista riječ što ste mi je dali, i za koju već po drugi put tvrdite da je imam, stvarno mi je već po drugi uzeta, i ja sada nemam ponovno nikakve riječi! Kako mogu inače pred ovim visokim forumom izmjeriti vještinu svoje rječitosti sa svojim predgovornikom kad mi se ne dopušta da se i ja pozabavim ličnošću uvrijeđenog i oklevetanog tužitelja. Ja za sebe, u svojoj vlastitoj obrani, ne mogu da kažem patetično da sam “sijedi jubilarac” ili da sam “mecena”, da sam “idealist” ili “protektor”, kad nisam nikoga protežirao, a nikada nisam slavio nikakav jubilej! To je žalosno, ali zato nije ništa manje istinito! Ja, dakle, nisam “jubilarac”, a Domaćinski jeste to što gospodin Hu-go-Hugo tvrdi da jeste, naime “jubilarac”! Ja nisam “guverner”, “inženjer” ni “fabrikant”, a Domaćinski je “inženjer” i “guverner”, a nije doktor prava, što sam opet ja! l što bi se uopće dalo dokazati time da on nešto jest što ja nisam, ili da ja nisam nešto što on jeste, na primjer: uzor-rodoljub, organizator planinarstva, najgostoljubiviji domaćin koji se svojim gostima prijeti revolverom, izjavljujući da žali što ih nije pobio kao pse, ili da će ih pobiti kao pse!
• To nije istina, to Domaćinski vama nije nikada izjavio! To je jedna od vaših svijesnih neistina! To spada u začaran krug vaše fantazije, upao mi je u riječ gospodin doktor Hugo–Hugo, prilično uzrujano.
• Dobro! Slušajući vas ovdje više od dvije pune ure tako tiho te sam čak zaspao (ogriješivši se o kućni red ovog uglednog doma), nema sumnje da sam od vaše strane zavrijedio isto takav postupak, u najmanju ruku! Spavajte dobro, mene to ne će smetati, ali vas molim uvažite da razgovaram s vama bez ičije zaštite! Nadvikivanjem ne ćete me razuvjeriti! Ja ne mislim da poližem ni jedne svoje riječi: nescit vox missa reverti! Ja ostajem kod svojih izjava u cijelosti! Želio bih obrazložiti kako je došlo do tih izjava uopće i kako je došlo do toga da bezuslovno inzistiram te ne mislim odstupiti ni od jedne svoje izjave, a to je upravo ono što mi se praktično onemogućuje s obje strane!
• S kakve obje strane, izderao se na mene gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay tako glasno kao da pred njim stoji uglavljeni kradljivac. – Što mislite pod tim objema stranama?
• Sa strane Slavnog Suda i sa strane Slavne Tužbe, podjednako!
• Bit će mnogo pametnije da se držite predmeta!
• Dobro, držimo se predmeta! Predmet je tužba zbog krivičnih djela protiv časti uvredom iz §297 k.z., § 300 k.z. i klevetom iz § 301 k.z., i ja se držim toga predmeta! Molim! Tužbu zastupa gospodin Hugo-Hugo, obranu ja lično! Da bih obrazložio kako je došlo do tih uvreda i do te klevete od strane optuženog, ja se bezuvjetno moram pozabaviti ličnošću oklevetanog i uvrijeđenog tužitelja! Jer zašto bi optuženi uvrijedio uvrijeđenog kad za to nije imao, kako se čini, apsolutno nikakva razloga? Čuli smo od zastupnika uvrijeđenog i oklevetanog tužitelja da uvrijeđeni i oklevetani tužitelj predstavlja sintezu od sedamdesetisedam hiljada ukrasnih pridjeva, te, ako sam dobro shvatio, taj gospodin Domaćinski i nije ništa drugo u svojoj tjelesnoj pojavi do jedan veličanstveni epiteton ornans koji je samo prividno uzeo lik običnoga čovjeka a zapravo je tajanstveno ostvarenje platonskog sna o idealnom natčovjeku: “dobar”, “skroman”, “dobročinitelj”, “pobožan”, “nabožan”, “graditelj žrtvenika”, “donator crkveni”, “altruist”, “mecena”, itd. Ovaj hvalevrijedni napor kojim je gospodin doktor Hugo-Hugo uznastojao da nam prikaže objektivnu, vanjsku, građansku čast uvrijeđenog lica, te pohvalna ambicija jednog “plaćenog profesionala” da za visok honorar odsvira visoku ariju, ta nenadmašiva, da, upravo majstorska sprema moga predgo-vornika zavrijedila je zapravo drugi, bolje odgovarajući zadatak no što je taj gospodina zastupnika Tužbe, da naime dokazuje nešto što nikada nitko nije poricao. Mene pitanje vanjske, građanske časti gospodina Domaćinskoga nije nikada zanimalo. Jesam li ja ikada tvrdio da gospodin Domaćinski nije industrijalac, da nije jubilarac, da nije član utemeljitelj od dvije stotine i jedanaest društava?
• Smiješno! Imade već više od tri mjeseca što trubite urbi et orbi da je Domaćinski kriminalan tip!
• Tako? A vi mislite da činjenica što je netko “član utemeljitelj od dvije stotine i jedanaest društava” isključuje mogućnost da takav “član utemeljitelj od dvije stotine i jedanaest društava” ipak ubije četiri čovjeka za litru rizlinga i da se hvali četverostrukim umorstvom? Vi ste tu puna dva sata (prilično naivno, mora se priznati) deklamirali o sastavnim, glavnim i posve uzgrednim dijelovima “objektivne”, “vanjske”, “dekorativne”, “građanske časti”, o čemu nema spora, jer to što vi tvrdite da jest, to optuženi ne tvrdi da nije. Ali to što optuženi tvrdi da je bezuslovno postojalo, to je izjava uvrijeđenog i oklevetanog gospodina generalnog direktora Domaćinskog: da je ubio četiri čovjeka kao četiri psa, i da žali što nije ubio i optuženoga kao petoga psa. A zašto? Zato jer se optuženi bez ikakvog animusa iniurandi usudio primijetiti kako nije moral-nozdrava pojava hvaliti se četverostrukim umorstvom! Kakvu ulogu mogu u ovom stvarnom slučaju igrati sastavine “vanjske časti, građanskog dostojanstva kao takvog”? To da netko puca iz advokatske nazdravičarske brzometke superlative po optuženiku, kao da polaže ispit, da velevažno upozorava na čast zvanja i građanskih funkcija svoga klijenta, na kreditnu čast, na ugled, na vatrogasce koji tom klijentu sviraju podoknice, na to da je gospođa toga klijenta kumovala toj i toj zastavi ili da je klijent sagradio tri oltara – sve to za prosuđivanje ovoga slučaja ne samo što nije važno nego ne stoji s tim otvorenim pitanjem savršeno ni u kakvoj vezi! Ja sam po logici zdrave ljudske pameti uskratio jednome ubojici unutarnju ljudsku čast, ja sam se usudio da kod toga čovjeka utvrdim ono fatalno, nezdravo pomanjkanje unutarnjeg, prirođenog osjećaja za dobar ukus: ja sam poslije njegove izjave da je “ustrijelio četiri čovjeka kao četiri psa” izjavio da se normalan i više-manje pristojan čovjek ne može hvaliti time što je ustrijelio četiri čovjeka “kao četiri psa” za litru rizlinga! Ja mu nisam ni jednom jedinom svojom riječju, pa čak ni mišlju, predbacio to što je ubio, nego to što to odvratno djelo, to krvavo umorstvo smatra časnim doživljajem kojim se može hvaliti kao veselom anegdotom i tim prepričavanjem zabavljati svoje goste. U tome pitanju, a to je pitanje dobroga ukusa, razilazim se bitno i načelno i konačno i nepomirljivo s tužiteljem i s njegovim mnogopoštovanim zastupnikom koga smo svi čuli kako Domaćinskog upravo zbog tog umorstva smatra herojem, zaslužnim pred historijom, pred narodom, pred budućim pokoljenjima, pa čak pred čitavim čovječanstvom…
• Radilo se o provali maskiranih oboružanih razbojnika, djelo je učinjeno u nužnoj obrani i prema tome nije protupravno. Svojedobno je već utvrđeno da oklevetani nije prekoračio granice obrane! Ovo sve što vi pričate jeste šmonces. Razumijete li? Šmonces, zaurlao je izaglasa advokat Domaćinskoga, očito nervozan.
• Ni u tom pitanju šmoncesa ne slažem se s vama, gospodine doktore Hugo-Hugo! Defensio debet esse proportionata! Nisu li, po priznanju samoga ubojice, napadači bježali? Kako bi inače mogao ubiti trećega pod brajdom, a četvrtoga u dnu vinograda iza živice kad je taj seljak u stravi bijega htio da je preskoči? Ako se je radilo o nužnoj obrani bez prekoračenja granice, zašto su seljaci nadrli u bijeg, ne opalivši ni metka? Ja sam htio pregledati zapisnik o tome slučaju, ali njega – dakako – nema, on je nestao. Jedno je međutim sigurno: treći i četvrti seljak ustrijeljeni su u vinogradu, na bijegu, prva dvojica na ulazu u pivnicu. Zakrabuljeni i naoružani razbojnici ne idu obično na litru vina u pivnicu, a, osim toga, našao sam u sitnoj, na prvi pogled posve neznatnoj domaćoj vijesti iz onih dana, objavljenoj u jednom lokalnom dnevniku, da je komisijski utvrđeno kako su ta četiri čovjeka ustrijeljena s leđa! Dakle, kad bih ja mogao da donesem bilo kakvu logičnu odluku o tom otvorenom pitanju, ja se ni u kome slučaju ne bih mogao složiti sa svojim predgovornikom da je gospodin Domaćinski zbog toga slavnoga djela zaslužio spomenik, i to još aere perennius, spomenik pred pokoljenjima kao heroj i borac za pravdu i etiku, a, zatim, čitav taj slučaj treba promatrati u smislu § 298 k.z., koji nedvoumno i jasno određuje: ako je tko svojim nepristojnim držanjem ili krivičnom radnjom neposredno dao povod drugome da ga uvrijedi, uvredilac se može osloboditi kazne! Međutim, ovdje se uopće ne radi o tome da li je Domaćinski ustrijelio nekoga i kako ga je ustrijelio i pod kakvim okolnostima, jer su ti svi detalji ovdje potpuno sporedni. Ovdje je riječ o tome da se je taj džentlmen hvalio pred svima nama da je “ustrijelio četiri čovjeka kao četiri bijesna psa”, i da je i meni zaprijetio kao “petom bijesnom psu, da će i mene ustrijeliti”, a to je izvan svake sumnje da je tako bilo! Ja sam bio izazvan moralno nezdravim prepričavanjem krivičnog djela koje je nesumnjivo kriminalizirano već samo po sebi kao četvorostruko ubojstvo kao takvo, a ovo što optužba kvalificira kao klevetu, to jest da sam tvrdio da me je Domaćinski htio ustrijeliti kao psa i da je povukao revolver da me doista ustrijeli to je istina, pak prema tome nije kleveta! On je doista povukao revolver…
• To nije istina! Dokažite!
• Što imam da dokažem? Svi na onoj verandi prisutni mogli su da vide revolver…
• To nije istina! Nitko nije vidio revolver! To je bila srebrna tabakera. Vi ste bili pijani i vama se srebrna tabakera pričinila revolverom.

Smijeh u sudnici. Priznajem, kod ovog smijeha, na ovome mjestu, ovoga momenta, na jedan tren, izgubio sam živce.

• Bez obzira na ovaj majmunski smijeh iza mojih leđa, izjavljujem i spreman sam tvrditi to do svoje smrti: da u ruci Domaćinskoga nije bila tabakera nego revolver!
• Oho, oho, čula su se dva-tri glasa iz publike. Očito: znak negodovanja na moju primjedbu o majmunskom smijehu.
• Ne objašnjavajte se s publikom! To nije vaša stvar! Držite se predmeta, opomenuo me gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay, a ta je njegova očito pristrana opomena samo još pojačala moj nemir.
• Vaša bi dužnost bila da ukrotite te majmune iza mojih leđa! Toj visokoodnjegovanoj kremi, da ne kažem bagri, nije smiješno što je netko ustrijelio četiri čovjeka, njoj je smiješno što nije ustrijelio i petoga! U ovakvim civilizacijama gdje se ubojice brane pred sudom da su revolveri tabakere…
• Zabranjujem vam dalje ovaj ton, jeste li me razumjeli? Da li je nešto u redu ili ne, o tome je sud pozvan da odlučuje! Držite se predmeta!
• Predmet je uvreda i pojam uvrede! Zakon propisuje da pojam uvrede treba da odredi razumna sudska praksa. Tko tu između nas, ovdje u ovoj dvorani, predstavlja razumnu sudsku praksu? Gospodin Hugo-Hugo, kome je četvorostruko umorstvo hrabar čin, čin vrijedan poštovanja, čin zaslužan pred narodom i pred domovinom? Ova gospoda iza mojih leđa, taj “glas Gospodnji” tu iza mojih leđa, kojima je smiješno ako netko revolver smatra revolverom a ne tabakerom! Gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay, koji ovdje sjedi u ime Pravde, slijepe boginje, a nije do ovoga incidenta propustio ni jedne mogućnosti da ne pokaže kako je pristran na moju štetu…
• Unesite ove riječi okrivljenika u zapisnik, okrenuo se gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay zapisničaru i upro prstom u zapisnik kao pravi činovnik kad diktira prstom, svijes-tan važnosti svoga diktanda. “Gospodin Rug-vay, koji ovdje sjedi u ime Pravde, a nije do ovog incidenta propustio ni jednoga momenta da ne pokaže kako je pristran na moju štetu.”
• Na moju štetu, ponovio je za Rugvayem zapisničar kao jeka, i jezik mu je provirio između dva prednja šuplja zuba: slaboumno dijete koje piše diktando u školskoj klupi, ponavljajući riječ po riječ za učiteljem.
• Na moju štetu, točka, jeste li svršili?
• Na moju štetu! Točka!
• Tako! A sada pišite: pošto okrivljenik svojim nepristojnim vladanjem kvari red pretresa od početka, pošto je bio opomenut najmanje već pet puta, pošto je ovom svojom izjavom uvrijedio sud, kažnjava se zatvorom od deset dana po § 230 kaznenog postupka.
• Zatvorom od deset dana po § 230 k. p.,
• Tako! Točka. Optuženi se upozorava da po § 233 postupka protiv ovog rješenja  nema pravnog lijeka, i ako optuženi produži dalje tim svojim izazovnim načinom, sud će biti prisiljen da ga ukloni sa zasjedanja. Jeste li me razumjeli?
• Jesam, kako da nisam! Samo vi mene niste razumjeli i molim da se moje riječi u zapisniku navedu doslovno, tako kao što sam ih i izgovorio: gospodin Rugvay Atila, plemeniti doktor, koji ovdje sjedi u ime Pravde, slijepe boginje, a ne samo Pravde! Onda molim: da se Pravda stavi u zapisnik kao Pravda, pisana velikim slovom.

U desnom kutu dvorane, na ogromnom ormaru, zaista kao invalid bez jedne ruke, s mačem u drugoj ruci, stajao je sadreni odljev Pravde, skinut po svoj prilici s timpanona u vestibulu gdje je nad glavnim ulaznim stubištem ostalo još nekoliko takvih simboličnih kipova kakvi stoje kao dekorativan ukras na ulazima velikih, reprezentativnih javnih zgrada. Ta Slijepa Pravda, u svom bogato nabranom pep-lonu, taj sakati torzo klasične boginje koja drži u ruci vertikalan oštrobridi rimski mač (a nema vage, jer su joj otkinuli desnicu s vagom), ta žalosna ličnost na ormaru, prašnjava, prljava, zaboravljena, stavljena ad acta – na ormar za spise isto tako stavljene ad acta – prikazala mi se u tome momentu u čitavom svom slikovitom značenju neizbježnoga sudbenog poslovanja u fatalnom zapravo smjeru: ad acta. Osude se izriču danas u ovoj sobi po zakonima ove sadrene bebe koja gluhonijemo šuti u sumraku na starinskom ormaru i u ime koje traži od mene doktor Hugo-Hugo, na primjer, da se pokorim pravorijeku te eventualne osude, iako iza te sadrene bebe nema u čitavom našem vakuumu savršeno ničega: dva-tri plehnata noćna lonca s reljefno utisnutim žigom fabrike “Domaćinski D. D.”, dva-tri mrtvaca u vinogradu pod brajdom, a ova Pravda na ormaru nema desne ruke, pak ne može prema tome ni odvagnuti što je zapravo uvreda a što retorzija, što revolver a što tabakera.

Lirski raspoložen, pomalo umoran, na ogromnom razmaku od svega neposrednostvarnog što me je okruživalo onoga momenta u sudnici i oko nje, ja sam se, na ponovni poziv gospodina doktora Atile plemenitoga Rugva-ya, “da kažem ako imam još nešto da kažem”, izgubio u razmatranju, kako je meni izgledalo, potpuno uzvišenom, no po tome kako su na te moje lirske meditacije reagirali neki od prisutnih, čini se da se moja lična impresija, kao da sam govorio mirno i više-manje duhom ods.ut-no, ne podudara baš posve sa stanjem činjenica. Rekao sam, otprilike, da bi od Domaćinskoga najmuževnije i najviteškije bilo kad bi se zbog onog četvorostrukog umorstva ponovno, sam, iz svoje vlastite lične inicijative, stavio pred sud, jer bi tako svojom osudom otkupio jedno od najosnovnijih načela ljudske društvenosti: načelo pravednosti.

• Dokazivati to doktoru Hugu-Hugu ili njegovom klijentu značilo bi sugerirati im da odigraju jednu ulogu za koju nitko od te vrste čovječanstva nije nikada pokazivao ni najmanje dara: ulogu čovjeka uravnoteženog ukusa. Ja sam potpuno svijestan jalovosti svog uzaludnog napora (tako sam rekao) da toj mudroj i uglednoj gospodi objasnim kako imade u životu često takvih predstava kad je bolje da propadne nosilac glavne i naslovne uloge nego čitava gluma ili pak pogotovo i čitavo kazalište, zajedno s gledalištem i gledaocima. Imade u životu takvih situacija kad je nesumnjivo pametnije da se spusti zavjesa za trajanja čina nego da padne kao što takve zavjese obično padaju: nelogično, onda kad se to najmanje očekuje, usred najvažnijeg i na prvi pogled najbolje odigranog prizora, pod udarom gromova i u vijorenju cirkuskih šatri i jedara, kad je udarila oluja i prolom oblaka pogasio sve svjetiljke, te od čitavog tog pravnog cirkusa nije ostalo nego nekoliko smrdljivih prnja na prljavome garištu, poslije sloma, katastrofe, požara i žalosnog finala!
• To je stari cabotin, počeo je uzrujano vikati gospodin doktor Hugo-Hugo, okrenut licem spram auditorija i upirući objema rukama u moju osobu pred sudbenim stolom.
• To je stari prevejani rutiner koji svijesno i vrlo lukavo skreće našu pažnju s glavnog na sporedno, Slavni Sude! To je čisti besmisao što okrivljenik tu melje: tko je tu glavni glumac, tko tu igra glavnu ulogu, tko je taj koji je izazvao čitavu tu skandaloznu aferu? Domaćinski ili on? Ove fraze o vulkanu, o gromovima, to je prozirna demagogija, time se apelira na najniže nagone! Sve je to bespredmetno trabunjanje! Ako je netko osuđen da propadne u ovoj glumi, to ćete biti svakako vi, gospodine doktore! Ova vaša predstava, u kojoj sada igrate pravednika, sasvim je loše odigrana! Od propasti ne će vas spasiti nikakva sajamska halabuka i nikakvo zazivanje takozvanih socijalnih sablasti! Taj nam je trik suviše dobro poznat!
• Dopustite, gospodine doktore, optuženiku da dovrši što još ima da kaže, držeći se svakako predmeta, prekinuo je doktora Huga–Huga Atila Rugvay, da bi time pojačao privid-nost kao da je doista nepristran te zaštićuje i moje interese pred ovim visokim forumom.
• Da, ali on konstantno vrijeđa sud i sudovanje, pravdu, i mene lično, i moga klijenta, a ja nisam zato ovdje da pasivno slušam sve te neubrojive ispade jednog histerika! Neka taj gospodin svlada svoje živce, jer ću u protivnom slučaju biti prisiljen proširiti tužbu zbog novih uvreda i kleveta.
• Sve ćemo to utvrditi zapisnički, gospodine doktore! Molim! Riječ je na vama: izvolite! Imate riječ! Molim!

Riječ je ponovno bila predana meni. Pogledao sam na sat i, promatrajući minutnu kazaljku kako se brzo kreće od sekunde do sekunde, u potpuno zatvorenom krugu, potpuno besmislenom uostalom, sjetio sam se klepsid-re kakvu sam viđao otisnutu na osmrtnicama: dva trokuta, a pijesak teče iz jednoga u drugi, i sve uopće curi kao pijesak u pješčanicima. Sve je samo pijesak u klepsidrama. l riječi, i sudovi, i dokazi, i strasti, i sudnice. Sve pijesak… Glavno je kazalo pokazivalo točno tri minute do dva.

Nebo se vani zamračilo, staklima sudnice tresao je vihor februarske mećave. Zapalili su u dnu dvorane plinsku svjetiljku i to je čitavoj sivoj predstavi pojačalo melankoličnopogrebni scenski izgled. Sva su lica bila žuta, umorna, sve je izgledalo dosadno. Bilo je kasno. Trebalo je svršiti.

Posljednje moje riječi tinjale su kao lunta, vukle su se polagano, tihim svjetlucavim pomicanjem vodoravnog izgaranja, u dosadnoj, jednoličnoj crti, a onda je sve prasnulo kao mina u kamenolomu. Došlo je do glavne detonacije. Kao kod vatrometa, kad svi misle da je planula već posljednja raketa, a onda se tek zapali korona te čitava krajina bukne u nadnaravnoj rasvjeti: prizor iz uzbudljive cirkuske pantomime završio je ovu komediju.

• Domaćinskom, pošto se po riječima svoga advokata pretvorio u polubožanstvo, prohtjelo se u poluobrazovanoj i umišljenoj veličini da potraje pred čitavim pokoljenjima od bronce trajniji, i tako je došlo do ovog veličanstvenog hvalospjeva kome će se možda diviti buduća pokoljenja ali ja nipošto. Nikada se ni jedan motiv advokatskog govora nije pretvorio u oblik nedostojniji nego što je posve prozaičan, banalan, upravo najsvakodnevniji lik jednog Domaćinskog u patricijskoj pozi mudraca, pravednika, graditelja i dobrotvora u jednom licu. Sve, što je u književnosti ljudskoj ikada izmišljeno na čast i slavu junaka i plemenitih boraca, devalvirao je moj mnogopoštova-ni drug gospodin doktor Hugo-Hugo do fraze, ne samo neuvjerljive nego prosto izazovno neistinite! Mjesto da se lik takve jedne glave izloži na bilo kome prometnom uglu našega grada, u pristojnoj, psima pristupačnoj visini, da bi svako četvoronožno njuškalo moglo takvu jednu problematičnu obrazinu upotrijebiti kao zdjelu svoga pasjeg vodoskoka, tog Domaćinskog uzdižu pred nama kao lik junaštva, etike, pravednosti, dobrote i kao svjetionik budućim pokoljenjima, na čast i slavu krvavog nasilja i dobrim običajima plemenitog, moralnog ukusa uprkos! l kada čovjek baci sumaran pogled na sve ovo što se dogodilo oko one večere u vinogradu (kad mi se je Domaćinski zaprijetio da će me ustrijeliti kao psa jer ne odobravam njegovo slavno četverostruko umorstvo, i kad je, izvan svake sumnje, pote-gao svoj revolver da me ustrijeli), treba logično da postavi jedno pitanje: nema li u svima nama, zaista, baš ni najsitnije mrvice stida, toliko potrebne za čuvanje najsvakodnevnije ravnoteže svog vlastitog dostojanstva koje je i u najnižim slojevima puka ipak toliko razvijeno te se nijedna bludnica, na primjer, ne bi usudila popeti na crkvenu govornicu da propovijeda ćudorednu pobožnost u punome ornatu kakvog crkvenog dostojanstvenika! Bilo koji naš zatucani živoder zacijelo bi se stidio da u počast njemu, pasjem krvniku, zvone sva zvona na našim crkvama! A, eto, obratno od toga, pred licem ovoga suda imali smo čast konstatirati da su laži, laskave i himbene smicalice plaćenih odvjetnika zaista uspjele da poremete svaki dar snalaženja, jer da tome nije tako, ne bi se, po nekoj dubljoj logici, pljesak u ovoj sudnici javljao upravo na onim mjestima gdje su laži bile najočevidnije! Ja ne vjerujem, ja ne ću i ja ne mogu da vjerujem u puste pregršti izmišljotina, jer ja nisam plaćeni govornik, ni milosnik, ni udvorica, ni korisnik, ni laskavac gospodina Domaćinskog, i ja ne mislim da je njemu dopušteno da se hvali umorstvom samo zato jer u Perziju eksportira svoje noćne lonce!
• Dobro govori, alal mu vjera, živijo, blago majci koja ga je rodila i usta mu se pozlatila, da bog da, živijo, povikao je netko iza glasa u dnu sudnice, tako glasno kao da viče na vatru. Uznemiriše se gospe Aquacurti-Sarvaš-Dalj-ske i Maksimirske, a gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay histerično je zaurlao na nepoznatog bukača: – Tko je?
• Ja sam, gospodine predsjedniče, molim vas! Ima ovaj čovjek pravo, ja sam služija kod ovog Domaćinskog. Lopov je to kakvom nema para pod kapom nebeskom!
• A tko je taj koji viče!
• Pa kažem, ja sam, gospodine predsjedniče, Pero Krneta, znam ja Domaćinskog, dobro kaže onaj tamo: lopov je to i trebalo bi ga u bajbok!
• Marš van! Bacite ga napolje!

Došlo je do guranja oko izbacivanja Petra Krnete, i ovi neobično pomno odabrani prali-ne-bomboni naše kreme iza mojih leđa, uznemireni na glas surovog, divljeg i neobrazovanog puka, ustapkali se u svome toru i uzme-ketali, kao da je vjetar donio vučji miris u ovu smrdljivu toplu sobu. Te plave lisice, te skupocjene narukvice, ta četvrttonski obrazovana i muzikalna, dobro odgojena elita, zažamorila je, uzvrpoljila se, psikanjem, dovikivanjem, udaranjem stolicama, i, uz lupu vrata i grmljavinu nogu po drvenom podu, čulo se kako Petar Krneta vani u hodniku viče: – Da se pozlatila usta onome unutra, blago majci koja ga je rodila, on je pošten čovjek, pustite vi mene – nisam ja ništa kriv, živijo govornik – alal mu vjera!

• Eto, molim, izvolite, osvjedočite se sami, gospodine doktore, to su plodovi takvog vašeg neodgovornog postupka, obratio se meni vidljivo uzbuđen s prizvukom iskrenog socijalnouzvišenog zgražanja gospodin doktor Hugo. – Molim, izvolite, možete biti po-ndsni! To je, oprostite, ili prosta, naivna demagogija ili paranoja!
• Kada vi tvrdite za Domaćinskoga da ga je tuđinska vlast svojedobno bacila iz državne službe zbog njegovog političkog uvjerenja, to nije paranoja?
• Kakva paranoja? To su fakta!
• Tako? To su fakta. Izvolite, pregledajte u općini gornjomiholjskoj ta svoja fakta, pak ćete imati čast konstatirati da taj vaš mnogopoštovani uzor-rodoljub, “koga je svojedobno tuđinska državna vlast bacila iz državne službe”, nije bačen iz tuđinske državne službe na temelju svog kuražnog i deklariranog političkog uvjerenja nego kao najobičniji pronevjeritelj. On je kao općinski ovrhovoditelj općine gornjomiholjske pronevjerio priličnu svotu novaca i bačen je iz službe na temelju istrage, a ne zbog toga što je svoje političko uvjerenje kuražno propovijedao protiv tuđinske vlasti. To, eto vidite, gospodine doktore, to su fakta, a vaš je ditiramb paranoja!

Prvi put od početka predstave publika, vidljivo impresionirana, uzbudila se od mojih riječi. Nastala je tišina.

Hugo-Hugo, stari rutiner, ustao je naoko hladnokrvno i bez jedne jedine geste vanjskog protesta zatražio od Slavnog Suda da se u zapisnik unese i ta moja najnovija izjava, kao i to da on proširuje tužbu po § 301 i zbog te najnovije očevidne klevete! Pošto je i ta formalnost svršena, gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay zapitao me s neprikrivenim, ironičnim smiješkom, imam li, možda, još nešto da kažem?

• Imam!
• Molim, izvolite!
• Čuli smo od gospodina doktora, kao advokata Domaćinskoga, da je taj duh “energičan poput vihora”, taj “divovski raznoliki i monumentalni stvaralac monumentalnih temelja našega blagostanja”, kao idealist puškom u ruci “branio narodne interese godine osamnaeste u danima narodnog brodoloma”. U danima narodnoga brodoloma, četiri godine prije toga, godine četrnaeste, taj isti idealist branio je narodne interese tako da je bio konfident sarajevske policije! Onda je liferovao ljude na vješala!
• To je perfidna i suluda laž, uzrujao se gospodin doktor Hugo-Hugo.
• To, nažalost, nije nikakva perfidna laž, pa čak ni paranoja, nego obična, mala, gotovo neznatna istina!
• Molim da se i to unese u zapisnik! Proširujem tužbu ponovno po § 301 zbog te nove klevete: da je liferovao ljude na vješala, i tako dalje.
• Za oba slučaja, to jest za tvrdnju o krađi i konfidentskoj službi, nastupam dokaz istine! Neka se pozove kao svjedok ministar Krobatin!
• Što tu sada ulazi ministar Krobatin? Kakvi su opet to novi trikovi?
• Ministar Krobatin potražio me je, iz vlastite inicijative, prije dva dana i predao mi je neke dokumente iz kojih nesumnjivo slijedi da je Domaćinski godine četrnaeste (tada trgovački putnik za nekakvu bosansku fratarsku tvornicu sira) bio u povjerljivoj službi sarajevske policije i da je zbog njega pohapšena masa svijeta! Meni je sve to izgledalo nevažno jer ja uopće nisam imao namjere da se branim, ali kad sam se našao u položaju da me i Sud tretira kao paranoika i neodgovornog klevetnika, pozivam se na ministra Krobatina i na njegove dokumente. Osim toga zahtijevam da se kao svjedoci ispitaju sva lica koja su prisustvovala večeri u vinogradu, da bi se utvrdilo po svjedocima kako je Domaćinski potegao revolver da me ustrijeli kao psa! To su uglavnom svi svjedoci Domaćinskoga!
• To su sve najobičniji, najprozirniji, fiškal-ski provincijalni trikovi, vikao je doktor Hugo–Hugo neobično uzbuđen, gestikulirajući uzrujano pred zelenim suknom visokoga foruma.
• To je izmicanje pred odgovornošću, histeričan strah pred pravorijekom Suda.
• Bezuslovno je potrebno da se rasprava odgodi, gospodine doktore, prekinuo ga je protiv svog uvjerenja doktor Atila, ali nije u tome momentu imao drugog izlaza.
• Nastupam dokaz istine, pozivam se na svjedoke, te sasvim logično tražim da se rasprava odgodi. A za slijedeće suđenje tražit ću izuzeće gospodina Rugvaya!
• Zapišite u zapisnik riječi gospodina doktora: traži izuzeće suca.
• Pišite: jer ne vjerujem u njegovu nepristranost. Prvo, po liniji međusobne lične antipatije, upravo više od toga: mržnje. Drugo, jer je gospodin Rugvay prosac moje kćerke, koga sam odbio. Tražio je za miraz trokatnicu, a ja mu je nisam dao! Ne zbog trokatnice, nego što nisam htio imati toga čovjeka za zeta. Trokatnicu bih mu bio dao, a i kćerku – eventualno, da je htjela – ali svoje povjerenje nikako! l postoji još jedna neuralgičha točka, čak se to ne bi moglo prozvati ni točkom, to je čitav kompleks koji u svakom slučaju diskvalificira gospodina Rugvaya da sudi u ovom slučaju četverostrukog i jednog pokušanog ubojstva. Ali taj moralnoneuralgični momenat ne spada u zapisnik! To je kompleks takoreći privatne naravi.
• Molim, gospodine doktore, samo izvolite diktirati.
• Onda pišite: Arpad Rugvay, otac Atilin, ustrijelio je dvadeset i sedam izbornika u Banskoj Jarugi. Karijera Arpadova osnovala se na tome masovnom klanju, i Atila, sasvim logično, suviše neuralgično, upravo bolećivo reagira na svaku, pa i najneznatniju aluziju na umorstvo kao moralni problem.  Odrastao u takvom obiteljskom krugu, gdje se lična sreća, karijera, takoreći uspon čitave familije temeljio na masovnom umorstvu…
• To je paranoja, gospodo, to je čista paranoja, grmio je u graji sudnice glas doktora Huga-Huga.

Rasprava je bila odgođena.

 

Miroslav Krleža

Nastaviće se